Drukčija od drugih

Proljetos mi je na terapiju došla klijentica sa smetnjama orgazma, preciznije do dolaska na terapiju ona orgazam nije nikada doživjela. Počela je pričati o svojim teškoćama, o nemogućnosti da se opusti, o svom odnosu u kojem ima dosta izazova, o svom djetinjstvu i problemima u prihvaćanju svoje seksualnosti. Opisala mi je svoje djetinjstvo. Nije se, naime, voljela igrati s curicama nego je radije birala društvo brata i njegovih prijatelja. Voljela je igrati nogomet i druge malo grublje igre. No, kaže, roditelji joj to nisu branili niti su je tjerali da se igra s djevojčicama i lutkicama jer su vidjeli da je takve igre ne zanimaju.

Problemi u doživljavanju sebe počeli su u vrijeme puberteta, kada je osjetila da je drugačija od svojih vršnjakinja. I dalje se mnogo ugodnije osjećala u društvu dječaka, no sve se češće pitala je li to „normalno“. Kada bi bila okružena djevojčicama, osjećala se nesigurno, kao da među njih ne pripada. Iako nije bila jedina koja je uvijek bila u trapericama i nije se, kao ni mnoge druge njezine vršnjakinje, šminkala ni uređivala, ipak je osjećala da je drugačija. Bila je zbunjena, a njezina nesigurnost prerasla je u osjećaj krivnje. Ubrzo je počela izbjegavati društvo djevojaka, ali i mladića, a sve je više vremena provodila sama u sobi ili samo s bratom.

Roditelji su krivi, trebali su me drukčije "usmjeriti"...

No pravi šok tek je uslijedilo. Kad joj je prvi put srce brže zakucalo zbog druge osobe, kad se prvi put zaljubila, bilo je to u - djevojku. Počele su je mučiti strašne misli, pitala se bi li bila drukčija da su je roditelji tjerali da se igra s djevojčicama, da nosi suknjice. Pitala se jesu li možda i oni krivi i jesu li je trebali drukčije usmjeriti. Bi li tada bila kao „ostale djevojčice“?

Dakako, te svoje misli nije podijelila s roditeljima ni s bratom jer joj je bilo prestrašno i pomisliti da bi te riječi prešle preko njezinih usana. Mislila je da ako svoje osjećaje i misli bude držala duboko u sebi one neće imati moć i malo-pomalo će se promijeniti.

Bježanje od sebe

Godine koje je proživjela nakon te prve zaljubljenosti bile su, manje-više ispunjene, kako je sama rekla, bježanjem od same sebe i samozavaravanjem. Nekoliko je puta ušla u veze s muškarcima, svaki put osjećajući da radi nešto loše i neprirodno, ali se nadala da će se s vremenom sve „srediti“, da ona samo kasno sazrijeva i da joj treba vremena da se navikne biti u odnosima.

No to joj je bilo vrlo mučno razdoblje. Imala je i seksualne odnose s muškarcima, no nikada nije osjetila uzbuđenje i užitak. Uopće nije imala želju za samozadovoljavanjem jer joj je njezino tijelo bilo sasvim strano i neprihvatljivo. Pomisao da postoji zadovoljstvo i užitak u seksualnosti bila je, kako je rekla, svjetlosnim godinama daleko od nje. Osjećala je kao da živi u tijelu koje nije njezino.

Nataša Barolin Belić
Profimedia/Shutterstock Nataša Barolin Belić
Nova sredina

Slušajući je, ipak sam osjećala da je ta silna bol iza nje, da ne govori iz tog bolnog mjesta, da je danas mnogo mirnija i stabilnija. To sam joj i rekla. Osmjehnula se i rekla da joj je sada uistinu drugačije, da se, srećom, izvukla iz crnila i osjećaja besmisla u kojem je bila godinama. Kaže da je zahvalna životu što joj je donio promjenu. Zahvaljujući poslu kojim se počela baviti, dobila je priliku biti u društvu ljudi otvorenijih pogleda na svijet.

Nisu bili otvoreniji samo po pitanju seksualnosti, nego i po životnom stilu, načinu odijevanja, prehrane, pristupu novcu i poslu. Slušajući te druge ljude i njihova iskustva traženja vlastitog, osebujnog puta, osjetila je da možda ljudi doista imaju pravo biti svoji i drukčiji te da i oni imaju pravo na sreću i ljubav. Promjena se nije dogodila preko noći i ova se žena iz dana u dan morala suočavati sa sobom i svojom različitošću, ali ništa više nije bilo baš tako crno i besmisleno. Upoznavajući druge koji su različiti, kaže, počela je davati priliku i sebi da ima pravo postojati i živjeti.

Ne može uživati u seksualnosti

Dopustila si je priznati da joj se sviđaju žene i da se može zaljubiti samo u ženu. Bilo joj je to kao izvaditi „mač iz kamena“ – gotovo nemoguće, ali ipak, kad je to učinila, bilo je tako lako i oslobađajuće. Kaže da sada može biti u miru i sa svojim ženskim i sa svojim muškim dijelom, kako ih ona naziva. I ne osjeća se nenormalnom. Svjesna je da je njezina seksualna orijentacija homoseksualna i da je to nešto što je u sebi osjećala od ranog puberteta. Sada shvaća da njezina seksualna orijentacija nije nastala zbog igranja s dječacima, nego da je upravo to bio pokazatelj njezine orijentacije s kojom se rodila.

Kaže da ima trenutaka kada je ljuta na naše društvo u kojemu osobe drugačije seksualne orijentacije često moraju proživljavati bolna odrastanja i još se češće osjećaju odbačenima. Iako je pronašla sreću te danas živi mnogo kvalitetnije i ispunjenije, godine potiskivanja osjećaja i unutarnjih previranja učinile su svoje. U vezi je sa ženom koju voli, i to joj nije prva homoseksualna veza, no kad je došla u moj ured, još nije mogla uživati u svojoj seksualnosti i nikada nije doživjela orgazam. I zato se i odlučila na savjetovanje.

Upoznavanje tijela

Iako su počeci terapije u pravilu teški, a osjećaji oslobođenja dolaze tek na kraju, slušajući ovu klijenticu, uočila sam iznimku. Kao da je već prevalila dugačak i važan put. Činilo mi se da ispred mene sjedi žena koja je već na sunčanoj strani i to sam joj rekla. Ona se djelomice složila, ali je rekla da ipak želi raditi na svojoj seksualnosti i nemogućnosti doživljavanja orgazma.

To je bilo proljetos, kad je došla na terapiju. Vjerojatno nećete biti iznenađeni kad saznate da je vrlo brzo uspjela doživjeti orgazam. No, kao i kod drugih klijentica u toj situaciji, i kod nje se javio strah da se to iskustvo neće ponoviti. No s upoznavanjem svojeg tijela, koje se kod svakog klijenta događa u njegovu ritmu, nesigurnost se smanjuje i raste povjerenje u vlastitu seksualnost. Žene tada sa sigurnošću znaju da užitak mogu doživjeti redovito. Možda se na jesen vidimo još koji put, no ova je žena već uspjela pronaći svoj vlastiti, drukčiji put.

Ljubav je ljubav

No nisu sve osobe homoseksualne ili biseksualne orijentacije na ovaj način nadvladale svoje teškoće. Čujem i druge priče, one u kojima je osoba još na mukama pri pokušajima da prihvati svoju seksualnost. Nažalost, podrška bliskih osoba i našeg društva osobama koje su zbunjene oko svoje orijentacije nije dovoljno dobra. Mlada bića u razvojnim fazama zato prečesto proživljavaju veliku bol i muku.

Premalo je u obiteljima i školama prisutno znanje da se rađamo s određenom seksualnom orijentacijom i da je to nešto što ne možemo birati. Zaljubit ćemo se u muškarca ili ženu ili naizmjence u oboje, ovisno o seksualnoj orijentaciji s kojom smo se rodili. No ljubav bi trebala biti ljubav kakvo god lice imala.