(Anti)ljubavne priče

Vjerojatno ste se barem jedanput u životu našli u situaciji da prijateljici pokušavate objasniti da se zaljubila u pogrešnog muškarca i da ga pod hitno treba ostaviti. Slušali ste njezine priče, brisali joj suze i čudom se čudili kako se uopće mogla zaljubiti u nekog kao što je on. Ili ste možda upravo vi trebali rame za plakanje jer ste se zaljubili u nekog tko vas ne cijeni, zanemaruje vas, maltretira ili iskorištava.

Takve (anti)ljubavne priče vrlo su česte. Štoviše, mnogo su češće od lijepih ljubavnih priča u kojima se partneri vole, poštuju i u odnosu rastu i nadopunjavaju se. U čemu je stvar? Zbog čega se to događa? Zašto je zaljubljenost tako slijepa?

Fanatičan odnos prema ljubavi

U zaljubljenosti ima nečega religioznog. Postoje određene dogme, tj. uvjerenja od kojih ne odustajemo. Najčešće vjerujemo, bez obzira na činjenice, da je naš partner zapravo negdje duboko u sebi dobar, pažljiv i nježan. Ili, pak, vjerujemo da će se loš partner promijeniti kada shvati koliko smo mi dobri, pažljivi, nježni... Cilj je takvog religioznog razmišljanja, naravno, raj. Međutim, u realnosti se događa upravo suprotno – emotivni pakao.

Cijeli je proces duboko podsvjestan, jer da nije, nitko ne bi uporno ostajao u lošem odnosu s povremenim bljeskovima zaljubljenosti u kojem je omjer mučnih i svjetlucavih osjećaja (u najboljem slučaju) 80:20. Tkivo tog duboko podsvjesnog procesa jest – fantazija.

Povreda + fantazija = zaljubljenost

U mašti je sve moguće. Dovoljno je zatvoriti oči i odlutati. Svjetlucave niti fantazije stvorit će „njega“ koji je dobar, brižan, pažljiv, „njega“ kojem je žao što vas je povrijedio, „njega“ koji uviđa da bi mu bilo mnogo bolje kada bi se prepustio ljubavi, i tako i sebi i vama uljepšao život. To mazanje očiju fantazijom krajnje je nefunkcionalno jer vas vodi samo u još dublje povređivanje, ali iz nekog razloga, taj kist kojim si mažete oči nije u vašim rukama. Ne znajući ni kako ni zašto, jednostavno se u nekom trenutku nađete tamo negdje, u ljubavnoj ideji koja je mnogo, mnogo ljepša od stvarnosti.

Jednadžba na kojoj se temelji cijeli taj proces vrlo je jednostavna. Glasi: povreda + fantazija = zaljubljenost. Dakle, kada vas „pogrešan muškarac“ povrijedi, umjesto da reagirate ljutnjom ili tugom, počinje se buditi fantazija koja povredu umata u divan celofan zvan zaljubljenost. Nažalost, takav odnos može trajati godinama, pa i cijeli život. Možda i poznate neku stariju ženu koja uporno za svog supruga alkoholičara i zlostavljača tvrdi: „Ma nije on takav, on je zapravo dobar. Samo treba pustiti da ga prođe...“

Realnost koja se neće promijeniti

Fantazija koja cijelu priču uljepšava nalik je lotosu koji izvire iz mulja, a zatim se na površini vode pretvara u prekrasan mirisan cvijet. Teški i mučni potisnuti osjećaji u toj su metafori mulj, a cvijet je divan osjećaj zaljubljenosti. I, naravno, cvijet bi svatko rado podijelio s voljenom osobom, ali korijenje i mulj... to je nešto što mora ostati skriveno.

U toj skrivenosti i jest problem. Teški potisnuti osjećaji nešto su što skrivamo i od samih sebe. Kada bi starija žena iz gornjeg primjera doista doživjela svoju povrijeđenost nakon što je suprug alkoholičar po tisućiti put izvrijeđa ili udari, emotivna bi bol bila uistinu jaka. Toliko jaka da bi ostajanje u takvom odnosu bilo neizdrživo. Međutim, ona ne želi doživjeti tu emotivnu bol u potpunosti. Ne želi vidjeti cijelu sliku i pomiriti se s tim da su nepoštovanje, grubost i maltretiranje realnost koja se ni sutra ni prekosutra neće promijeniti. Ne želi se pomiriti s tim da je realnost njezina braka bol, a ne ljubav.

Preskakanje neugodnih osjećaja

Ovo „ne želi“ treba uzeti s rezervom, jer nije riječ o svjesnoj želji. Nitko svjesno ne bi uporno ostajao u nečemu što mu očito čini loše. Stvar je u tome da svi mi tijekom odrastanja naučimo u određenoj mjeri potiskivati i izbjegavati neugodne osjećaje. I ta navika „micanja“, „brisanja“ ili „preskakanja“ neugodnih osjećaja ostaje.

I onda, kada nas netko povrijedi, želimo što prije pobjeći od neugodnog osjećaja, bilo da je riječ o tuzi, ljutnji, sramu ili nekoj mješavini osjećaja koju ne možemo jasno imenovati. Kako bismo pobjegli od tih osjećaja, fantaziramo. Baš kao djeca, koja su se odrastajući u lošim obiteljskim uvjetima povlačila u svoj svijet i gradila neke svoje priče u kojima je sve ljepše.

Kad shvati koliko sam dobra (dobar), promijenit će se

Supruga alkoholičara koju sam spomenula drastičan je primjer sljepila koje zaljubljenost može stvoriti, ali podsvjesni mehanizam koji tu vlada isti je kao i kod bilo koje druge „zaljubljenosti u pogrešnu osobu“. Dakle, kad god se dogodi da netko ostaje zaljubljen u nekoga, iako je taj odnos loš, na snazi je zakon: povreda + fantazija = zaljubljenost.

Kad se tomu dodaju i dogme: „negdje duboko u sebi, on je dobar, pažljiv i nježan“ i „kada shvati koliko sam dobra, pažljiva i nježna, on će se promijeniti“, dolazi do veličanstvene i magnetične emotivne zbrke koja se obično opisuje kao „povezani smo na nekim čudnim razinama“, „mi smo stvoreni jedno za drugo, samo on to još uvijek ne vidi“ i slično.

Ono što u cijeloj toj situaciji može biti od pomoći upravo je suprotno od fantazije. Tvrda realnost. Činjenice. „Nije me nazvao“, „rekao mi je da sam glupa“, „nakon seksa okrenuo mi je leđa“ i sve ostalo što je proizvelo emotivnu bol. I zatim, ostajanje s tom boli. Ostajanje dok god traje. To može biti teško, ali zapravo, dugoročno gledano lakše je nego ostajati u istom začaranom krugu boli i idealizacije. Bol je teška, ali ako je to cijena koju treba platiti za otvaranje očiju i napuštanje lošeg odnosa koji donosi samo još više boli, svakako se isplati.