Lijepo je biti odrastao čovjek
Proviri sunčana zraka iza oblaka baš kad nas nadvije mračna stvarnost... I mi pomislimo da je to slučajnost. Protrči kraj nas dijete sa šaljivim izrazom lica baš kad nas preplavi golema tuga... I mi pomislimo da je to slučajnost. Proleti ptica bezbrižno zrakom kad se zabrinemo za svoju budućnost i naiđe nam prijatelj u trenutku samoće i bespomoćnosti... I opet pomislimo da je sve to slučajnost.
Lijepo je imati 35 godina i biti odrastao čovjek. Lijepo je biti sposoban okrenuti se i vidjeti svoj život kao mozaik izgrađen od kockica koje su se nekad davno činile slučajnošću. I biti dovoljno ozbiljan da znaš da tvoja budućnost i sreća ovise o tvojim djelima. A opet, dovoljno hrabar da u ovom trenutku prihvatiš sebe kakav jesi, ponizno zahvališ na darovima koje si primio i s radošću prigrliš poslanje koje ti je povjereno.
Mamina bolest
To je moja priča i moj život – život za koji se nisam odlučila. On mi se jednostavno desio. Roditelji su mi darovali taj moj život, a pitomi međimurski zavičaj i njegovi dragi ljudi pomogli mi da bezbrižno raširim krila.
Kad su drugi pričali, ja sam šutjela; kad su drugi glumili, ja sam plesala; kad su drugi slušali, ja sam prkosila. Nikad kao druga djeca, rekli bi znalci. No jesu li znalci znali da sam ja, kad su se drugi smijali, plakala; kad su drugi spavali, ja sam se brinula; kad su se drugi igrali, ja sam pomagala? Jesu li znali da, kad su se druge obitelji brinule o tome kamo će na more, mi smo se brinuli hoće li se mamina bolest vratiti?
Moja je mama dvaput oboljela od raka dojke. Srećom, nakon 30 godina dobro je i zdravo. I kad smo bili djeca, ništa nam nije nedostajalo, ni mora ni ljubavi ni veselja. Ali ipak smo rasli uz jednu spoznaju: nikad ne znaš što donosi sutra. I vjerujem da smo naučili više se radovati životu. I poštovati ga.
Zanimanje medicinske sestre dodijeljeno rođenjem
Ja sam postala medicinska sestra. Moj brat želio je biti psiholog. Reagirali smo u skladu sa svojim karakterom; ja sam u svoje strahove ušla i razradila ih u detalje, moj brat postao je strojarski inženjer. Ali u sebi nosimo isti znak.
Oduvijek sam voljela ljude. Pomaganje drugima najljepši je osjećaj koji poznajem. Moja obitelj, susjedi, udruge, crkva - pomagali smo jedni drugima u dijeljenu radosti i olakšavanju teškoća. Odgovornost, empatija i osjećaj za pravdu i jednakost razvili su se putem. Zanimanje medicinske sestre činilo se kao da mi je dodijeljeno pri rođenju. Tako sam ga i prihvatila. A duh lutalice, radoznalost istraživača i upornost pomogli su mi da napredujem u svom zvanju i učenju, ali su me i odveli daleko od obiteljskog doma, čije su mi vrijednosti i pravila uvijek ostali vodilja na mojim putovanjima.
Vođena srcem
Završila sam višu školu u Rijeci, proputovala Europu, bila u Americi, Indiji i Kubi te se nastanila u Velikoj Britaniji. Prijateljima i meni ništa nije bilo teško, ni čistiti tuđe kuće ni čuvati tuđu djecu, samo da ostvarimo ono što mladost traži i postignemo ono za što imamo potencijala. Upoznala sam mnogo ljudi i kultura, običaja i vjera. Naučila sam poštovati tuđe i još više voljeti svoje. I gdje god bila, nikad nisam promijenila svoju bit. Pomogla bih strancu, nasmiješila se starcu i darovala bokcu.
Na svakom bih se mjestu uključila u volontiranje i doprinosila zajednici jer sam tako i sama ondje pripadala. Ne smatram se posebno vrijednom ni zaslužnom; jednostavno, vodilo me srce koje mi je davno darovano. S druge sam strane puna mušica i mana, ali nastojim da što više plusića prevagne minusiće.
Jednom sam zgodom na dar od svog župnika, pri odlasku u Švicarsku, dobila knjigu o Majci Terezi. Sjećam se, hodala sam ulicom i nisam je mogla prestati čitati. Suze su mi se slijevale niz lice. Od tog sam trenutka svaki put kad bih tu knjigu uzela u ruke počela plakati. Nakon pet godina, tada već u Londonu, u jednom sam trenutku odlučila da idem u Calcuttu. Nisam znala kako, ali znala sam da moram ići. I da se ne moram ni zbog čega brinuti. Rezervirala sam kartu i uputila se u najdragocjeniju avanturu svog života. Tri mjeseca provela sam volontirajući sa sestrama Majke Tereze.
Ujutro sam radila u školi sirotišta sa zdravim trogodišnjacima i četverogodišnjacima koji su išli na posvojenje. Djecu koja su došla s ulice učili smo osnovnoj socijalizaciji: kako odjenuti uniformicu, ići u školu i sjediti u klupi. Bili su bistri i dosjetljivi kao i svi klinci te dobi. Poslijepodne sam radila s mentalno retardiranom djecom. Bila je to drukčija vrsta radosti koju možeš pružiti onima koji su odbačeni zbog svog hendikepa. Sva ta djeca koja nisu imala ništa naučila su me što znači dijeliti, što znači bezuvjetno davati.
Vikendom sam radila u kući za umiruće, prvoj kući Majke Tereze: Nirmal Hridayu ili Domu čistog srca. Ondje su bili ljudi koji nikad u životu nisu imali tri obroka i ležali na čistim plahtama, a želja za ljubavlju ili pripadanjem nikom od njih nije ni padala na pamet kao osnovno ljudsko pravo ili potreba. Kao i stotine drugih volontera, bez posebne medicine, pružala sam im ljudskost. Ti ljudi, koji su se nalazili na rubu egzistencije, naučili su me da se smrti ne treba grčevito bojati. Umjesto tuge i žalosti, na njihovu su se licu ocrtavali mir i spokoj. Bili su okruženi ljubavlju. To su bile moje prve lekcije iz palijativne skrbi.
Palijativna skrb
Nakon povratka iz Indije upisala sam magisterij iz palijativne skrbi u Canterburyju u Velikoj Britaniji. Palijativnu skrb – brigu za osobe u posljednjim stadijima bolesti i njihovu obitelj – također nisam sama odabrala. Ona je jednostavno bila nastavak mog dotadašnjeg života, nadogradnja profesiji medicinske sestre. Specijalizacija za skrb o najranjivijima među ranjivima, ljudima koji znaju da im se život bliži kraju… Za pomoć onima koji nisu imali toliko sreće kao ja da im roditelji, brat ili dijete požive toliko godina.
I premda palijativna skrb izaziva strah i čuđenje, moja je uloga da pomognem dodati život danima, a ne dane životu. Pomoći onome tko se osjeća napušteno, izmamiti osmijeh kada sve ostalo izaziva suze, biti oslonac kad se sve drugo ruši, to je moj posao. Usto, kao vjerniku nema mi veće časti nego biti uz čovjeka na kraju njegova ovozemaljskog života.
Englezi su podijelili sa mnom sve svoje znanje
Engleska, kolijevka palijativne skrbi, ima široko razvijenu kulturu volontiranja. Svatko smatra svojom dužnošću na neki način pridonijeti zajednici: nekoliko slobodnih sati, nekoliko novčića, nekoliko svojih vrlina i sposobnosti. Tako sam i ja učila palijativnu skrb, osim u knjigama, u brojnim satima volontiranja u hospicijima. Šetala sam s bolesnicima, kuhala kavu, prodavala čestitke ili izrezivala papirnate zvijezde u društvu onih koji su znali što im život donosi.
Englezi, poznati kao hladan narod, podijelili su sa mnom sve svoje znanje i iskustvo u radu s umirućima. Naučili su me predivnim stvarima: kako biti umjesto činiti, kako tješiti umjesto poricati. Imala sam priliku nastaviti život kakav me najviše veseli - pomažući ljudima.
Premda se i u Hrvatskoj od davnina pomagalo susjedima u nevolji, sugrađanima u gašenju požara, crkvi u prikupljanju hrane za beskućnike – volontiranje u zdravstvenim i socijalnim ustanovama još nije zaživjelo. Osim toga, ne postoji razvijena palijativna skrb, a time ni mnogo udruga u kojima bi se moglo volontirati. S druge strane, posljednjih godina patnje i problemi neizlječivo bolesnih i njihovih obitelji sve su češći i sve teži.
Svega toga postala sam svjesna još tijekom studija u Londonu pa sam s nekoliko prijatelja pokrenula udrugu Pomoć neizlječivima u rodnom Međimurju. Bio je to još jedan dokaz da je prijateljstvo nešto najljepše što možemo steći u životu. Verica, Željka i Željka iz ljubavi prema meni sudjelovale su u stvaranju nečeg o čemu nisu mnogo znale. Udruga je počela djelovati bez velikih ciljeva i planova; željeli smo se upoznati s problemima ljudi kako bismo im mogli pomoći. Uključila se i moja obitelj, prijatelji mojih roditelja, oni koji su i sami doživjeli gubitak ili zanemarene patnje na svome poslu zdravstvenih radnika.
Postojimo četiri godine, imamo 80 članova i malim koracima podižemo svijest naroda, posjećujemo bolesnike i njihove obitelji, služimo kao karika među već postojećim zdravstvenim, socijalnim i duhovnim službama. U pomoći oboljelima zasad djelujemo samo na području Međimurja, ali sam ponosna što su se neke naše aktivnosti, kao što su suradnja s drugim organizacijama i udrugama, održavanje edukacije i promocija palijativne skrbi, proširile i na druge dijelove Hrvatske.
Povratak u domovinu
Jedna je od mojih najvećih želja da palijativna skrb zaživi u Hrvatskoj na isti način kao i u Engleskoj, stoga sam se početkom prošle godine vratila u domovinu kao jedini magistar palijativne skrbi. Dobila sam nagradu fakulteta za najbolji završni rad i nagradu Dobrotvorka godine. Zaposlila sam se u Ustanovi za zdravstvenu njegu u kući – Zagreb i postala prvi koordinator palijativne skrbi u Gradu Zagrebu. Preda mnom su mnogi zadaci: prije svega, što bolje povezati sve koji u Zagrebu pružaju palijativnu skrb, ali i druge lokalne službe koje pružaju zdravstvenu, psihičku, socijalnu i duhovnu skrb.
To je zapravo, kako često objašnjavam ljudima, sama bit palijativne skrbi: okupiti i koordinirati postojeće zdravstvene službe i stručnjake kako bi se umirućima i njihovim obiteljima pružilo sve što im je potrebno. Usto, treba i volonterima pružiti priliku da sudjeluju u skrbi za bolesnike i njihove obitelji, jer nijedna zemlja nije toliko bogata da bi mogla očekivati da samo zdravstveni sustav sve to financira.
Potrebna je edukacija i dobra organizacija, ali prije svega potrebno je da zdravstvene službe uvide važnost volontera, što dosad u Hrvatskoj nije bio slučaj. Moja je poruka svima njima sljedeća: iako volonteri nisu obučeni da bolesnicima pruže zdravstvenu skrb, itekako su sposobni provoditi vrijeme s njima, držati ih za ruku, uputiti im riječi podrške i ohrabrenja... A upravo je ljudskost ono što vrlo mnogo može pomoći i bolesnicima i njihovim obiteljima.
15 sati palijative dnevno
Možda se svi ti koraci ne čine velikima i važnima, ali oni će stvoriti vrlo važnu bazu u hrvatskoj palijativi sve dok se ne oformi dovoljno specijalističkih timova i educira dovoljno ljudi da bismo mogli reći kako imamo profesionalnu palijativnu skrb u cijeloj Hrvatskoj. A upravo je to moj san.
Zadatak kojeg sam se prihvatila nije nimalo lagan i trenutačno živim 15 sati palijative dnevno. Na poslu nastojim dati više od 100 posto jer svaki je početak takav i ponekad moramo dati mnogo više od onog što nam je plaćeno da bismo ostvarili svoj kapacitet i opravdali povjerenje koje nam je dano. Posebno ako posao uključuje toliku širinu kao moj. Ostatak vremena bavim se palijativom vodeći udrugu Pomoć neizlječivima. Nešto mogu odraditi preko telefona i računala, nešto odrađujem kad sam u Međimurju, a mnogo toga samostalno odrađuju članovi udruge. Bez njihova rada i stalne podrške, ne bih mogla sama činiti tu udrugu i pomagati ljudima.
S dubokom zahvalnošću svima koji su na bilo koji način doprinijeli tome, podrškom, pomoću i vjerom u mene, mogu reći da mi je posljednja godina bila najljepša u životu. Čekaju me nove i velike borbe, usponi i padovi, ali nagrade na regalu svjedoče da se trud uvijek isplati, a zahvalni pogledi pacijenata da je svaki trenutak vrijedan mog truda.
Želite li se uključiti kao volonter u rad Renatine udruge ili neke udruge bliže mjestu u kojem živite, više informacija potražite na
www.pomocneizljecivima.com ili renata_mardjetko@yahoo.com