Sanja Plavljanić-Širola, voditeljica radionica za osobni rast i vlasnica centra Sretan dan, u braku 25 godina

Kad je brak postao - mrak?

Koliko ste puta čuli negativne „duhovite“ primjedbe o braku? „Brak, misliš mrak?“ Ili:  „Oni koji su vani žele ući, a oni koji su unutra žele pobjeći van.“ Ili pak: „Momačka večer – posljednja večer na slobodi“. I sve slično tome. Zašto su se uvriježile takve negativne misli i izjave o braku? Zašto sve više ljudi izlazi iz braka? Mislim da je negdje nešto pošlo krivo.

Brak treba i može biti velika životna radost, prepoznavanje dvaju srca, zajedništvo dviju duša, potpora, snaga, prihvaćanje, utjeha, bogatstvo različitosti i nadopunjavanja. I znam puno sretnih brakova. U čemu je njihova tajna? A zbog čega neki brakovi postanu nesretni?

Biće ljubavi

Pada mi na pamet jedan događaj. Četiri godine pohađala sam školu za psihoenergetske terapeute Snowlion u Francuskoj. Na početku četvrte godine profesor i vlasnik škole pozvao je sve studente u veliku predavaonicu kako bi ih obavijestio da se rastaje od supruge. Činilo se kao da mu je malo neugodno (oni su nas poučavali kako razumjeti sebe i druge te rješavati probleme) i na neki se način opravdavao: „Pokušali smo sve, ovo već traje mjesecima, razgovarali smo, išli na bračne terapije, primijenili sve metode, ali nije uspjelo...“

Dok je to govorio, pred očima mi se pojavila jasna, opipljiva slika: ljubav između dvoje ljudi doista je poput nekog zasebnog bića, neke prekrasne životinje, koju su zajednički stvorili energijom svojih srca. I dok god je ta životinja živa, veza može prebroditi sve probleme. Ako ona bude ranjena i to na vrijeme shvatimo, možemo se potruditi da je izliječimo. Ali ako dopustimo da ta prelijepa životinja umre, tada više nema povratka i, što god učinili, koju god metodu primijenili, nećemo je moći vratiti u život. Životinja naših profesora bila je, nažalost, mrtva.

I poslije sam često razmišljala o toj usporedbi. Ne kaže se uzalud da se između dvoje ljudi rodila ljubav – to zajedničko biće. Ono je dragocjeno i trebamo ga čuvati i njegovati.

Nemoguć spoj

Svaki je brak drukčiji, kao što je i svatko od nas drukčiji, a u svakom braku, kao i u životu, ima boljih i lošijih dana, sretnih i nesretnih trenutaka, istih i različitih mišljenja. Ali svim sretnim brakovima zajedničko je jedno – partneri su znali sačuvati svoje biće ljubavi. A kad je ljubav sačuvana i na prvome mjestu, supružnici se jedno prema drugome odnose s toplinom, poštovanjem i podrškom. Imaju razumijevanja za mane i zahvalni su za vrline.

I sama sam u braku već 25 godina. Suprug i ja smo se upoznali na fakultetu. Oboje smo studirali arhitekturu i bili na istoj godini, ali „prepoznali“ smo se tek pred kraj studija. Do tada sam ja imala dečka, a on djevojku – svi smo bili na istom fakultetu i svi smo se poznavali. Suprug i ja bili smo potpuno različiti – ja sam bila štreberica koja je dolazila na sva predavanja i vježbe i tresla se pred ispite, a on je radije igrao tenis i izlazio nego slušao predavanja, ali pritom je ležerno polagao ispite. Iako mi je u jednom trenutku pokazao svoje simpatije, meni se činilo da smo potpuno nemoguć spoj.

Ali Svemir je slagao svoje kockice, pa smo se jednoga ljeta slučajno susreli na moru, a zatim se posložilo još niz slučajnosti, sve dok ja nisam popustila i dopustila da me ponesu osjećaji.

Dvadesete, tridesete

I tako sam se našla u vezi koja mi se činila nestvarno lijepom. Odjednom, kao da više nismo mogli jedno bez drugoga, kao da smo uletjeli u neki vlastiti ružičasti oblak koji je posvuda išao s nama. U mom srcu nije bilo nimalo dvojbe da je to osoba s kojom želim biti do kraja života. A sve te različitosti činile su moj život bogatijim. Vjenčali smo se nakon tri godine, ubrzo poslije diplome. Uskoro nam se rodio prvi sin, a nakon tri i pol godine i drugi. Kad gledam unatrag, tijekom te prve godine braka bila sam još prilično djetinjasta i zaigrana, u mnogim stvarima možda i naivna. Ali, kad bih to ponovno prolazila, ne bih ništa mijenjala jer mislim da u 20-ima i treba takav biti.

Sjećanje na moje 30-e puno je obaveza: gradnja kuće, razne aktivnosti djece, puno projekata i posla. Čini mi se da smo u tom razdoblju suprug i ja pomalo zanemarili našu životinjicu, očekujući da će se ona hraniti sama. Gledajući unatrag, sada znam koliko je važno odvajati vrijeme za zajedničke trenutke, bez obzira na obaveze – naći vremena za ručak udvoje, vikend samo za dvoje, mirnu večer za razgovor. Jer ako zanemarimo našu zajedničku životinjicu, ona će zavapiti – bračnom krizom.

Kratak savjet za sretan brak

Iz iskustva znam da je svaka kriza učiteljica, pa je tako i s bračnim krizama. Kroz što god prolazimo, koliko god nam bilo teško, pritom sigurno učimo neku važnu životnu lekciju, postajemo snažniji i dobivamo važne nove uvide o sebi i drugima. Često tek nakon što zapadnemo u krizu, jedno drugom kažemo sve što nas muči, tišti i što nam smeta. Uglavnom tek tada znamo odvojiti važno od nevažnoga. Naša je životinjica preživjela krizu 40-ih i, nakon razdoblja posta, ponovno je zdrava i bucmasta. I bogatija za mnoga iskustva.

Ako bih nekom mladom paru trebala dati kratak savjet za sretan brak, to bi bio ovaj: Izražavajte jedno drugome jasno svoje želje, potrebe i osjećaje, ali nikada, baš nikada ne prigovarajte i ne kritizirajte! Ne očekujte da vaš partner bude nešto što nije i ne očekujte da bude kao vi. Prihvatite svojeg partnera/partnericu kao zasebno biće s vlastitom životnom svrhom i dopustite mu da radi ono što voli i ne radi ono što ne voli.

Stvari po kojima znam da ga još uvijek volim

Život je prekratak da bismo kinjili jedni druge ili sami sebe. Radije budimo jedno drugom kolačić kojem se uvijek iznova radujemo. Muškarci i žene su različiti, ali svima su esencijalno potrebni ljubav, podrška, prihvaćanje i poticaj. Upravo bi to bračni partneri trebali svakodnevno dobivati jedno od drugoga. Ja to u svojem braku dobivam, a mislim da i dajem.
Svatko bi mogao navesti svoj popis stvari po kojem zna da nakon mnogo godina braka još uvijek voli svojeg partnera. Evo mojeg popisa...
- Svaki se put razveselim njegovu glasu kad me nazove telefonom.
- S njim mogu pričati baš o svakoj temi.
- Radujem se svakoj zajedničkoj jutarnjoj kavi.
- Kad se odmaramo zagrljeni, najradije bih tako ostala satima.
- Još uvijek mi najljepše miriše.
- Kad mi se odnekud javi i kaže da se dobro zabavlja, meni je drago.
- Zajednički odlazak na tržnicu meni je zabavna avantura.
- Nitko ne kuha tako fino kao moj muž.
- Još se uvijek znamo šaliti i smijati...
I ima još puno toga. Napišite popise na kojima ćete navesti sve ono na čemu ste zahvalni: popis vrlina, popis lijepih trenutaka, popis izraza ljubavi... i svega toga bit će još i još.PageBreak

ljubav
Profimedia/Shutterstock ljubav
Anamaria Todorić, urednica u dnevnim novinama 24 sata,

u vezi 10 godina

Tajna je u odluci

Svojedobno sam na televiziji gledala emisiju u kojoj je jedan čovjek objašnjavao tajnu svoje pedeset godina duge ljubavi. Mnogo je, rekao je, razmišljao o tome zbog čega neki ljudi ostaju skupa, a neki ne, i onda je shvatio: „Stvar je u odluci. U odluci da s nekim budete bez obzira na to što se ne slažete u svemu i što ćete tijekom života imati mnogo iskušenja, potresa i padova. Stvar je u odluci da s tom osobom jednostavno želite biti i da se nećete s njom rastati ni kad vam se ispriječi prva, druga ili deseta stvar. Naravno, ako pritom nikome nije ugrožena ljudskost.“

Slušala sam i gledala tog čovjeka i shvatila kako je u toj jednostavnosti mnogo istine. Moja ljubav i ja trajemo deset godina. Na trenutke mi se čini da je prošlo deset minuta i da mi sve vrijeme svijeta neće biti dovoljno da se nauživam njegova bića. Na druge trenutke razmišljam kako bi bilo dobro skupiti svoje stvari i pobjeći iz tog filma. Ipak, takvih je znatno manje.  U čemu je tajna naše ljubavi?

Poštovanje i tolerancija

Osim što je bit ista kao kod čovjeka iz emisije, tajna je u poštovanju i toleranciji. Da, nismo isti, nikad nećemo biti i možda je ono u čemu smo isti zapravo beskrajno iritantno. Mi smo, na prvi pogled, jedan od onih parova za koje se, sigurna sam, mnogi pitaju kako su uopće završili zajedno. Ja sam glasna, direktna i energična, nimalo taktična i prilično neorganizirana. Pritom sam užasna žena i domaćica, a opet prava lavica, koja bi posljednju kap krvi dala za one koje voli.

On je tih, povučen, s nekim meni čudnim sklopom u glavi u kojem zapravo vlada savršen red. On je čovjek koji bi za mene, sigurna sam, okrenuo planet naopačke, ali nikad to ne bi glasno izgovorio. On se jako trudi nikome se ne svidjeti, dapače, kao da njeguje stav „antipatičan sam“, ali ispod te maske beskrajno je duhovit, pametan, nježan i pažljiv.

On voli Spider-Mana

On je čovjek koji me uvijek dočekuje s toplim ručkom i nikad ne postavlja pitanje zašto kasnim tri sata. Zna da sam se jednostavno zaboravila javiti. Ili sam srela nekoga pa sam morala blebetati dulje od plana. Ne ljuti se kad ne skuham ništa mjesec dana, kad u svom kreativnom kaosu odbijam peglati. Ni najmanje ga ne živcira čak ni ono što mene samu kod sebe živcira. Njemu je jedino bitno da poštujem njegovu slobodu i ne gušim njegov duh. Pa ako on voli Spider-Mana, ne pravim dramu zbog toga što na bitan sastanak ide upravo u toj majici, što na vjenčanja naših prijatelja dolazi u trapericama i što se ne bi obrijao ni da mu tome ovisi život. Meni, na njegovu sreću, sve to nije važno.

Ali mi je važno to što nikad u ovih deset godina nije dopustio da ja nosim vrećice iz trgovine, što se redovito diže usred noći da bi nosao naše dijete i što između Lige prvaka i igranja Lego kockama bez imalo razmišljanja odabire ovo drugo iako mu je Liga prvaka prilično važna. Meni je važno što nikada ne viče, što ne postoji ni jedan promil šanse da plaću rasprčka u kladionici, već je od prve sekunde našeg zajedništva sve njegovo i moje i nema ni teoretske šanse da si kupi nešto a da pritom ne provjeri može li to naš budžet podnijeti.

Da, ima on i nekih mana (kao, uostalom, i ja), ali one su ništa naspram ovoga što sam nabrojala i još mnogo, mnogo velikih stvari i prekrasnih sitnica kojih se teško ovako ad hoc sjetiti.  I sve što čini, ne čini s nekim razlogom; jednostavno je takav. Nema u tome nekog tajnog interesa, samo čiste, obične ljubavi i poštovanja.

Dobra je ljubav samo ona koja nas čini boljim ljudima

Jednom sam pročitala da je dobra ljubav samo ona koja nas čini boljim ljudima. A naša je ljubav upravo takva. Bez obzira na sve prepreke, a bilo ih je svakakvih – i bolesti, i otkaza, i pritisaka sa svih strana, i faza kad smo, kako je on to jednom lijepo rekao, „izgubili fokus jedno s drugog“ – kad podvučem crtu, oboje smo postali bolji ljudi, koji kroz život idu kao dva traka istih tračnica. U istom smjeru, ali ne gazeći i ne gušeći ono drugo.

Nema mi veće sreće nego doći kući svojim dečkima, uz čašu vina blebetati o smislu života, planovima i snovima do kasno u noć, i onda zaspati u njegovu zagrljaju. Sve drugo u tim je trenucima nevažno i ne postoji.

Oduvijek i zauvijek

„Ja sam s tobom odlučio ostarjeti. Ja sam tebe oduvijek volio, samo sam te tek sada pronašao. Vidim nas kako starimo i smežurani plovimo na svojoj barci“, rekao mi je nakon nekoliko mjeseci veze onim glasom za koji znaš da je jednostavno tako. On je tada odlučio da sam ja ta. Ja sam to odlučila znatno kasnije. Zapravo, odlučila sam u jednom trenutku kada je onako ozbiljno trebalo odlučiti ostajemo li zajedno ili ne.

Tada sam shvatila da se ne vidim ni s kim drugim. Da, neki su drugi možda naoko „manje čudni“, ali svi su u odnosu na njega plitki, sebični i nitko od njih ne bi me znao voljeti. Shvatila sam da samo kraj njega mogu šutjeti cijeli dan i da nitko od nas u tome neće vidjeti neki problem, a opet da samo s njim imam o čemu pričati cijelu noć.  Da, stvar je u odluci da s nekim budete, ali i u onom što je izgovorio moj voljeni. Ja sam njega oduvijek voljela – samo sam ga morala pronaći...PageBreak

ljubav
Profimedia/Shutterstock ljubav
Marijana Pontoni, zagovornica sirovojedstva i voditeljica radionica, u vezi 14 godina

Otkad smo Neno i ja zajedno?

Ovo je možda najteži tekst koji sam morala napisati. Jer doista mi je teško reći kada smo Neno i ja počeli vezu. Da, naravno, postoji neki datum koji računamo kao početak veze, no istina je da smo odrasli u istome kvartu i da smo se vrlo često sretali. Razlika od sedam godina utjecala je na to da smo se kretali u različitim društvima te da smo jedno drugo primijetili, u smislu privlačnosti, prilično kasno kad se uzme u obzir da su nam cijeli život balkoni gledali jedan prema drugom. Ali znali smo da ono drugo postoji.

Bilo kako bilo, znamo se cijeli moj život. Nakon nekoliko, rekla bih, teških opeklina iz prijašnjih veza i s moje i s njegove strane, počeli smo se pozdravljati kada su mi bile 24 godine. U lipnju 1999. Neno je odlučio stidljive pozdrave u prolazu zamijeniti nečim ozbiljnijim te me u diskoklubu zamolio da ga otpratim kući jer se noću boji sam prolaziti kroz park. Tko bi mogao odoljeti takvom uletu? Hm, donekle ja, jer nakon salve smijeha, prvo što sam mu rekla jest: „Može, ali čekaj!“ Ne biste vjerovali, čekao je. I otad smo zajedno.

Iskreno dijeljenje misli i stavova

Nakon pola godine počeli smo zajedno živjeti. U našoj vezi u to vrijeme nije bilo velikih razgovora o tome kako nam treba izgledati budućnost. Jednostavno smo puštali da se stvari odvijaju bez nekih velikih riječi i dogovora, onako kako smo osjećali da se nešto treba dogoditi. Ili možda zato jer smo od prvog trenutka govorili iste stvari istim riječima. I to mislim doslovno. Katkad se činilo kao da potpuno jednako razmišljamo. Na moju veliku radost, tako je još uvijek. Osim toga, puno smo pažnje posvetili tome da jedno drugom govorimo kako stvari stoje u određenom trenutku, i to bez previše uvijanja.

Vjerojatno je to iskreno dijeljenje misli i stavova pridonijelo tome da danas slobodno mogu reći da mi je Neno i suprug i najbolji prijatelj. Stvarno nema toga što mu ne bih mogla povjeriti. Naravno, i on tako osjeća, pa ljudi često ostanu zapanjeni koliko toga dijelimo, o čemu sve razgovaramo. Čak mi je jedan prijatelj u šali rekao: „Mary, to se ne govori dečku! Ubit ćeš čovjeka.“ Pa, ipak, ovako brbljava kakva jesam, drago mi je da uopće nemam tajni pred svojom ljubavi. Tako ga uvijek mogu otvoreno pogledati u oči i znati da ćemo i sutra trajati.

Važno je birati riječi

Imamo samo jedno pravilo: sve se može reći, no mora se razmisliti kako. Nije u redu nešto samo izbaciti iz sebe. Doista se trudimo birati riječi kada nešto jedno drugom trebamo reći, osobito kad je riječ o upućivanju kritike ili kada se u nečemu ne slažemo. Znam parove koji znaju prilično grubo razgovarati, a poslije tvrde da je to bila samo šala. Mi se tako nikad ne šalimo. Ni u kojoj situaciji nije opravdano vrijeđati, pa ni u šali ne koristimo riječi koje bi se mogle protumačiti kao uvreda, a kada je situacija stresna, tada još više pazimo.

Razgovarajući s Nenom o ovom tekstu, pitala sam ga kako on doživljava način na koji  prevladavamo stresne trenutke. Odgovorio je: „Pustimo da se stvari slegnu.“ I da, to bi bio moj Neno, on ne dopušta da nešto eskalira, nego kad primijeti da situacija ide prema ključanju, jednostavno pusti da se sve stiša i onda, kad „prodišemo“, raspravimo i sve riješimo.

'Volim te' usred poslovnog razgovora

Jesam li spomenula da zajedno provodimo 24 sata? Doista, uvijek smo zajedno provodili mnogo vremena. Prije sedam godina odlučili smo zajedno i raditi. To znači da smo 24 sata skupa. I to nas neizmjerno usrećuje. Vrlo često jedno drugom tepamo, i to do te mjere da naši tinejdžeri znaju prasnuti u smijeh kad vide na kakve sve načine iskazujemo naklonost. Meni je jedna od omiljenih situacija ona kada potpuno koncentrirano radimo i kada se svom dragom obratim na način za koji se trudim da zvuči što poslovnije, u potpunosti vezano uz trenutačni projekt, i onda iznenada kažem: „Volim te.“ Volim te, lijep/a si mi - sve to često govorimo jedno drugom. I smijemo se… Mislim da se nikada nisam s nekim toliko smijala kao s Nenom.

Vrlo rado i često jedno drugo nasmijavamo poput klauna. Situacija je oko nas već dovoljno stresna da je ne moramo još i mi pojačavati. Ipak, kakva god situacija bila, uvijek znamo da sve možemo riješiti udruženim snagama. Njegujemo taj stav da je to naše zajedništvo najvažnije na svijetu. I možda najvažnije od svega – sve pozitivno u svojoj vezi prakticiramo po principu dolce far niente – slatko je ne raditi ništa. Ni jedno od nas ne mora ničim osobitim zaslužiti zagrljaj, poljubac, kompliment.
Zapravo, sve što sam ovdje napisala stoji, ali osjećam da bih još toliko toga trebala objasniti o nama, a mislim da za to nema riječi. Neno i ja jesmo. I točka. Ako sam ikada na ikome trebala spoznati koncept srodnih duša, imam sreću da to živim svakodnevno. I zahvalna sam na tome.