Učinila sam sve što sam mogla, a ono... opet isto!

Mnogima je prošla godina bila teška pa sad žele osjetiti olakšanje. Nova godina, nova stranica, prilika za nov početak. Možda vam se već ukazala neka situacija koja nagovještava da ste na pragu promjene nabolje, bez obzira o kojem je području riječ – ljubavi, poslu, obitelji, zdravlju ili financijama. Želite nagradu za mukotrpan rad i ne možete dočekati rezultate. Probudila se nova nada i na njezinim krilima spremni ste poletjeti visoko. Ali tko visoko leti, znate već, nisko pada.

I sama sam se znala naći u situaciji koja nagovještava rješenje nekih blokada, pokretanje novog ciklusa, svjetlo na kraju tunela. Želeći promjenu te sigurna da sam naučila i odradila sve kako bih bila spremna za nešto novo i drugačije – na promjenu ponašanja i razmišljanja, često sam bila opijena obećanjem nove stranice u svom životu. Razbuktala se tada mašta, ispunili se prazni rezervoari i život bi opet bujao svom silinom. U takvim trenucima nadala sam se i očekivala drukčiji rezultat od dotadašnjih jer napravila sam sve što je u mojoj moći – kad ono – opet isto!

Osjećaj koji se tada javlja ne trebam opisivati, svi ga već sigurno poznajete: zbunjenost i razočaranje. Balon, za koji sam mislila da me ima snage vinuti u nebo, rasplinuo se kao onaj od sapunice. Puf! Jednom, dva pa i više puta ponavljala sam isto, hrabro se izlažući novom izazovu jer nisam željela odustajati bojeći se starih rana.

Traženje izvorne sebe

Svaki sam put ipak bila ponešto mudrija. Naučila sam da se u svakoj situaciji pitam što iz nje mogu naučiti, kao i kojim ponašanjem i razmišljanjem sam pridonijela takvom razvoju događaja. Poput profesora Baltazara, tada bih neko vrijeme promišljala, otkrivala i osvještavala ono što je s moje strane bilo ponovljena reakcija, umjesto drukčijeg odgovora na izazov. Tražila sam uvide i rješenja, ne želeći odustati od traženja izvorne sebe. Ona „ja“ koja je postojala kao potencijal prije svih povreda, prije negativnih iskustava, prije straha od gubitka, odbačenosti. Ona iskonska, prava ja koju sam odlučila (po)tražiti kada sam napunila 28. godinu i započela svoj duhovni rast. Potraga je bila duga i još joj nije kraj! Ali vidim da sam blizu dok mi mnogi govore: „Kako si se ti promijenila!“

Stran mi je nihilizam, filozofsko stajalište koji na život i ljudsku egzistenciju gleda kao na nešto bez ikakve svrhe ili značenja. Taj pogled na svijet je prisutan u ovim našim krajevima u kojima ljudi često misle da ništa nema smisla jer su se puno puta razočarali, jer se osjećaju izigrano i prevareno pa polako odustaju i od sebe i od smisla.

Skloni smo kao narod nihilizmu

Razumijem ih, donekle, jer se osjećaju loše gledajući kako nam iz dana u dan ruše nade i vrijednosti u koje smo do jučer vjerovali, a poneki postaju takvi i od svojih prevelikih očekivanja. Kad im se san raspline, padnu u letargiju te potom ne koriste ni resurse koje imaju. Takvi ljudi radije sjede kod kuće nego da rade za nekoliko tisuća kuna, jer su ostali bez dobro plaćenog posla za koji su se školovali, a za kojim trenutačno nema potražnje. Skloni smo kao narod nihilizmu, pa i omalovažavanju prilika koje nam se ukažu.

Ima i drukčijih ljudi. Znam obrazovanog stručnjaka koji je spletom ružnih okolnosti ostao bez posla. Ima maloljetno dijete i suprugu koja ne radi, a on neko vrijeme nije mogao naći posao u struci. Zaposlio se kao konobar da bi barem nešto zaradio dok čeka neku novu priliku. Nije mu bilo ispod časti raditi taj posao. Za nekoliko mjeseci unaprijeđen je na mjesto voditelja lokala, a za godinu dana postao je menadžer s plaćom sličnom kakvu je imao i prije. Nažalost, takve se priče rijetko nađu na naslovnicama magazina, a vrijedilo bi ih čuti.

Budimo realni, očekujemo previše!

Takve priče slušam i volim ispričati! Imam sreću da se bavim poslom koji mi omogućuje da učim ne samo iz vlastitog, nego i iz iskustva svojih klijenata pa mi je i obveza da nalazim, zajedno s njima, nova rješenja, a ponekad ih nekom motivacijskom pričom potaknem da se dignu i nastave.

Budimo realni, očekujemo previše! Kada su naša očekivanja prevelika, najčešće se i naše nade izjalove. Upravo su ta očekivanja ono što nas sabotira i onemogućuje da se „sutra samo pobrine za sebe“. Umjesto prevelikih očekivanja bilo bi pametnije da, kako to kaže naš mudri narod, smanjimo doživljaj, stanemo na loptu - u poslu, ljubavi i prijateljstvu.

Jedna od ideja koja ukazuje baš na takvo rješenje je ona na koju je u transurfingu ukazao njezin autor Vadim Zeland, nazvavši takvu situaciju suvišnim potencijalom. Prema njegovu učenju, kada nečemu damo preveliko značenje, izazivamo reakciju koja proizlazi iz zakona ravnoteže - „stvarnost“ koja nas okružuje teži uravnoteženju, a to često znači kreiranju suprotnosti ili gubitku. I, hop, vaša se zamišljena slika rasprsne kao balon od sapunice. Nemojmo stoga ničemu davati nerealnu važnost.

Stara novost

Američka autorica duhovne i inspirativne literature Esther Hicks ima vrlo sličnu filozofiju. Ona kaže da je ono što sada vidimo kao svoju realnost posljedica starog načina razmišljanja pa je u šali zove – stara novost. Kada uporno prepričavamo situaciju zbog koje smo nezadovoljni, postajemo još nezadovoljniji. Kada se fokusiramo na ono što nam nedostaje, ta odsutnost postaje još prisutnija u doživljaju stvarnosti te je imamo sve više i više. Tvrdi da je važno pratiti kako se osjećamo, a ne maštanjem zamagliti ono na što nam emocije pokušavaju skrenuti pozornost.

I na kraju, ne zaboravite na zahvalnost na onome što imamo, pa čak i kada se prema trenutačnoj percepciji stvarnosti to čini jako malo. Zahvalnost, ali i obraćanje pozornosti na ono što imamo daje nam osjećaj mira i ispunjenja. Bez potrebe za pričom i napuhavanjem očekivanja. Ili žaljenjem i očajavanjem.

Svako naše iskustvo prate neke emocije pa kada se pojave one koje nismo (zbog nekog traumatskog događaja iz našeg života, a kojeg često nismo svjesni) u stanju doživjeti, osjetiti ili ih dopustiti (jer su prebolne), ponavljamo nove situacije iznova, no ne kao kaznu nego kao priliku za iscjeljenje.

Tiho i dostojanstveno, ali sa zahvalnošću

Moj je cilj promjena vlastitih okorjelih obrazaca i nakana da osjetim emociju koju se dosad nisam usudila osjetiti i da je integriram. Rezultat je, ako ništa drugo – mir u duši i otvaranje srca za nova životna iskustva. Znam što hoću i dok se to ne ostvari, veselim se svemu što već jest dobro u mojemu životu. Važan je put, a ne destinacija! Pođite i vi na svoj put, ohrabrite se i sami. Samo smanjite doživljaj! Ne pričajte o novoj nadi koja vam se ukazala dok ne ojača, dok se ne pokažu rezultati.

Ne oduševljavajte se prerano jer vas takve misli vode u maštanje i napuhavanje onoga čega možda u tom trenutku i nema. Mirno, tiho i dostojanstveno, ali sa zahvalnošću na svakodnevnim malim stvarima hodajte dan po dan svojim novim puteljkom, sve dok se staza ne utaba i postane put. Put koji ste stvorili sami.