Perfekcionizam: Znate li bojiti izvan okvira?

Zvuči li vam ovo poznato? „Posao mora biti obavljen besprijekorno. Vrlo dobro nije dovoljno dobro za mene. Ako nisam siguran u pobjedu, neću se ni natjecati.“ To su pravila prema kojima žive perfekcionisti. Neki od njih zahtijevaju da sve na njima i oko njih bude uredno složeno, ulickano, bez mrlje i trunke prašine. Drugi nisu zadovoljni obavljenim poslom sve dok postoji sumnja i u najmanju pogrešku. Mnogi perfekcionisti s ponosom ističu svoju predanost traženju savršenstva, iako im ona izaziva mnogo više tegoba nego što im donosi prednosti. 

„Izvrsnost podrazumijeva uživanje u onome što čovjek čini, radovanje zbog usvajanja novih znanja i vještina te stjecanje samopouzdanja“, tumači Miriam Adderholt, američka psihologinja i autorica. „S druge strane, stremljenje savršenstvu u većini je slučajeva povezano s neugodnim emocijama i traženjem pogrešaka u svemu što čovjek radi.“

Budući da je duševno blagostanje perfekcionista ovisno i o tuđem odobravanju i pohvali, oni su skloni skrivanju svojih pogrešaka od okoline da bi izbjegli negodovanje i pokudu. A s obzirom na to da je teško sakriti pogreške, mnogi perfekcionisti posežu za još uspješnijom taktikom – izbjegavanjem pothvata u kojima su pogreške vjerojatne. To su u pravilu pothvati koji zahtijevaju snalaženje na novim područjima ili se odvijaju pred tuđim očima.

Suprotan ljudskoj prirodi

Dok je prilagodljivost osobina koja omogućuje vrstama da se razvijaju i opstaju, perfekcionizam je suprotan ljudskoj prirodi. Perfekcionistički obrazac betonira ponašanje unutar izvjesnih okvira, čime sprečava promjenu smjera, riskiranje, eksperimentiranje i povratak na početni položaj. Naime, katkad je isplativije učiniti baš to – odustati od cilja i započeti nešto sasvim novo. Međutim, perfekcionist takav potez doživljava kao poraz.

Perfekcionizam zaposjeda um i može obilježiti cijelu ličnost. Nije bolest, ali je u svojoj krajnosti jedan od simptoma anksioznog ili depresivnog poremećaja. I kad je blažeg intenziteta, perfekcionizam obeshrabruje ljude da se upuste u izazove, oduzima im zaigranost, sputava kreativnost i sprečava ih da otkriju što ih zanima i što im godi. Ironično, ometa ih i u učenju, jer tko je opsjednut rezultatima svog djelovanja, nema dovoljno snage za stjecanje znanja i vještina. Tako su perfekcionisti zapravo lošije, a ne bolje opremljeni za snalaženje u današnjem svijetu koji se brzo mijenja.

Djelomice prirođen, djelomice izgrađen

Iako je perfekcionizam djelomice i sam uzrokovan neugodnim osjećajima, on ih ojačava i umnaža, čineći ljude posebno osjetljivima na tuđu (i vlastitu) kritiku. Perfekcionisti osjećaju kao da su stalno na procjeni, bilo da ih procjenjuju drugi – počevši od roditelja – bilo oni sami. Takav mentalni sklop mnogima donosi gorčinu, tjeskobu i potištenost.

To obilježje zahvaća ljude na različitim životnim područjima. Pojedinac može biti opsjednut redom i čistoćom u svom domu, a neobavezan u odijevanju; opterećen vrhunskim dostignućima na studiju, ali ležeran u poslu. Gdje će se perfekcionizam pokazati, ovisi o tome iz čega pojedinac crpi osjećaj vlastite vrijednosti, a to je ponajviše određeno pritiscima iz okoline kojima je bio izložen u djetinjstvu.

Perfekcionizam nesumnjivo nastaje djelomice zbog urođenih mentalnih predispozicija, a djelomice zbog utjecaja okoline. No stručnjaci tvrde da je uloga odgoja relativno veća, kao i da je perfekcionista sve više. Uzrok je sve jače inzistiranje roditelja na profesionalnom uspjehu i visokom društvenom statusu svoje djece. Taj pritisak može biti motiviran željom da djeca žive lagodnije kad odrastu ili težnjom roditelja da posredstvom potomaka uvećaju vlastiti ugled.  

Roditeljska kontrola

Roditelji, nastavnici ili sportski treneri koji nesmiljeno tjeraju djecu ili učenike na savršenstvo i sami su perfekcionisti. Kritikama i kaznama oni prenose svoj netolerantni mentalni sklop na podređene, stvarajući novu generaciju perfekcionista. „Perfekcionizam je oblik roditeljske kontrole, a ta je kontrola sve snažnija u novoj ekonomiji i globaliziranom tržištu, okolnostima koje duboko uznemiruju odrasle“, piše kolumnistica Hara Estroff Marano u časopisu Psychology Today.

Tako današnji roditelji zahtijevaju od svoje djece bolje ocjene od onih koje su sami dobivali. Možda su ti povišeni kriteriji način na koji roditelji nesvjesno nadomještaju manjak fizičke prisutnosti u životima djece. Takvi roditelji vjeruju da djecu usmjeravaju prema blagostanju, zahtijevajući od njih da blistaju u školi i slobodnim aktivnostima. A time uzrokuju stres, čije posljedice mnogi osjećaju dok su živi.

Postupci kojima roditelji i drugi odgojitelji usađuju perfekcionizam mogu biti eksplicitni ili diskretni, no svaki je postupak usmjeren na stvaranje osjećaja krivnje prilikom svake pogreške. Nisu nužni gruba riječ i povišen ton. Dovoljno je da dijete koje je donijelo niz petica i jednu četvorku opazi roditeljevo mrštenje, čuje uzdah ili znakovitu tišinu.

Kako god odobravanje i negodovanje bili izraženi, oni uvijek signaliziraju da je pohvala ovisna o vrhunskom uspjehu, a da sve manje od toga donosi pokudu. Tako se djetetu usađuje uvjerenje da je vrijedno samo onoliko koliko je uspješno. A budući da je naučeno kako ništa manje od najboljeg nije uspjeh, dijete zaključuje da samo uz iznimne žrtve može dosegnuti visoke standarde koji su mu nametnuti kao imperativ.

PageBreak

Psiholozi smatraju da roditelji i odgojitelji ne smiju uvjetovati kritiku i pokudu djece kvalitetom njihove izvedbe, odnosno rezultatima koje djeca postižu. Bilo koji izraz nezadovoljstva ili uskraćivanje pohvale zbog pogreške i neuspjeha ucjepljuju djetetu uvjerenje da je vrijedno ljubavi i pažnje samo ako zadovolji visoke roditeljske prohtjeve. Ako ste roditelj, nikad nemojte djetetu reći da vrlo dobro nije dovoljno dobro niti mu prigovarajte zloglasnim „jesam li ti rekao“. Umjesto toga, pitajte ga je li samo zadovoljno i bi li nešto učinilo drukčije idući put. Pružite djetetu podršku i pokažite suosjećanje priznanjem da je gradivo doista teško.

Roditelji griješe i kad upućuju pohvale ako umjesto napora i procesa hvale rezultate. Odajte djeci priznanje za nastojanja, pa ćete im dići moral i potaknuti ih da se i ubuduće trude. U tom će slučaju dati sve od sebe i ostvariti maksimum svojih potencijala. Tražiti više od maksimuma ne bi bilo fer, zar ne?

Perfekcionisti igraju na sigurno

Perfekcionističku težnju izbjegavanju složenijih ili riskantnijih zadataka uočavamo na svakom koraku, no njome su se pozabavila i istraživanja. Tako je profesor Randy Frost sa Smithova koledža u Massachusettsu otkrio da su studentice književnosti koje su u zasebnom testu iskazale najviše osobina perfekcionista bile najsklonije izbjegavanju pokazivanja vlastitih pisanih radova. „Ne razvijaju svoje spisateljske vještine jer ne ulaze u pogodno okruženje za to“, rekao je Frost.

„Zbog straha od kritike klone se situacija u kojima bi njihovo pisanje moglo biti ocijenjeno, pa propuštaju doznati na čemu bi trebale poraditi da bi pisale još bolje.“ Slično čine i oni čiji perfekcionizam zahvaća druga područja – primjerice sport, profesiju i međuljudske odnose. Tako oni koji su perfekcionisti na društvenom planu izbjegavaju sva društva osim onih koja su im vrlo dobro poznata i ne povlače za sobom nikakav rizik.

Perfekcionizam sabotira svoje „žrtve“ i tako što im narušava izvedbu. Istraživanja su pokazala da su ovisnici o savršenstvu skloniji lošijim rezultatima i u sportu i u intelektualnim aktivnostima. Opterećenost rezultatima stvara tjeskobu koja crpi energiju i preusmjerava pozornost sa zadatka na obranu od stresa koji donose pogreške.  

Prosuđujte se drukčije

Hara Estroff Marano preporučuje nekoliko trikova za preispitivanje i odbacivanje perfekcionističkog mentalnog sklopa. Kao prvi korak savjetuje perfekcionistu da se pozabavi nekom neobaveznom i ležernom aktivnošću koja nije zahvaćena perfekcionističkim stremljenjima te da obrati pozornost na zadovoljstvo koje pritom doživljava.

„Potom prijeđite na aktivnost koja je predmet vašeg perfekcionizma – uzmimo da je to tenis. Koliko vam ta aktivnost godi? Pitajte se: ako promašim udarac, kako to utječe na moj osjećaj vlastite vrijednosti? Primijenite taj test i na druge aktivnosti u kojima imate potrebu biti besprijekorni te procijenite isplati li vam se perfekcionističko naprezanje pri obavljanju tih zadataka“, savjetuje Hara Estroff Marano.

U idućoj fazi predlaže eksperimentiranje s drukčijim načinima procjene vlastite vrijednosti i uspješnosti. Namjerno odigrajte lošu loptu u tenisu i zapitajte se je li vaš ugled opao u očima protivnika ili gledatelja. Je li njegov ugled opao u vašim očima ako on napravi pogrešku? Zatim nastavite igrati fokusirajući se samo na pokrete tijela. Provjerite jeste li više uživali u igri nego prije, dok ste bili opterećeni izvanrednom izvedbom.

I shvatite prirodu pogrešaka. One su bolji izvor važnih lekcija nego uspjesi. Svaki je promašaj korisna informacija, a ne konačan, okamenjeni rezultat. Iz promašaja ćete naučiti što više ne smijete činiti i kako trebate djelovati ubuduće.