Kad bi vas netko pitao želite li biti prosječni, vjerojatno biste bez mnogo razmišljanja odgovorili: „Ne.“ Vaš „ne“ sigurno bi bio još odrješitiji kada bi pitanje bilo: „Želite li isključiti mozak i prihvaćati mišljenje većine?“ To pitanje već zvuči pomalo uvredljivo i većina bi rekla da mi ljudi nismo tako glupi, da razmišljamo svojom glavom i da nećemo reći da je crno zapravo bijelo samo zato što nam to netko pokušava utuviti u glavu. Međutim, je li zaista tako?
Jednostavan test
Sklonost prilagođavanju stavova, uvjerenja i ponašanja grupnim normama poznata je pod nazivom konformizam i, koliko god se tome opirali, svi smo u određenoj mjeri konformisti. Davne 1950. godine američki psiholog Solomon Asch izveo je eksperiment koji se i danas spominje kao najšokantniji i najvažniji eksperiment u istraživanju tog fenomena.
Asch je zamolio skupinu studenata da sudjeluju u „vizualnom testu“, mada pravi smisao eksperimenta nije imao veze s vidom. Svakog ispitanika stavio je u grupu od pet do sedam drugih studenata koji nisu bili pravi ispitanici, nego su se ponašali na unaprijed dogovoren način. Pravi ispitanik bi, vjerujući da sudjeluje u običnom „vizualnom testu“, sjeo pokraj kolega i odjednom se suočio s neobičnim fenomenom – svi kolege prije njega na vrlo jednostavno pitanje odgovarali su pogrešno.
Pitanje je glasilo: „Crta koju vidite s lijeve strane jednake je dužine kao crta A, B ili C?“ (slika desno). Premda je ispravan odgovor bio očigledan (C), lažni ispitanici koji su bili u dosluhu s eksperimentatorom redom su davali isti, ali pogrešan odgovor (recimo, odgovor A). Na kraju bi pravi ispitanik ostao zbunjen.
Zakon većine
Premda je Solomon Asch krenuo od hipoteze da se ljudi neće složiti s nečim što je očigledno pogrešno, rezultati eksperimenta su ga itekako iznenadili. Čak u 32 posto slučajeva ispitanici su se složili s većinom. To znači da je gotovo trećina ljudi spremna odbaciti svoje viđenje stvarnosti i prihvatiti tuđu, iskrivljenu percepciju zato što više vjeruju drugima nego sebi.
Ovaj je fenomen prisutan svagdje. Kad kupujete knjigu i naiđete na onu koja je označena kao „bestseler“, to znači da ju je kupilo jako puno ljudi. To, naravno, ne znači da je knjiga dobra, ali negdje u sebi vjerujete da su svi ti ljudi odlučili „ispravno“, odnosno da će se knjiga svidjeti i vama. Cavett Robert, jedan od pionira psihologije prodaje istraživao je što bi potencijalne kupce uvjerilo da je proizvod koji im se nudi kvalitetan i zaključio: „Budući da 95 posto ljudi spada u imitatore, a samo pet posto u inicijatore, postupci drugih najsnažniji su dokaz koji možemo pružiti.“
Imitiranje
Dakle, kada nismo sigurni što zapravo želimo ili smo suočeni s pritiskom većine, lakše nam je prikloniti se drugima nego se izložiti i pokazati da razmišljamo ili vidimo drukčije. Lako je postati imitator jer nam je sklonost oponašanju prirođena. Kao djeca, učili smo „po modelu“ – oponašali smo roditelje, starije sestre i braću te tako učili o životu. Kasnije smo imitirali srednjoškolske idole, pjevače, glumce, prijateljice koje su imale poseban odjevni stil. Zatim smo slijedili svoje mentore na poslu i druge autoritete koji su nam se činili boljima ili zrelijima od nas.
Imitiranje je iznimno važno za razvoj ličnosti i cjelokupnu evoluciju ljudskog roda. Bez te sposobnosti ljudska bi rasa ostala na nezamislivo niskom stupnju razvoja. Oponašanjem nekoga tko se dobro služi Photoshopom i sami učimo svladati taj program, kao što su naši davni preci imitiranjem nekoga tko pali vatru i sami naučili paliti vatru.
Za mogućnost uživljavanja u perspektivu druge osobe, a samim time i za mogućnost imitacije (jer da bismo imitirali, moramo se uživjeti u nečiju perspektivu), odgovorni su takozvani zrcalni neuroni. Primjerice, gledamo li nekoga kako si iglom bode dlan, zrcalni neuroni omogućit će nam da suosjećamo i imamo određeni dojam boli koju ta osoba osjeća. Istodobno, koža nam šalje informaciju da se to zapravo ne događa nama (nema boli) i zbog toga nismo potpuno identificirani s doživljajem druge osobe.
Međutim, kada bismo svoju ruku umrtvili anestezijom, objašnjava u jednom od svojih govora indijski neuroznanstvenik Vilayanur Ramachandran, koža nam ne bi slala nikakvu informaciju i mozak bi zbog djelovanja zrcalnih neurona doslovno doživio bol druge osobe. Dakle, zrcalni neuroni povezuju nas na nevjerojatan način – šalju nam poruku da smo jedno s osobom koju promatramo. Odnosno, zrcalni neuroni brišu sve granice među ljudskim bićima i kada nam koža i ostala osjetila ne bi slala informacije da mi ipak nismo taj drugi, svi bismo suosjećali apsolutno sa svima.
Manipulacija
Međutim, suosjećanje u potrošačkom društvu nikome nije donijelo veliku materijalnu korist. Dapače, što manje suosjećamo s drugima, lakše možemo njima manipulirati. Jedan od najpoznatijih „trgovaca“ koji je ljudsku povodljivost i imitiranje uspio dobro unovčiti otac je propagande i nećak Sigmunda Freuda - Edward Bernays. Freud, koji je u to vrijeme bio u priličnoj besparici, obratio se Bernaysu u Americi za pomoć da svoja otkrića iz područja psihoanalize proširi na novo tržište. Koristeći ujakova otkrića o funkcioniranju ljudske psihe, Bernays je prvi počeo masovno manipulirati ljudima da bi povećao prodaju određenog proizvoda. Jedan od primjera bile su cigarete.
Do 1929. žene nisu pušile jer je to bilo socijalno neprihvatljivo, a onda je Bernays nahuškao skupinu žena da demonstrira na ulici s upaljenim cigaretama, ističući pušenje kao mjerilo jednakosti s muškarcima. Cigarete su nazvali bakljama slobode. Ubrzo su mnoge žene počele imitirati svoje hrabre idole i duhanska industrija dobila je velik broj novih potrošača.
Efekt lažnog smijeha u serijama
Sličnih je slučajeva zaista mnogo. Jedan od zanimljivijih primjera povodljivosti vezan je uz efekt „lažnog smijeha“ koji ste bezbroj puta čuli u humorističnim serijama. Američki psiholog Robert Cialdini u knjizi Influence (Utjecaj) navodi da su sve osobe koje je pitao sviđa li im se snimljeni, mehanički smijeh u serijama odgovorile da im se nimalo ne sviđa, da im je napadan i iritantan. Međutim, smijeh se i dalje snima u serijama, naravno, ne bez razloga. Istraživanja pokazuju da istu šalu ocjenjujemo znatno smješnijom kad je praćena lažnim smijehom nego bez njega. To naročito vrijedi za „slabe šale“. Kada je „slaba šala“ popraćena gromoglasnim, snimljenim smijehom, procjenjujemo je mnogo smješnijom nego kada snimljenog smijeha nema.
Ovaj je fenomen prilično čudan jer se ne radi o varanju. Svi znamo da snimljeni smijeh nije izazvan smiješnom scenom, nego pritiskanjem dugmeta ili kompjutorskim klikom. Međutim, taj nas smijeh ipak povede i instinktivno povjerujemo u ono u što inače ne bismo – da je scena jako smiješna. Naša sklonost poistovjećivanju s drugima toliko je snažna da ponekad nasjedamo i na najočiglednije trikove.
