Glasovi strahova liječnika i prijatelja

Meni, novoj u toj ulozi, neispavanoj mami, trebao je odmak od novonastaloga kaosa kako bih iz drugoga kuta dobila uvid u novu situaciju, raščistila glavu i promijenila perspektivu. Čim se rodila potreba za odmakom, pojavila se i ideja o dragoj mi Indiji. Kada bih zatvorila oči, mogla sam se vidjeti kako s Fridom hodam prašnjavim i mirisnim indijskim ulicama, a u srcu mi je bio mir.

Povjerenje u intuiciju i onaj glas u srcu koji je znao da će sve biti u redu i da je moja odluka ispravna, remetili su glasovi različitih strahova: od mojih do strahova pedijatra, prijatelja, poznanika i svih ostalih, od kojih većina nikada nije ni bila u Indiji. Njima je i sama ideja da se s tako malim djetetom putuje dalje od kvartovskog parka izgledala ravna smrtnoj presudi.

Val sreće i zadovoljstva

Na našu sreću, glas u srcu te glasovi i savjeti mama koje su sa svojim mališanima proputovale pola svijeta pomogli su mi da se odvažim na putovanje koje ću pamtiti kao jedno od najposebnijih u životu. Fridi je bilo samo šest mjeseci kada smo se uputile na avion do Bangalorea. Noć prije puta (kao i mnoge prije) sanjala sam najgore moguće scenarije – kako mi je otimaju, kako pada iz rikše, nestaje u vlaku...

U avionu sam je veći dio puta držala čvrsto uza sebe, s grčem i strahom u želucu. Ali jednom kad smo sletjele i kada me na izlasku iz aviona zapuhnuo dobro poznat miris Indije, moj je grč nestao. Obuzeo me val sreće i zadovoljstva.

Naše je putovanje napokon moglo početi i konačno sam mogla udahnuti punim plućima te se otvoriti novim iskustvima. Nakon Bangalorea, gdje nas je ugostila prijateljica Željka, te blagoslova koji smo dobili od Swamija, imala sam osjećaj da nas svemir čuva. Uputile smo se u Mysore, grad u kojemu smo provele tri predivna mjeseca. Ja bih svako jutro odlazila i vježbala ashtanga jogu sa svojim učiteljem dok je Fridu čuvala predivna Ratna.

Pjevali su joj na 15 jezika

Topla i draga, prigrlila je Fridu kao da je njezina. Preostali dio dana bio je rezerviran za obilaske hramova, palača, indijskih tržnica, druženja s jogijskom obitelji iz cijeloga svijeta, odlazak na predavanja, tečajeve indijske kuhinje, šetnje, igru... Frida, kao najmlađi član naše nove obitelji, bila je rado viđen gost na svim događanjima. Malu su mezimicu čuvali moji prijatelji i tepali joj i pjevali na najmanje 15 različitih jezika. Bilo ju je posebno lijepo gledati kako se razumije sa svima i kako u svojoj dječjoj nevinosti ne poznaje nikakve komunikacijske barijere s drugima.

Kako je bila u razdoblju kada je polako počela prelaziti na krutu hranu, uživala je u okusima i mirisima raznolikog voća i povrća – u ananasu, mangu, kokosu, indijskim oraščićima, bananama, papaji, rambutanu i još mnogim plodovima kojima ne znam ni imena, a bili su dio njezina jelovnika.

U Indiji su djeca do pete godine života mala božanstva

Pojam „majka Indija“ za mene je odjednom dobio potpuno novo značenje. U Indiji, naime, u većini kućanstava više obitelji živi zajedno ili je obitelj jako velika, a žene se brinu jedne o drugima. Primjerice, kada žena rodi, do tri mjeseca ostaje u krevetu, a ostale žene u kući brinu se da njoj i bebici ništa ne nedostaje – kuhaju joj posebnu hranu prema ajurvedskim smjernicama, koja joj pomaže da se oporavi i skupi snagu nakon porođaja, pospremaju, brinu se da mama i beba imaju dovoljno mira. Gdje god smo došle, uvijek su se pojavile neke tople ženske ruke koje su nam bile na raspolaganju kako bismo u miru ručale ili se malo odmorile.

U Indiji prevladava vjerovanje da su djeca do pete godine života mala božanstva i dopušteno im je da uživaju u slobodi i igraju se kako god požele. Dotaknuti bebu dio je iskazivanja poštovanja i rituala, pa su se i prema Fridi pružale brojne ruke.

Ponekad je to bilo naporno, no u meni je budilo i osjećaj ponosa. Polako se naš tromjesečni boravak približavao kraju. Toliko smo se bile stopile s Indijom da smo putovanje kući počele u indijskom vlaku. Željela sam Fridi pružiti još i to nezaboravno iskustvo. Možda će joj ostati u sjećanju miris čaja i pržene hrane te žamor ljudi u vlaku i svi osmijesi koje su joj upućivala neka drukčija lica.

Majčinska intuicija i snaga

Naše prvo zajedničko putovanje u daleke krajeve dalo mi je samopouzdanje i vjeru u sebe, povezalo me još više s majčinskom intuicijom, kojoj sam se odlučila potpuno prepustiti te me naučilo da imam povjerenja u nepoznate krajeve i ljude. Povezala sam se sa svojom malom djevojčicom na poseban način. Bilo ju je divno gledati kako se mijenja, raste i upija nove svjetove oko sebe. Ona i ja postale smo još bolji tim.

Putovati s djetetom jedan je od najboljih poklona koje mališanima možemo dati kako bi upoznali svijet kao divno i šareno mjesto te odmalena upijali nove mirise i iskustva, sudjelovali u običajima raznih kultura te vidjeli da slonovi i majmuni ne žive samo u slikovnicama. Nadam se da su još mnoga vesela putovanja pred nama. Hvala majci Indiji na toplim rukama.