Moji susreti sa Soniom Choquette

Susret u hotelu

Kažu da za sve postoji vrijeme. Neke ljude u životu susrećemo tek kad smo ih spremni susresti. Mnogo sam godina bila prilično zauzeta time da savladam neka korporativna pravila, naučim neke vještine koje sam smatrala da će me učiniti "konkurentnijom na tržištu rada" i uglavnom, zapostavljala sam ono što je bitno. Tek sam se rubno bavila mogućnošću da bi život mogao pružiti i nešto više od toga.

Jednoga sam se dana nizom neobičnih koincidencija zatekla na radionici Sonie Choquette. Održavala se u dvorani Kina Europa, sjedili smo sigurni u svome mraku, a ona je već stajala na pozornici i neobično se smješkala. Pogled joj je bio bistar, otvoren. Čula sam komentar kako takav pogled imaju oni koji su vidoviti. Čula sam i da je iscjeliteljica. Tako se šuškalo po dvorani.

Gledala sam brojne ljude kako joj prilaze s potrebom da je zagrle. Nikoga nije odbijala. Sve oko nje bilo je neobično. Kad je počelo, očekivala sam tipičnu američku govoranciju o tome kako je sve moguće ako mi tako odlučimo, no ona je napravila nešto sasvim drugo. Nije prošlo ni pet minuta i već smo svi iz nekog razloga morali raditi grimase, pa vikati, pa se smijati, plesati... Ona je u svemu tome bila vrlo zabavna. Da me itko drugi tjerao da to radim, vrlo brzo bih napustila dvoranu, no ovdje me nešto čvrsto držalo, naprosto sam željela vidjeti kamo ta priča vodi.

Tebi baš treba zagrljaj!

Nakon dva sata dobre zabave i zapisivanja "alata" kojima ćemo otključati svoje srce i naučiti slušati intuiciju, Sonia je strpljivo sjedila na rubu pozornice i potpisivala svoje knjige. Ja knjigu nisam imala i zapravo sam samo trebala izići iz dvorane, no neka me čudna energija držala tamo. Stajala sam blizu nje, izvan reda ljudi koji su čekali. U jednom me trenutku pogledala i osmjehnula od uha do uha i ja sam procjenila da je to trenutak kad joj trebam prići.

I prije nego što sam stigla do nje, malo se nagnula prema meni, raširila ruke i rekla: “Tebi baš treba zagrljaj!" i čvrsto me stisnula. Pitala sam je: "Zašto tako mislite?", a ona je nastavila: "Zato što se jako mučiš s onom svojom knjigom..." Ostala sam zatečena. Nitko nije znao da pišem knjigu. Ona je to rekla kao da zna cijeli univerzum i naprosto nastavila priču kako bi bilo dobro da svaki dan napišem tri stranice, odmah ujutro, da razvijem tu disciplinu, i za godinu dana vidim što sam napravila, malo je pročešljam, izbrusim i pustim u svijet. Dodala je i kako joj neće biti problem napisati mi koju riječ preporuke za omot. Nevjerojatna žena.

Slovo po slovo do ponovnog susreta

Počela sam onda i naglas pričati da mi se nešto piše, pa su me čuli kolege i stala sam pomalo pisati i za "svijet", a ne samo za sebe. Tako sam dospjela do spomenute kišne subote u Zagrebu, kad me redakcija Sense poslala na Sonijinu radionicu. Naravno, čim me ugledala pitala me je: "Kako napreduje knjiga?". Rekla sam da je nisam napisala, ali da sam puno pisala neke druge stvari i da sam negdje na pola puta do cilja. Smijala se i odgovorila kako zna da će mi kad-tad nestati ta blokada, a to će biti trenutak kad počnem slušati svoje srce. Vjerovala je da će mi u tome pomoći i njezina radionica Pronađite i ispunite svoju životnu svrhu. Što se tamo događalo možete pročitati u novom broju Sense koja je sada na kioscima.

PageBreak

Neka druga stvarnost

Sonia Choquette plodan je autor i iza sebe ima već 16 knjiga. U nas su najpopularnije Zamoli svoje duhovne vodiče i Put srca. Put srca praktičan je vodič za rad na sebi, buđenje i slušanje intuicije, a "duhovni vodiči" čarobna knjiga o anđelima i drugim duhovnim vodičima koji su uvijek tu za nas. Osvojila je mnoge jer je poput bajke, a nekima je pomaknula percepciju i način gledanja na život i realnost. Ona čovjeka doslovce namami poput bijeloga zeca da pođe u “zemlju čudesa”.

Sonia nije guru nego snažna, karakterna žena koja je od malena odgajana da sluša intuiciju. Slijedeći svoje srce i intuiciju, razvila je prekognicističke sposobnosti, dobila uvide u ono za čime ljudi doista žude, a o svemu, unatoč širokoj naobrazbi, govori praktično i jednostavno. Obrazovala se na sveučilištu u Denveru i Sorboni te je stekla doktorat iz metafizike na američkom Institutu holističke teologije (American Institute of Holistic Theology).

Ne postoje “oni”, postojimo samo “mi”

Poruke koje šalje veoma su jasno izrečene, no teško provedive ako se želimo držati starih, uhodanih obrazaca. Govori da moramo preuzeti odgovornost za svoj život, dakle, nitko nam ne može biti kriv za naše promašaje i nevolje, nitko nas ne može spasiti osim nas samih. Samo preuzimanje odgovornosti otvara vrata novim mogućnostima.

Na karmu gleda kao na razred koji padamo ili prolazimo. Tvrdi kako katkad padamo razred unatoč tomu što znamo u čemu griješimo, ali jednostavno još nismo spremni za viši razred, za nešto novo. To je također izbor za koji trebamo preuzeti odgovornost. Nitko drugi za to nije kriv.

Tvrdi kako mnogim ljudima vlada strah i nepovjerenje, pa zbog toga djeluju ili zatvoreno ili agresivno i odbojno. No uvjerava me da ne postoje "oni", da postojimo samo "mi" i da je to velika lekcija koja izrazito olakšava život.

Mogu li ja to sve?

Ponovno me gleda onim svojim pogledom kao da zna moja duboka propitivanja mogu li ja to sve ili ne. Izgovara magične riječi: "U svima nama čuči tisuću talenata". Ne možemo ih osjetiti ako smo svu energiju usmjerili u negiranje činjenice da se bojimo i gradnju stava prema drugima. Svrha života je da živimo svoj, a ne tuđi život. Da budemo i radimo ono što doista jesmo, a ne ono što drugi misle da bismo trebali biti.

I jedna zastrašujuća rečenica: "Životnu ćeš svrhu ispuniti ako skočiš hrabro u ono što želiš bez ikakva jamstva da će to dobro završiti." Ugledavši moj prestravljen pogled, nasmijala se na onaj svoj poseban način. I na trenutak mi se učinilo da doista mogu sve što poželim.