Koje su godine vrhunac životne forme?

Dvadesete

Netrpeljivost prema tijelu

Svi prije ili kasnije dođemo u situaciju kada se počnemo orijentirati prema okolini u kojoj živimo. Upravo tu usmjerenost prema drugima obilno iskorištavaju marketinška, kozmetička i medicinska industrija. Svaka od njih nudi nam recept kako biti apsolutno sretan i zadržati takozvani „prime time“ svog tijela i duha. Obično je taj vrhunac forme prikazan tijelom ljudi u dvadesetima, a razmišljanjima bližima tridesetima.

Hipnotizirani tim slikama nerijetko počnemo razvijati nelagodu, gotovo netrpeljivost prema tijelu i promjenama uzrokovanima godinama. Um se grči i pokušava nešto poduzeti protiv znakova starenja. U tom grču stvaraju se blokade koje ometaju prirodnu mudrost, do koje se dolazi opuštanjem, prepoznavanjem sebe u vremenu i identificiranjem s iskustvima stečenima kroz život.

Tijelo se nije promijenilo, promijenila se moja percepcija

Budući da sam rodila u ranim dvadesetima, moje je tijelo s lakoćom iznijelo dvije trudnoće, ali se neizbježno promijenilo. Bila sam zahvalna što mi se majčinstvo dogodilo onda kad sam imala dovoljno energije da odradim samohrano roditeljstvo sve do trenutka dok nisam susrela svog Dragog.

Otkrivanje ljubavi u situaciji kad sam je najmanje očekivala, hipnotizirana stigmama koje društvo vrlo često lijepi na samohrane majke, donijelo je novu kvalitetu tom desetljeću mog života – ponovno sam postala prekrasna, moje je tijelo iznova postalo važno i poželjno. Je li se tijelo samo po sebi promijenilo? Ne, barem ne u onolikoj mjeri koliko sam mislila da jest. Ono što se promijenilo bila je moja percepcija.

Razumijevanje sebe i drugih

To stečeno samopouzdanje uvelo me u tridesete i izvelo iz desetljeća kada sam bila okrenuta prema vanjskom svijetu i tražila u njemu potvrdu svoje vrijednosti. Tridesete su me iznenadile otkrićem sirovojedstva, koje se u mom slučaju pokazalo mnogo važnijim od puke promjene načina prehrane. Počela sam osvještavati vrijednost ljubavi prema sebi i činjenicu da to ne znači kako manje volim druge.

Naprotiv! Posvećujući pažnju sebi – fizički, psihički, duhovno i emocionalno – počela sam bolje razumijevati ljude oko sebe i davati im više slobode da budu ono što žele ne opterećujući se time da trebaju zadovoljiti moja očekivanja, a vrijeme koje sam dobila odustajanjem od pripremanja kompliciranih obroka otvorilo je nove mogućnosti posvećivanja pažnje i ljubavi meni dragim osobama. To mi se obilno vratilo.

Sasvim materijalnim aspektom prehrane, u tridesetima sam otvorila vrata novog pogleda na duhovnost i dopustila si dati joj svoj pečat. Da sam na pravom tragu, potvrdili su mi knjiga i film “Jedi, moli, voli”, u rečenici u kojoj junakinja u indijskom ašramu spoznaje da nije tip šutljive, plahe osobe, već da joj više leži uloga u kojoj se svojom brbljavom i otvorenom osobnošću koristi na njoj bliske i ugodne načine, a da pritom ništa manje ne sudjeluje u životu ašrama.

Živjeti u sadašnjem trenutku

Zahvaljujući silnim mijenama i turbulencijama koje sam prošla do sada, kada se približavam četrdesetima, s punim uvjerenjem mogu ustvrditi da su zlatne, najbolje godine one u kojima se trenutačno nalazim. Upravo kao što sam osjećala i za godine prije njih. Pomoću takva pristupa i razmišljanja uspjela sam ostvariti ono čemu teže sve tehnike s kojima sam se susrela: živjeti u sadašnjem trenutku.

Zahvalna sam za iskustva koja mi olakšavaju navigaciju na moru života. Bezbrižnije se smijem znajući da uz pravu njegu moje tijelo ima pred sobom još mnogo sretnih i snažnih godina. Smjelije eksperimentiram i istražujem emocionalne i duhovne aspekte jer znam prepoznati koji će mi najbolje goditi. I neizmjerno se veselim godinama pred sobom, puna povjerenja da će i one biti i zlatne, i platinaste i dijamantne.