Nemoć je jedan od najodbačenijih osjećaja, koji većina ljudi ne prepoznaje kao osjećaj, nego kao iscrpljenost, slabost ili tupu blokadu zbog koje im se ništa ne da. S nemoći se susrećemo svaki put kada nešto ne ide onako kako smo planirali – bilo da je riječ o ljubavnom odnosu, poslovnom pothvatu ili kreativnom procesu. Ne ide. Nije onako kako smo zamislili. I odjednom, spušta se teška unutarnja zavjesa... Nemoć.

Međutim, ta je nemoć toliko teška samo zato što je nepoželjna, samo zato što se bojimo da će nas odvesti u depresiju ili da će drugi vidjeti da nismo baš snažni i sjajni kakvima se volimo prikazivati. Nemoć je teška jer je odbačena. To vrijedi za svaki neželjeni osjećaj. Svaki osjećaj postaje nešto drugo kada je protjeran iz emotivnog svijeta. Nešto što vučemo za sobom, nešto što nas pritišće ili boli.

Kada maknemo tu stigmu s nemoći i dopustimo si da je češće i potpunije proživljavamo, počinjemo shvaćati da je nemoć zapravo iznimno važan osjećaj. On nam donosi mir i realističniji pogled na stvari. Kada nešto ne možemo napraviti, tonemo u sebe, dižemo ruke i puštamo da stvari idu svojim tijekom. Pritom primjećujemo okuse, mirise i boje koje prije, u naponu snage ili stremljenja prema nekome ili nečemu, zasigurno nismo primijetili.

Pomoću nemoći upoznajemo svijet iz perspektive djeteta i, u konačnici, dopuštanje nemoći znači dopuštanje odmora i mirnog užitka u onome što se događa ovdje i sada.