Sve upiju njihova topla krzna
Oduvijek sam voljela životinje. Počela sam se družiti s njima kada smo brat i ja dobili zlatne ribice, mala čudesa koja su oživila naš svijet lutkica i autića. Mama i tata su nas provjeravali, jer – kućni ljubimac nije samo igra, on je i ozbiljna obveza. Dobro nam je išlo pa je ubrzo stigla maca, a poslije i pudlica. Uz njih sam odrastala i učila kako se brinuti o drugom biću, stavljati ga ispred i uz sebe te postati bolja i odgovornija osoba.
Dijelili smo i sretne i tužne trenutke, baš onako kako to čine prijatelji. Pregršt smijeha i suza upila su njihova topla krzna. Bili su pravi, odani prijatelji tijekom razdoblja razvoda roditelja i upisa na fakultet, nesebično pružajući ljubav i ne tražeći ništa osim malo pažnje. Stvarno je istina što je netko rekao – jedina mana ljubimaca jest ta što žive kraće od vlasnika. Dolazili su uz veliko veselje, odlazili uz još veću tugu.
Nešto je nedostajalo
Uslijedilo je dulje razdoblje bez životinjice u mojem životu, no stalno sam imala osjećaj da mi nešto nedostaje, pogotovo kada mi je umro tata. Došlo je i vrijeme osamostaljenja, sređivanje stana, odlazak od mame, s kojom sam oduvijek imala poseban odnos. Bilo mi je nepojmljivo u potpunosti krenuti sama u taj život pa mi se u stanu pridružila najbolja prijateljica Mirjana. Sviđala nam se ideja o podjeli troškova i raznih obveza, ali ipak je nešto nedostajalo.
U tom je razdoblju moja prijateljica s fakulteta, Ivana, udomila macu, koja nas je sve bezuvjetno osvojila i shvatila sam – to je to, to mi nedostaje! Trebalo je nagovoriti cimericu da i mi učinimo isto. Bila je prilično skeptična jer nikad nije imala kućnog ljubimca, no u meni je želja samo rasla. Počela sam pregledavati oglase, tražiti po internetu... Mama mi je pomagala, zajedno smo tražile i onda našle zanimljiv oglas. Odlučile smo otići, postojala je nekakva slutnja da smo našle pravu mica-macu.
Ona je odabrala mene!
Iste večeri zaputile smo se prema jednom selu pokraj Zaprešića. Putem smo se dvaput izgubile, bio je mrak, a gusta, mračna šuma postajala je pomalo jezovit eksterijer. Pomišljala sam da okrenem auto, no i dalje me vodila misao o tom malom krznenom klupku. Nakon sat vremena lutanja, susrele smo se s cijelim leglom prekrasnih mačića koji traže dom. Trudila sam se uspostaviti kontakt s mačićem kojeg sam odmah odabrala, ali bio je nepopustljiv. Dok sam se trudila oko njega, preslatka, najmanja mačkica ušla je u moju prijenosnu kutiju i znatiželjno me gledala. Shvatila sam to kao znak. Nisam ja nju odabrala, ona je odabrala mene!
Rituali buđenja, dolaska kući, igranja
Koliko god smo Mirjana i ja bile bliske i dijelile sve, Sookie nas je još više zbližila i naučila nas kako možemo biti još organiziranije i odgovornije jer – trebalo je uskladiti poslovni i društveni život s potrebama tog malog bića. Uvukla se u svaki aspekt našeg života i nametnula nam nove rituale. Nakon što sam je prvi put pustila da spava sa mnom, više nije bilo povratka. Čim krenem prema spavaćoj sobi, ona već spremno čeka pred vratima s namjerom da uđe prva i smjesti se na krevet.
Oko četiri, pet ujutro slijedi svakodnevni ritual buđenja – Sookie razigrano skače po krevetu i traži pažnju, nakon čega je samo preusmjerim na kauč… Meni je to ipak malo prerano, no ona se ne buni. Sama se zabavlja, ali čim zazvoni alarm, mijaukanje pred vratima ne mogu ni slučajno ignorirati – uz nju nisam nikad prespavala. Kao da zna da moram na posao.
Povratak kući također je učinila posebnim – mijauče čim čuje otključavanje vrata, zatim trči po stepenicama i okreće se na leđa kako bih je pošteno pozdravila i pomazila. U jednoj sekundi nestanu stres, nervoza, brige i teške misli, koje nosim iz ureda.
Neočekivana dijagnoza
Nekoliko mjeseci nakon što je Sookie ušla u moj život – dijagnosticirana mi je Crohnova bolest. Bio je to šok i slijedilo je razdoblje privikavanja na pomisao da zbog bolesti trebam puno toga u životu promijeniti. Naravno, uz mene su bili i obitelj i prijatelji, ali i ona. Bolovi, suze, strah; sve je bilo lakše uz Sookie. Inače razigrana i nestašna, osjećala je moju muku i u tim teškim trenucima postajala maznija i privrženija. Sve je osjećala, sve je razumjela.
Od početka druženja prošle su već dvie godine. Da, ima ona faze i kad je nemoguća, ali kako bi se trebala ponašati sretna, razigrana maca, maca s karakterom, kako kaže njezin veterinar. U svakom slučaju, i kad je razigrana i kad je mazna i kad je nemoguća, svaki dan me usrećuje i iznova mi obogaćuje život i zahvalna sam joj što je baš ona odlučila zakoračiti u tu kutiju.