Odmalena smo navikli vjerovati drugima, ponajprije roditeljima. Da im nismo vjerovali, ne bismo naučili da je opasno, primjerice, gurati prste u utičnicu ili prelaziti preko ulice na crveno svjetlo. Dok nismo imali dovoljno životnog iskustva, morali smo vjerovati drugima koji su nas učili životu. To se ne odnosi samo na djetinjstvo. Kao odrasli vjerujemo raznim autoritetima koji nas podučavaju onome što je dobro za nas, a što nije. Onaj isti Freudov nećak koji je cigarete pretvorio u baklje slobode dosjetio se i manipulacije uz pomoć autoriteta, pa po uzoru na njegove ideje često možemo vidjeti reklame za kozmetičke proizvode ili paste za zube koje preporučuju ljudi u bijelim kutama. Logika je sljedeća: bijela kuta asocira na liječnika, a liječnik je ipak autoritet kojem se vjeruje.
Vjerovanje roditeljima, vjerovanje autoritetu, vjerovanje mišljenju većine... Cijeli set vjerovanja vraća nas u ulogu djeteta koje nije u mogućnosti procijeniti samo pa treba druge da misle umjesto njega ili, kao u Aschovu eksperimentu s crtama, da „vide“ umjesto njega. U tu se ulogu (često nesvjesno) vraćamo zbog nerazriješenih dječjih potreba. Jedna od najčešćih je potreba za pripadnošću.
Djeca izvanzemaljci
U mnogim obiteljima djeca nisu imala osjećaj pripadnosti, nego su se zbog nedovoljne emocionalne povezanosti s članovima obitelji osjećala izolirano, ‘uvijek negdje sa strane’, ‘nevidljivo’ ili kao izvanzemaljci. Pripadnost grupi može na neko vrijeme nadoknaditi tu potrebu, no ne može zaliječiti dječju povrijeđenost pa je uvijek iznova potrebno negdje pripadati: nekoj subkulturi, vjerskoj zajednici ili političkoj stranki gdje se dijeli isto, grupno mišljenje.
Osim osjećaja pripadnosti, motiv za konformističko ponašanje može biti strah od sukoba. Nekome tko je odrastao s autoritativnim roditeljem izražavanje vlastitog mišljenja u skupini može buditi strah od svađe, vrijeđanja, ismijavanja ili odbacivanja. Osim toga, izlaganje sebe i izražavanje svoje individualnosti može biti zakočeno nagomilanim sramom također usvojenim u obitelji i nošenim mišlju: „Tko sam ja da uopće išta govorim? Odakle mi pravo da mislim da sam nešto posebno, da nisam kao svi drugi?“
Iskorak iz sigurnosti
Konformizam, imitiranje, prilagođavanje mišljenju većine, to su snažni psihološki fenomeni koji itekako utječu na naše ponašanje. Kada smo dio grupe, kada se naše mišljenje ili ponašanje ne ističe, možemo se osjećati zaštićeno i manje odgovorno za svoje postupke, ali isto tako možemo izgubiti dio identiteta i autentičnosti. Svi ćemo vrlo rado reći da volimo biti originalni, svoji, no pitanje je koliko smo spremni iskoračiti iz konformističke zone sigurnosti i izložiti nešto drukčije, ponuditi nešto što će možda naići na kritiku ili podsmijeh.
Neprestano smo izloženi marketinškoj manipulaciji što nas vuče da čitamo knjige koje se „sviđaju svima“, da idemo u trgovine gdje „svi kupuju“ i da se ponašamo „kao svi normalni ljudi“. Međutim, zastanimo i razmislimo... je li to baš uvijek ono što želimo?
