Koju ulogu igramo u odnosima?

Emotivna bliskost i povezanost s drugom osobom primarna je svrha partnerskih odnosa, nešto čemu većina ljudi teži kad ulazi u dugoročnu vezu. Ona bi trebala biti temelj i polazište na koje se nadovezuju svi drugi segmenti odnosa – međusobno poštovanje i razumijevanje, zajednički stavovi, interesi i ciljevi, kao i uživanje u zajedno stvorenim vrijednostima. Tek takav, cjelovit i smislen odnos partnerima daje osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva, osigurava im osobni rast te se uspijeva održati i onda kad se u odnosu pojave izazovi. No čini se da vrlo malo parova ostvari kvalitetan odnos, jer čak i kad on izvana djeluje savršeno, vrlo je često izgrađen na pogrešnim temeljima.

Prema raznim pristupima u psihologiji i duhovnosti (npr. Hellingerove konstelacije, soul­work, gestalt i dr.), energetski tijek koji se odvija u odnosima utiskuje se u naš podsvjesni prostor, oblikujući ga u skladu s iskustvima koja smo u tim odnosima doživjeli. U takvome procesu svaka osoba koja nam je bitna zauzima posebno mjesto u podsvjesnom prostoru našeg uma, mjesto koje metaforički predstavlja ulogu koju je na energetskoj razini ta osoba igrala ili je igra u našem životu.

U idealnim odnosima, u kojima svaki član obitelji i energetski – ne samo formativno – obavlja svoju prirodnu funkciju, roditeljima (i svim precima) pripada pozicija u prostoru iza nas. Iz tog prostora dolazi energetska podrška. Ako smo od roditelja dobivali zdravu energiju te smo iz njihova odnosa učili i o zdravim partnerskim odnosima, moći ćemo s partnerom (koji se u takvim, idealnim odnosima nalazi tik do nas) prosljeđivati energiju dalje na vlastitu djecu. Njima pak prirodno pripada pozicija u prostoru ispred nas.

Važnost roditelja suprotnog spola za odnose

No u stvarnosti je takav prirodni tijek rijedak pa, umjesto idealnog, naš psihički zapis češće odražava poremećaje koji su nastali zbog ne­adekvatnog energetskog tijeka još u djetinjstvu. Ako su, primjerice, naši roditelji iz nekog raz­loga ostali zamrznuti u identitetu djeteta te su, umjesto da nam budu podrška, tražili podršku od nas, nećemo ih moći doživjeti u njihovoj prirodnoj ulozi, već ćemo ih u podsvjesnom umu vjerojatno smjestiti na poziciju djeteta. Zbog toga sami nećemo moći biti djeca, pa će se to odraziti i na naše kasnije odnose i uloge koje ćemo u njima igrati. Naime, ako energiju koju su nam roditelji uskratili nismo nadoknadili uz pomoć nekog drugog (iz obitelji ili izvan nje), prostor u našoj umnoj mapi trebat će popuniti, pa ćemo se kroz život kretati u stalnom pokušaju da kroz druge odnose nadoknadimo tu energiju.

Kako će se poremećaji u odnosima odraziti na pojedinog čovjeka, nije moguće u potpunosti predvidjeti jer je svatko individua za sebe te je izložen nizu suptilnih, ali i vrlo kompleksnih energija u interakciji. No određene modele ipak je moguće uočiti. Oni će posebno doći do izražaja u partnerskim odnosima, u kojima će veću važnost imati uloga roditelja suprotnog spola u našem životu.

Model majka-sin

Ako je, primjerice, muškarac još kao dijete izgubio majku, time je iznenada od nje prestao dobivati energiju. Zbog toga je doživio snažan šok, što je stvorilo neravnotežu u njegovu psihoenergetskom sustavu. Premda će kad odraste ulaziti u emotivne odnose s drugim ženama, on će uvijek čeznuti za majčinskom ljubavi i zaštitom jer je kao dijete nije u cijelosti iskusio. Za partnericu s kojom će formirati čvršći odnos ili ući u brak odabrat će osobu koja će ga na neki način podsjećati na majku i koja će u njegovu psihoenergetskom segmentu moći odigrati ulogu majke (ponekad će se to događati i u slučajevima kad je muškarac kao dijete bio previše povezan s majkom).

Gubitak majke (ili njezina neprisutnost, bilo fizička ili emotivna) odrazit će se posve drukčije na ženu, posebno ako je bila najstarije ili energetski najsnažnije dijete u obitelji te je stoga bila prisiljena preuzeti brigu za njezine članove. I njoj će tijekom života nedostajati majčinske ljubavi, no tražit će je kod starijih žena ili prijateljica, dok će u partnerskim odnosima nastaviti igrati ulogu majke koju najbolje poznaje i koja se najsnažnije urezala u njezinu podsvijest. Stoga će i tražiti muškarce koji će joj omogućiti ostvarenje te uloge – one koji su i sami ostali bez majke ili su iz nekog drugog razloga u psihoenergetskom segmentu ostali zamrznuti u identitetu djeteta. Takve će muškarce doživljavati privlačnima.

Ljudi sličnog iskustva i komplementarnih potreba na nekoj će se suptilnoj razini prepoz­nati. Slično životno iskustvo privući će ih jedno drugome, među njima će se stvoriti empatija te (lažan) osjećaj emotivne povezanosti koja će ih zbližiti. Zaljubit će se i ući u odnos, uvjereni da su pronašli srodnu dušu. Tijekom razdoblja zaljubljenosti njihov će odnos biti prožet s mnogo nježnosti, koja će biti i temelj njihove seksualnosti, no sve će podsjećati na skladan odnos između majke i djeteta. Sklad takvog, „roditeljskog“ odnosa i seksualna priv­lačnost obično će prestati kad i zaljubljenost (jer je zdrava seksualnost u odnosu roditelj-dijete nemoguća), no to dvoje ljudi nastavit će igrati uloge.

„Majka“ će se i dalje brinuti o „sinu“ na svim razinama (iako će ta briga u tom scenariju biti naglašenija kod kuće), smatrajući ga nesposobnim da se sam brine o sebi. Određivat će mu što je ispravno, a što nije te što smije činiti, a što ne. On će se katkad na sve to pobuniti i „majci“ prirediti pokoju nepodop­štinu, no i dalje će prihvaćati njezin autoritet i protiv svoje volje činiti što mu ona kaže jer će dubinski to smatrati normalnim. Premda ne mora uvijek biti tako, u takvim konstelacijama žena nerijetko i fizički djeluje dominantnije od muškarca.

Pravi oblik partnerstva u takvom će odnosu biti nemoguć, no odnos će se usprkos svemu vjerojatno nastaviti jer će partneri trebati jedno drugo zbog uloga koje u njemu igraju. PageBreak

Model otac-djevojčica

Slično prethodnom scenariju, že­na koja je odrasla bez autoriteta oca (koji uopće nije bio prisutan ili iz nekog drugog razloga nije odigrao svoju prirodnu ulogu) u emotivnom odnosu podsvjesno će tražiti muškarca koji će joj kompenzirati muš­ki autoritet – nekog tko je iz niza razloga tu ulogu od malih nogu igrao u vlastitoj obite­lji. Muškarac pak koji je odrastao bez muškog autoriteta podsvjesno će tražiti že­nu kojoj u odnosu treba otac kako bi sam mogao nastaviti igrati ulogu na koju je navikao. Istodobno, takav će muškarac autoritet koji nije imao u vlastitom domu tražiti negdje drugdje, često u javnoj sferi – u korporacijama, politici i slično.

U privatnoj sferi, prema svojoj „djevojčici“ ponašat će se odveć zaštitnički. Stalno će paziti na njezino ponašanje i ispravljati njezine „pogreške“, a često umjesto nje i odgovarati na pitanja koja joj drugi upute. Za nju će obavljati većinu stvari, posebno izvan kuće, čime će dodatno snažiti svoj autoritet nad njom i njezinu ovisnost o njemu. Ona će to najčešće prihvaćati jer će je to štititi od pretjeranog stresa svijeta odraslih, a ako i pokuša sama nešto učiniti za sebe, suočit će se s bujicom „očevih“ kritika i uvjeravanjem da su njezini pokušaji nepotrebni jer za to ima njega. To će se s lakoćom utisnuti u njezinu podsvijest pa će, ne shvaćajući apsurd takvog ponašanja, od njega tražiti odobrenje za svaki svoj potez ili odluku i tako u potpunosti potkopati svoj integritet.

Iako je i takav odnos vrlo toksičan, posebno za „dijete“ koje u njemu ima ograničene mogućnosti rasta, a u njemu se najčešće događa i fizičko zlostavljanje, on će se nastaviti dok god to dvoje ljudi dopunjuje jedno drugo u podsvjes­nim potrebama.

Model dijete-dijete

Osim ta dva, najčešća scenarija, mogući su i neki drugi, poput odnosa dijete-dijete. On nastaje među partnerima koji zbog pretjerane strogosti roditelja nisu imali priliku proživjeti svoje djetinjstvo kao djeca pa imaju potrebu to nadoknaditi kao odrasli; kad su oboje bili izloženi neadekvatnom roditeljskom autoritetu ili drugim okolnostima zbog kojih nisu imali priliku odrasti. Njihov odnos u početku može biti vrlo maštovit i bajkovit (kao i njihov seksualni život), no stalno će živjeti u oblacima, uvijek iznova iznenađivat će ih brutalnost svijeta u kojem žive i neprestano će ulaziti u situacije iz kojih će ih trebati izvlačiti.

Neće biti sposobni sami donositi odluke za sebe i samostalno se kretati kroz život. Dok god ih netko sa strane bude spašavao i ispravljao njihove pogreške – netko tko će umjesto njih preuzimati odgovornost – odnos će se nekako održavati. Bez toga on će ili prestati (jer će partneri potražiti nekog u identitetu majke ili oca da se o njima brine) ili će jedno drugo neodgovornim odlukama i ponašanjem dovesti do uništenja.

Model brat-sestra

U obiteljima u kojima su brat i sestra bili jako povezani obično će jedno drugo u svom psihoenergetskom prostoru smjestiti na poziciju partnera, to jest vrlo blizu. Pri ulasku u partnerski odnos podsvjesno će tražiti osobu koja ima slične osobine kao njihov brat/sestra, a često i izgledom podsjeća na njih.

Bliskost brata i sestre najčešće implicira da su njihovi odnosi u obitelji bili skladni. Kad ti ljudi uđu u partnerski odnos, on će također najčešće biti skladan i bez većih turbulencija. Od svih navedenih devijantnih modela takav će odnos biti najmanje štetan jer će se u njemu partneri, dvoje odraslih, zrelih ljudi slagati u većini stvari. Imat će slične stavove, vrijednosti i ciljeve te će među njima rijetko biti tenzija ili povišenih tonova. Najveći problem imat će u emotivnom i segmentu seksualnosti. Iako će se u mnogočemu razumjeti te biti bliski jedno s drugim, među njima neće biti „kemije“ koja je u zdravim emotivnim odnosima nezaobilazna i temelj je seksualne privlačnosti.

U takvom scenariju partneri će mnogo češće nego u drugim modelima ulaziti u kompenzacijske odnose s drugima i često će jedno drugome to prešutno odobravati, svjesni da si u tome ne mogu udovoljiti, no udobnost ostalih segmenata odnosa ipak će ih najčešće održati zajedno.

Gdje je izlaz?

Bez obzira na ograničenosti i probleme, pa i na krajnju destruktivnost nekih od navedenih modela odnosa, većina ljudi u takvim odnosima ostaje cijeli život. Ako iz njih i izađu a da nisu raščistili svoj podsvjesni prostor i uzroke koji su ih do toga doveli, isti model ponovit će im se u drugom odnosu.

Drukčiji, kvalitetniji odnos bit će moguć je­dino ako partneri osvijeste ne samo uzroke zbog kojih su u njega ušli nego i uloge koje u njemu igraju te ih vlastitom voljom počnu mijenjati. Proces osvještavanja i promjene, dakako, nije lagan i zahtijeva mnogo vremena, energije i upornosti te suočavanja s brojnim izazovima koji čekaju oboje partnera. Da bi se oni nadvladali, potreban je jak motiv, koji partneri često nemaju jer u takvim, disfunkcionalnim odnosima najčešće nema istinske ljubavi i stvarne emotivne bliskosti. Zbog toga ni sami često ne vjeruju da je promjena moguća.

No tek kad raščiste s obrascima zbog kojih su ušli u odnos i iscijele svoj podsvjesni prostor (za što je nerijetko potrebna stručna pomoć i vodstvo), partneri će moći svoj odnos sagledati objektivno, kao zreli, odrasli ljudi, sa svim njegovim prednostima i nedostacima. Tek tada moći će odlučiti ima li smisla u njemu ostati i graditi ga ispočetka, na posve drukčijim osnovama, ili je bolje iz njega izaći. Nerijetko se partneri, nakon što prođu proces transformacije i iscjeljenja, ponovno zaljube jedno u drugo te njihov odnos postane posve drukčiji i kvalitetniji.

Ako se to ipak ne dogodi, ili jedan partner odbija­ mijenjati se te usprkos svemu i dalje pokušava­ igrati istu ulogu, u takvom odnosu nema rasta, nema dinamike i nema života. Iz njega je stoga najbolje otići te stvoriti neki novi i bolji.