Pokretači promjena: Mislav Ante Omazić

Zaraženi studenti

Menadžment promjena: kolegij s neobičnim zadatkom

A dobrota je zarazna - dovoljni su samo poziv i mali poticaj da i drugi, oni koji imaju još veće resurse, počnu činiti dobro i mijenjati odnos prema svijetu u kojem žive. U svijetu Mislava Ante Omazića leptir je odavno zamahnuo krilima. Lahor promjene koji je odaslao osjeća se daleko.

Otkad je na fakultetu kreirao kolegij Menadž­ment promjena, u sklopu kojega studenti nemaju klasična predavanja nego imaju zadatak u stvarnom okruženju osmisliti neki društveno koristan projekt i provesti ga u život, dobra djela sve su brojnija. No njegov doprinos društvu ne događa se samo na fakultetu. Uključuje se u mnoge projekte koji mogu donijeti boljitak zajednici i pokreće nove, pomaže udrugama pacijenata, mladim umjetnicima da se afirmiraju, gradovima da poboljšaju kulturnu ponudu, zlostavljanoj djeci da pronađu stručnu podršku pa je nedavno medije i stručnjake ujedinio u pronalaženju dodatnih sredstava za financiranje Hrabrog telefona.

Taj posljednji projekt mu je posebno prirastao srcu jer nema ništa gore, kaže, nego kad se zlostavljano dijete ohrabri i konačno nazove za pomoć, a s druge strane se nitko ne javi jer zbog manjka novca Hrabri telefon nema dovoljno angažiranih psihologa pa ni telefonskih linija. S neobičnom spretnošću pronalazi sredstva, sponzore, donatore i spaja različite ljude u neraskidivu mrežu kako bi zajedno stvorili nove vrijednosti koje premašuju osobne interese.

Ekonomisti imaju najveću odgovornost u društvu

Stojeći pred ovim čovjekom, nameću mi se brojna pitanja. Prije svega, zašto se čovjek koji želi činiti dobro u svijetu odluči biti baš ekonomist?  

„Ekonomisti imaju najveću odgovornost u društvu. Oni upravljaju novcem i iako njihova poduzeća moraju biti profitabilna, taj se profit mora optimizirati, tj. upotrijebiti u konstruktivne svrhe u društvu. Svaki ekonomist utječe na tisuće sudbina i može imati najveći utjecaj na društvene promjene. No istodobno poduzeća ne mogu ignorirati društvo. Ona žive od običnih ljudi koji kupuju njihove proizvode. Izbori su svake četiri godine i tada možemo kreirati samo dio svoje stvarnosti jer ne znamo što će političari uspjeti provesti u društvu.

S druge strane, kupujemo svaki dan. Onime što kupujemo ekonomskim subjektima pokazujemo kakav svijet želimo. Sve više mladih menadžera shvaća da takva društvena odgovornost kreiranja boljeg svijeta leži na njima i žele poticati pozitivne promjene“, objašnjava Omazić spregu ekonomije i društveno korisnog rada. I on je, kaže, ekonomiju počeo studirati jer se u nju zaljubio na prvi pogled i u početku nije razmišljao da to znanje može upotrijebiti u plemenite svrhe. No sve dolazi u svoje vrijeme.

„Danas, kad gledam neke svoje studente koji gorljivo žele pomoći onima manje sretnima, znam da su već sada mnogo veći ljudi nego što sam ja bio u njihovim godinama. Meni, primjerice, beskućnici u toj dobi nisu bili ni na kraj pameti“, govori profesor i uvjerava nas da je korjenita društvena promjena s tim mladim ljudima već započela. Ona se još ne vidi, no neće trebati čekati dugo, kaže. Podrška dolazi sa svih strana.

Zainteresirani poslovnjaci

„Uspješni ljudi više nisu zadovoljni time da svake godine povećaju profit i voze sve bolje automobile. Žele da ono što rade ima veći smisao, da poboljša svijet i u njemu ostavi traga. Otkad sa studentima provodim ove projekte, nazvalo me najmanje 50-ak prijatelja i poznanika iz poslovnog svijeta i pitalo kako se mogu uključiti, kako mogu pomoći.“ Tim zajedničkim radom genijalne ideje mogu postati stvarnost.

„Upravo je u tijeku realizacija projekta stvaranja prvog europskog vrtića u sklopu fakulteta u kojemu bi mališani ujutro imali odgojiteljicu koja govori jedan svjetski jezik, a poslijepodne drugu koja bi ih podučavala nekom manjem zastupljenom europskom jeziku. Na taj način djeci dajemo vještine koje u ranoj dobi lako usvajaju, a kasnije će im dobro doći u životu, ali ih i učimo da ostanu otvoreni prema novome.

Vrtić na fakultetu i hrana za mozak

Ideja vrtića na fakultetu potekla je od studentice koja je samohrana majka. Shvatili smo da na fakultetu imamo gotovo 600 roditelja studenata i da bi vrtić u sklopu fakulteta bio višestruko koristan. Omogućio bi mladim roditeljima lakše studiranje, a tim mališanima obrazovane roditelje koji će im moći ponuditi više u životu. Druga grupa studenata pokrenula je hvalevrijedan projekt uvođenja zdrave hrane na menije svih zagrebačkih studentskih menza.

Ti se jelovnici nisu mijenjali gotovo 30 godina, a danas imamo brojne znanstvene dokaze o važnosti zdrave prehrane i unosa svježih, ispravno pripremljenih namirnica. Na ovom su se projektu povezali studenti Ekonomskog i Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta te neki poznati kuhari. Umjesto fast fooda, na menije će doći brain food. Pomažem studentima da stupe u kontakt s ljudima koji im mogu pomoći i dobro ih usmjeriti“, gotovo u dahu izgovara Omazić. Pitam ga odakle dolazi ta strast koja ga tjera da se angažira za zajednicu. PageBreak

Utjecaj obitelji

„Ne mogu reći da se meni u životu dogodila jedna stvar koja me je usmjerila, no moja me obitelj oblikovala. Oni su mi dali osjećaj čvrste povezanosti koja je među nama i danas snažna, ali istodobno su poticali samostalnost i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. No roditelji su nas uvijek stavljali na prvo mjesto.

Moje su sestre studirale na skupom fakultetu u Milanu i obrazovanje nikada nije dovedeno u pitanje, čak ni u danima kad nismo imali za kruh, a bilo je i takvih dana. Moj je otac znao reći: ‘Moja djeca su moj Mercedes, u njih ću uvijek ulagati’ ”, otkriva Omazić i ponosno priča o uspjesima svoje sestre, modne dizajnerice Ivane Omazić koja je pokorila modne piste postavši svojedobno kreativna direktorica poznate modne kuće Celine. Baš kao što su njegovi roditelji isticali svoju djecu, tako on hvali svoju sestru. I svoje studente. I svoje kolege i prijatelje. Možda je tajni dar ovog čovjeka da vidi mogućnost napredovanja i pozitivnu sliku svuda, čak i tamo gdje smo svi ostali spremni usmjeriti samo svoje kritike.

Bogataše treba prigrliti, a ne odbacivati

„Danas kritiziramo mnoge bogataše, i slažem se da su mnogi i griješili, no kada biste im pokazali što pozitivno mogu učiniti, vjerujem da bi se angažirali. Čak i kad takvi ljudi učine minimalnu promjenu, to može imati dalekosežne pozitivne posljedice. Treba ih prigrliti, a ne odbacivati. Kad se tako gleda na život, u njega mogu ući i brojne prilike. Ako smo zatvoreni, ništa se ne može dogoditi“, poručuje ovaj humanitarac i poslovnjak u istom odijelu. Radi on i surađuje na mnogim financijski isplativim projektima, a poslovne ponude dolaze mu iz cijeloga svijeta. No on je prije svega edukator.

„Ako nešto radite sa srcem i u to vjerujete, novac će doći. Nikada ne bih pristao raditi nešto samo zato što donosi dobru plaću, iako radeći ovo što radim jako dobro zarađujem. A neki od tih poslova su kao iz snova. Nema ljepšeg radnog mjesta nego onog na kojem radite nešto društveno korisno i pritom vas netko za to plaća.“ Takav angažman trenutačno ima u farmaceutskoj tvrtki Novartis koja surađuje ni manje ni više nego s udrugama pacijenata.

„I farmaceuti su shvatili da ne mogu funkcionirati po starim modelima prodaje. Shvatili su da se moraju ponašati kao partneri javnom sektoru i civilnom društvu, pri čemu svaki partner u odnos donosi svoju kompetenciju. Udruge pacijenata donose važne informacije, a njima su istodobno potrebna stručna znanja da bi bili učinkovitiji u ostvarivanju svojih prava. Upravo se zato povezujemo i stvaramo taj most.“

Sve to radim za svoju djecu

Ovakve pozitivne priče iz njegove poslovne bio­grafije nižu se u nedogled, ali na pitanje na koji je svoj projekt najponosniji, odgovara ljudski, toplo i skromno: „Na svoju djecu. Na svoju suprugu. Na obitelj. Želim da ne samo moji sinovi, nego i sva djeca imaju priliku odrastati u boljem svijetu. To radim za njih. Zato sam i ostao na fakultetu i podučavam. Mislim da je to najljepša profesija na svijetu koju čovjek može imati. Nijedna druga ne utječe toliko na budućnost vlastite zemlje. Ne kaže se uzalud da su ljudi najveći resurs jednog društva. Naši su mladi ljudi iznimno kompetentni, njima treba samo dati vjetar u leđa. Treba ih potaknuti da budu svoji i oni će stvoriti nove vrijednosti.“

Uzalud je tražiti od profesora Omazića da ispriča svoju osobnu životnu priču jer zapravo govori o društvu ili viziji kakvo ono može biti. To je priča o svima koje je njegova energija motivirala i pokrenula te onima koji će njome inspirirani tek učiniti ovaj svijet malo boljim.