Što se krije u mojoj kozmetici?

Upoznavanje parabena

Prije nekoliko godina bila bih zadovoljna kad na kraju popisa sastojaka (gdje se parabeni obično nalaze) na kutijici kreme ne bih pronašla taj naziv. Tada je proizvod mogao u moju košaricu. I dalje sam voljela pomadice s prirodnim sastojcima poput eteričnih ulja i ekstrakata bilja, no nisam znala da su često oni samo dobra „šminka“ koja skriva stvarni, ne uvijek dobar sadržaj.

Neobična kolegica

Baš u to vrijeme dobila sam novu kolegicu na poslu. Bila sam zadivljena disciplinom kojom se pridržavala pravila u svojem životu želeći živjeti zdravije. Neka od njih odnosila su se i na kozmetiku. Ona je, naime, odlučila upotrebljavati samo prirodna ulja, kod kuće spravljene sapune i dezodoranse, a šminku, temeljenu na prirodnim sastojcima, čuvala je za rijetke posebne prigode.

Bila mi je isprva neobična, pitala sam se kako joj se dâ živjeti u tom, činilo mi se, „amiškom“ stilu. Iako sam se načelno s njom slagala, smatrala sam to kozmetičko čistunstvo prezahtjevnim. A onda mi je počela opadati kosa.

Šamponi s SLS-om

Nije to bilo sezonsko opadanje koje traje mjesec dana – oduljila se ta strašna pojava na šest mjeseci i nitko od ljudi u bijelim kutama, a posjetila sam ih više od nekoliko, nije mogao otkriti što se to događa na mojoj glavi. No ja sam znala što se događa u njoj. Počela sam ozbiljno razmišljati s koliko kemijskih spojeva dnevno dolazim u kontakt i zapitala sam se kakav koktel oni mogu stvoriti u mom organizmu. Baš u to vrijeme ta ista kolegica otkrila mi je kako je prestala upotrebljavati šampone.

Bilo je to, između ostalog, zbog SLS-a, ne baš fine kemikalije koju pod punim imenom na etiketama možemo pronaći kao sodium lauryl sulfate (natrijev lauril sulfat), a služi tome da se svi naši sapuni, šamponi, gelovi za tuširanje pjene. No upravo su nam zbog te tvari koža i vlasište često suhi, crveni i neizdrživo nas svrbe. Naime, SLS je poznati iritans koji može izazvati alergijske reakcije, pa čak i, pokazuju neke studije, opadanje kose.

Ne mislim da je ta tvar bila uzrok mojim problemima, no nisam htjela pogoršavati stvar. Prešla sam na šampone koji ne sadrže ni SLS ni ostale sulfate. Shvatila sam, naime, da postoje i oni (označeni obično certifikatima za prirodnu i organsku kozmetiku) u kojima su sulfati zamijenjeni prirodnim tvarima iz kokosa koje se također pjene, iako daleko manje, a istodobno manje iritiraju naš najveći organ.

Previše informacija

Glavna literatura postale su mi etikete na kozmetičkim proizvodima pod nazivom INCI (International Nomenclature of Cosmetic Ingredients) i tada su počele moje glavobolje. Dugački nazivi od kojih mi se petljao jezik jako su me zbunjivali. Nisam znala ni što predstavljaju ni čemu služe ni jesu li opasni. Sate i sate provela sam istražujući na internetu i taman kad bih otkrila čega sve ne bi trebalo biti u mojoj kremi ili šamponu, pomiješala bih te nazive s potpuno bezopasnim sastojcima koji se slično zovu. Onda sam otkrila da gotovo svi ti loši sastojci imaju po još nekoliko podjednako kompliciranih zamjenskih naziva. Zvuče potpuno različito, no predstavljaju istog uljeza.

Kontradiktorne studije dodatno su otežavale moje snalaženje u tom svijetu. Dok su prirodnjaci upozoravali na sumnjive kemikalije, industrija je provodila istraživanja koja su pokazivala da nam u tako malim količinama koliko ih sadrži prosječni kozmeti­čki proizvod sporni sastojci ne mogu ništa. Došlo mi je da odustanem od svega, sve mi se činilo tako kaoti­čnim, a od previše informacija nisam uspijevala ništa zaključiti. Svi od nečega moramo umrijeti, pomislila sam, ja ću od kancerogene kozmetike, baš me briga. No u jednom trenutku uhvatila sam se kako brojim bočice u kupaonici i shvatila da nitko ne istražuje kumulativnu moć kemikalija.PageBreak

Možda nam mala doza parabena ne može ništa, ali ako ih u mojoj kupaonici sadrži deset proiz­voda koje upotrebljavam svaki dan, mogu se samo pitati što se u organizmu može dogoditi za jedno desetljeće. Nisam željela čekati „spontani“ odgovor. To me poguralo da nastavim istraživati.

Otkrila sam da standardne boje za kosu, posebno one tamnijih nijansa, mogu sadržavati spojeve katrana koji su dokazano kancerogeni. Studije pokazuju da su žene koje jednom mjesečno boje kosu dvaput izloženije riziku obolijevanja od tumora mokraćnog mjehura od onih koje to ne čine. Iako sam bila od onih koje obično kasne kod frizera pa se farbaju samo triput godišnje, zaključila sam da je moja prirodna smeđa s prve tri sijede sasvim dobra nijansa i odrekla se bojenja. Barem nakratko, do otkrića prirodnih pigmenata.

Mirisi

A onda sam se uplašila ftalata, kemikalija koje se koriste za postupno oslobađanje mirisa u kozmetičkim proizvodima i njihovo omekšavanje, a remete rad hormonskog sustava, izazivaju alergijske reakcije, pri dugoročnoj izloženosti mogu izazvati probleme s jetrom i bubrezima, negativno utjecati na razvoj organa nerođene bebe te se sumnja da su kancerogeni. Na INCI-popisu sastojaka rijetko ćemo ftalate naći pod tim jednoznačnim imenom; uglavnom će se skrivati u kraticama poput DBP, DMP ili DEP ili, nažalost, uopće neće biti navedeni.

Zakon, naime, dopušta u popisu sastojka pod stavkom parfema (parfum, fragrance) niz kemijskih spojeva koji se ne moraju razotkriti jer spadaju u poslovnu tajnu. Međutim, jedan od desetaka sastojaka „parfema“ sigurno će biti ftalat jer on omogućava proizvodu da miriše i više godina nakon proizvodnje. Odlučila sam stoga odabirati proizvode koji ili nemaju mirisa ili ih dobivaju iz čistih organskih eteričnih ulja. Već sam imala osjećaj da polako čistim svoju kupaonicu, a onda sam se susrela s morem kratica iza kojih se kriju sastojci potencijalno štetnog djelovanja (pogledajte okvir). Kad bih i jedan morala napamet izgovoriti, vjerojatno ne bih uspjela, no konzultiram se sa svojom malom crnom knjižicom kad kupujem kozmetiku.

Što znači prirodno?

Prije su me mogle zavesti bočice i kutije na kojima se sugerira da je proizvod prirodan. Naivno sam vjerovala da je krema s nazivom koji asocira na prirodu, zelenilo, ljekovito bilje i još pritom sadrži neki zvučan prirodni sastojak – sigurna. Baš nedavno u rukama sam držala jednu takvu tubicu, a u sastavu su bila barem tri sastojka s moje liste nepoželjnih. Problem je u tome što nema zakonskog okvira koji ograničava baratanje riječju „prirodno“, koja istodobno odlično služi za potrebe marketinga.

Vrijeme je, naime, u kojem smo sve informiraniji pa znamo koliko je toksina oko nas, a riječ „prirodno“ asocira nas na nešto pozitivno i čisto. Ipak, ako se oslanjamo samo na zvučnost te riječi, često kupujemo mačka u vreći. Zanimljivo je da je u jednom američkom istraživanju proizvoda koji se deklariraju kao prirodni, ali nemaju nikakav certifikat koji bi potvrdio da je riječ o kontroliranoj kozmetici, čak polovina njih sadržavala 1,4-dioksan, toksični sastojak za koji se sumnja da je kancerogen i kojim mogu biti zagađeni određeni zgušnjivači u kozmetici.

Oznaka kvalitete

To, međutim, ne znači da u kozmetičkoj industriji vlada nered. Baš poput ljudi koji žele živjeti zdravo, ima i proizvođača koji su motivirani da stvaraju sigurne proizvode koji ne štete ni ljudima ni okolišu. Zato su stvoreni ekološki certifikati za organsku i prirodnu kozmetiku. Među najpoznatijima su njemački BDIH, francuski Ecocert te međunarodni NaTrue. Kad kozmetički pripravci nose njihov pečat, to znači da su proizvođači morali poštovati stroga pravila igre u njihovoj izradi (pogledajte okvir). Usto, u Europskoj je uniji donesena direktiva koja je u kozmetici zabranila upotrebu čak 1300 štetnih sastojaka. Među njima, nažalost, nisu svi koji su sumnjivi. No, usporedbe radi, u SAD-u ih je zabranjeno samo 11.

Zato ću radije, odlučila sam, koristiti kozmetiku s europskog tla. Osim toga, u nekim zemljama Europske unije, poput Njemačke, inspektori državnih tijela neprestano provode nasumične kontrole ekoloških proizvođača kako bi potvrdili da se i dalje pridržavaju mjerila propisanih za certificiranu organsku i prirodnu kozmetiku.

Odgovornost

No svjesna sam ja da prirodno samo po sebi nije uvijek i najbolje. Primjerice, mnoga su eterična ulja fototoksična, tj. u dodiru sa sunčanom svjetlošću mogu prouzročiti neželjene reakcije na koži. Usto, i na prirodne sastojke, baš kao i na kemiju, možemo biti alergični. Nadalje, nijedna krema ne bi preživjela od tvornice do police trgovine bez konzervansa – sva sreća što ima i posve neškodljivih konzervansa. Da ih nema, potpuno prirodna pomada vrlo bi brzo postala rasadište bakterija koje na koži mogu proizvesti neželjene učinke. Na nama je da tražimo optimalno rješenje. Čitanje etiketa naporan je posao i prethodi mu učenje jednoga gotovo nepoznatog jezika.

No teško je očekivati da će netko drugi preuzeti odgovornost za naše zdravlje. To moramo učiniti sami. Ne znači to da svi moramo biti poput moje prijateljice s početka priče. Ja ni danas, nekoliko godina nakon početka svog istraživačkog puta, nisam kozmetička čistunka poput nje. Primjerice, neću se odreći svoga najdražeg tekućeg pudera iako mu sastav nije idealan. Jednostavno mu nisam našla ravnog na policama prirodne kozmetike. No zato sve moje kreme nose certifikat NaTrue, koji mi jamči da sastojci u njima nisu prijetnja zdravlju. Važno mi je smanjiti udio sumnjivih tvari u svojoj kozmetici, a to mogu samo ako sam dobro informirana.