Vjeruj u sebe!

... Potrebni su nam iskrenost i nježnost prema sebi kako bismo mogli preboljeti razočaranja i, možda više od svega, potrebna nam je fleksibilnost unutarnjega navigacijskog sustava, odnosno shvaćanje da je svaka ideja cilja i sreće u budućnosti samo najbolja trenutačna nit vodilja, samo fantazija koju je izlučila duša u želji da se izrazi, pokaže sebe.

Kada je cilj vezan za partnerstvo, onda to nazivamo zaljubljivanjem. Kada je vezan za posao, onda to nazivamo ambicijom. Međutim, magnetični ciljevi kriju cijelu lepezu slika vezanih za obitelj, putovanja, novac... i svi ti ciljevi zapravo su laž, krhka, ali ljekovita varka, iluzija. Oni se nikada neće ostvariti onako kako smo ih zamislili.

Možda će se ostvariti njihova glavna ideja – možda ćemo zaista biti s tim partnerom, možda ćemo zaista biti uspješni u tom poslu i možda ćemo zaista puno putovati. Međutim, to se nikada neće dogoditi upravo na način koji smo zamislili, a vrlo je moguće da će se dogoditi i mnogo kasnije, s preprekama na koje nismo računali, a koje može smisliti samo stvarnost.

Temelj psihičkoga zdravlja

Austrijski psihoterapeut Alfred Adler fleksibilnost u navigiranju ovim fantazijama smatrao je temeljem psihičkog zdravlja. One se, prema njegovu mišljenju, moraju shvaćati metaforički, jer, ako se hvatamo za njih i analiziramo ih, postat ćemo neurotični. Ako ih, pak, uzdižemo do te mjere da ih doživljavamo kao dogme, ići ćemo prema psihozi.

Međutim, kako bismo se pokrenuli prema magnetičnom cilju, moramo barem malo „poludjeti“, odnosno, moramo povjerovati da je ostvarenje cilja moguće. Moramo upasti u iluziju da je ono prema čemu idemo stvarnost, samo što je vremenski udaljena, pa moramo uložiti određeni trud da bismo stigli do cilja.

PageBreak

Jedno od najčešćih uvjerenja koje nas onemogućuje u ostvarenju magnetičnog cilja jest da je vjera dovoljna. To nas tjera da stalno ulažemo vjeru, odnosno razmišljamo o ispunjenju cilja i na taj način samo postajemo sve „luđi“, odnosno sve više učvršćujemo svoju fantaziju i sve manje pozornosti posvećujemo onomu što nam govori realnost.

Stalno ulaganje vjere, odnosno zadržavanje svog magnetičnog cilja u umu i hranjenje tog cilja mislima, vrlo je iscrpljujuće. Ono što nas uvlači u to pretjerano fantaziranje jest imaginarni osjećaj kontrole. Djevojka koju muškarac odbacuje ima osjećaj da, ulažući svoju vjeru u pozitivnu promjenu, ima taj odnos pod kontrolom. Čovjek koji vjeruje da će postati slavan pjevač ima osjećaj da, ako prestane o tome razmišljati, to nikada neće ostvariti. Međutim, vezanost za takvo vjerovanje zapravo je kontraproduktivna.

Vjera je nužno gorivo, to je kresanje šibice koje može potpaliti vatru, ali nakon toga treba se odvojiti i ulagati svoje misli i aktivnosti u realno održavanje vatre, odnosno u logistiku za ostvarenje cilja. Vizija cilja ionako je samo fatamorgana, nešto što treba odtugovati ako stvarnost pokazuje da se neće realizirati. To tugovanje nužno je kako bi sljedeća fatamorgana bila realnija, odnosno, kako bi spuštanje na zemlju dovelo do bolje percepcije stvarnosti i trenutačnih mogućnosti za ostvarenje cilja.

Kvalitetniji odnosi

Što više teških potisnutih osjećaja leži na duši, to je čvršća vezanost za viziju u kojoj je sve bolje i ljepše. Međutim, ako smo u glavi stalno na cilju i ne upijamo iskustvo bivanja na putu, cilj može biti ostvaren, ali izostat će esencija cilja (osjećaj zadovoljstva). Primjer su za to mnogi ljudi na visokim pozicijama koji su ostvarili svoje želje i ciljeve, ali nisu dobili ono što ih je motiviralo na postignuće – osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva. Ili, drugi primjer: djevojka koja ja ulagala mnogo vjere u ostvarenje kvalitetnog odnosa s nekim tko joj ne poklanja dovoljno pažnje možda i uspije ostvariti vezu s tim muškarcem, ali će opet izostati esencija cilja, osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva.

Problem koji fatamorgane čini prečvrstima i nerealnima seže u djetinjstvo i tu najlošije prolaze djeca kojima roditelji nisu postavljali granice, koja su bila „razmažena“ i koja su vrlo rano stekla osjećaj moći i kontrole nad roditeljima, osobito nad majkama. Djetetu je majka cijeli svijet – ona mu zadovoljava potrebe, ona mu postavlja granice, ona prevodi stvarnost na jezik koji je djetetu prihvatljiv. Ako je majka u ulozi žrtve i čini sve da djetetu udovolji, dijete ne prepoznaje majku kao osobu, već isključivo kao svoj produžetak, kao instrument za zadovoljenje svojih potreba.

PageBreak

Kada odraste, tom djetetu čudno je što mu drugi ne povlađuju i ne udovoljavaju, jer njegovi ciljevi uvijek uključuju i ono na što smatra da ima pravo – kontrolu i manipulaciju drugima. To dovodi do strašne zbunjenosti jer je u djece doživljaj vlastite (sve)moći uvjerljiv, a nikako da se realizira. Dapače, događa se uvijek ono suprotno – i najmanja prepreka dovodi do odustajanja, do potonuća u nemoć i osjećaj bezvrijednosti.

Kao što znamo, nema savršenih roditelja. Neki nisu vjerovali u svoju djecu pa ni djeca poslije nisu vjerovala u sebe. Neki nisu vjerovali u svoju djecu pa su djeca poslije dokazala i sebi i cijelom svijetu da mogu postići mnogo toga. Neki su pritiskali svoju djecu visokim očekivanjima pa su djeca razvila otpor prema bilo kakvim postignućima. Neki su svojoj djeci prerano dopustili slobodu odlučivanja pa djeca nisu imala čvrst oslonac na temelju kojeg bi mogla zaključivati koje su odluke za njih dobre, a koje loše.

Svaki neuspjeh izvlači osjećaj nemoći

Ustrajati u vjerovanju u sebe i istodobno graditi ciljeve koji su ostvarivi nauk je koji traje cijeli život. Svaki magnetični cilj, svaka fatamorgana prema čijem ostvarenju krećemo, predstavlja rizik. Možda će se ostvariti, a možda ne. Možda ćemo uspjeti, a možda ne. Prepreke koje iskrsnu na tom putu izvlače na vidjelo emocije koje su upravo suprotnih boja od onih zbog kojih smo krenuli prema cilju. Uvijek krećemo radi ideje ispunjenja, sreće, zadovoljstva... radi bolje budućnosti. A putem se javljaju otpori, događaju se razočaranja i zbog toga moramo biti na ti i sa svojom tugom, i s ljutnjom, i s nemoći i sa svim drugim osjećajima koje bismo najradije izbjegli.

Ako smo te osjećaje spremni prihvatiti i doživjeti, onda nas oni neće zaustaviti. Međutim, ako u sebi nosimo mnogo potisnutih osjećaja, onda je svako novo razočaranje kap koja prelije čašu, jer je čaša neprestano puna. To se najviše odnosi na osjećaj nemoći, koji je svakome od nas jedan od najneugodnijih. Svaki neuspjeh izvlači na vidjelo osjećaj nemoći. Međutim, ako si dopustimo taj osjećaj, ako si damo vremena da utonemo u njega i prebolimo neuspjeh, iz te nemoći nakon nekog će se vremena probuditi nov, svjež osjećaj zdrave moći koja će nas potaknuti da pokušamo ostvariti svoj cilj na nov način ili da odustanemo od tog cilja i ustupimo mjesto novom.

Zadovoljni u budućnosti

Magnetični cilj ionako je samo ideja zadovoljstva u budućnosti od koje smo razdvojeni vremenom. Nakon što jedna fatamorgana u sudaru s realnošću izblijedi, duša je spremna za lansiranje novih vizija koje služe kao niti vodilje za stvaranje ljepšeg, ispunjenijeg života. Što smo svjesniji da su u pitanju samo vizije, samo privlačne slike budućnosti, lakše ćemo njima baratati. Lakše ćemo ih otpustiti i lakše ćemo se usmjeriti na njihovo ostvarenje a da pritom ne trošimo energiju na opsesivno razmišljanje i hranjenje te slike svojim vjerovanjem.

Sve skupa nalikuje na igru, samo što je ulog velik. Ulog je životno vrijeme, trud, davanje sebe u ispunjenje nekog cilja ili vizije. Zato je lakoća igranja vlastitom budućnošću zaista pravo umijeće.