Okusi koje donosi novo podneblje

Uzimate prtljagu i zaključavate stan. Vaše putovanje može započeti. Spremni ste na ugodu koju donose novi krajolici, nove palete boja, drukčiji običaji i mirisi... Koliko vam se puta na putu do mora dogodilo da osjetite sol u zraku i prije nego što ga vidite, da vas njegov specifičan miris počne nježno opuštati, ali i motivirati da što prije stignete na odredište?

Još je veće veselje kada putujemo u nepoznato i radujemo se novim iskustvima koja će nas zauvijek obogatiti. No zapravo vrlo rijetko razmišljamo o okusima koji nas čekaju, koji će postati dio naše palete okusa te kojima ćemo ucrtati neko područje na naš osobni atlas svijeta...

Većina ljudi koje znam otvorena je za okuse koje donosi novo podneblje. I to je poznato i postoji kao dio turističke ponude svakoga razvijenog turističkog središta. Talijani će nam ponuditi nebrojene varijacije tjestenine i pizze, grijeh je boraviti u Francuskoj i ne probati sir i vino, Grčka će nas zavesti fetom i maslinama...

Autohtone namirnice

Doista, neka turistička odredišta toliko su svjesna karakterističnosti svojih gastronomskih kreacija da je to iznimno važan dio njihove ponude, ali su prisutne i na našim jelovnicima, čak i kad smo kod kuće. Ruku na srce, kada vam Talijan spravi pizzu ili ribar baci ribu na gradele, to se može bitno razlikovati od gotovo istog recepta koji ste spremali za sebe i svoju obitelj. No rado bih vas ponukala da ovog ljeta napravite korak dalje u upoznavanju krajeva koje ćete posjetiti.

Da biste doista upoznali kraj u kojem se odmarate, kušajte namirnice što tamo rastu i to bez kompliciranih recepata. Posebno je čarobno kada šećući obalom otkrijete drvo smokve i počastite se njegovim plodovima upravo onakvima kakve ste zatekli; posebna je draž igre s prirodom kada birate koji ćete plod zatražiti da vam pokloni stablo koje, eto, prvi put vidite... Posebna je to dobrodošlica, taj pozdrav koji vam priroda pruža bez nadoplate u aranžmanu.

Naš najopušteniji odmor pored Zadra

Budući da sam sirovojedstvo otkrila kao odrasla osoba, odrasla sam i ja s okusima recepata, no uživanje u namirnicama, onako sirovim i ponešto divljim, donijelo mi je posebnu energiju koja je potencirala moj doživljaj odmora. Prije nekoliko godina prijatelji su nas pozvali da boravimo neko vrijeme u njihovoj vikendici u seocu nedaleko od Zadra. Budući da smo i suprug i ja poslom vezani za kompjutore i veći dio radnih dana boravimo uz njih, a i djeca, upravo kao i velik dio njihovih vršnjaka, često provode vrijeme uz raznorazne elektroničke naprave, odlučili smo na odmoru koristiti što je manje moguće modernih pogodnosti.

Odlučili smo to vrijeme provesti jedni s drugima, i to nam se toliko svidjelo da nismo palili čak ni radio, pa i svjetlo tek u rijetkim prilikama. Odlučili smo se prilagoditi vremenu onako kako tamo teče. Kad se više nismo vidjeli jer je pao mrak, išli smo spavati, puštali smo da nas jutro budi u vrijeme kada je tijelo samo zaključilo da je dovoljno sna. Neizbježno, već nakon dan-dva, dogodilo se da smo se suprug i ja počeli buditi rano u zoru, toliko rano koliko se rijetko kad budimo, prirodno i bez budilice. To smo iskoristili da prošećemo našu Bertu i upoznamo seoce u kojem smo boravili.

Smokve koje pričaju priče

I onda su se dogodile smokve. Onako neobrane, velike, s laganim slojem soli koji je vjetar s mora nataložio na plodovima... Naš se doručak, sasvim slučajno, zbog obilja zapuštenih smokava, počeo sastojati od sočnih plodova. Iako se smokve mogu kupiti i na kontinentu, te su smokve pričale sasvim drugu priču. Bez obzira na sve one smiješne ostatke pokušaja nečije gradnje kojima je narušen ugođaj cjeline seoca, bez obzira na to što ni mi, kao ni ti pokušaji od sivih blokova, nismo onamo pripadali, smokve su nas tamo posvojile.

Tek jedući sirovu, rekla bih, ni na koji način modificiranu namirnicu, dobili smo potvrdu da će to biti jedan od najljepših i najpotpunijih odmora. Kad smo otišli u obližnji Zadar da bismo se opskrbili nekim potrepštinama, shvatili smo koliko su drukčije smokve u kojima smo uživali u šetnjama i za doručkom.

Namirnice iz trgovina pričale su priče koje nisu pripadale tom mjestu, previše su podsjećale na radni stol, na obveze. U njima nije bilo zavodljivosti okusa i mirisa koje smo otkrivali oko sebe, nije bilo bezbrižnosti, već su nas svakim zalogajem podsjećale da postoji nešto što se još mora odraditi, nekakav rok koji treba poštovati.

Opustite se, uživajte

Tog nam je ljeta jedna od najvećih sreća bila kada smo otkrili dvije sestre koje su uzgajale namirnice i nudile ih ispred kuće, uz cestu. Radost s kojom su nudile svoju robu pretočila se u opuštenost koju smo primali. Podneblje nam je šaputalo svakim zalogajem tih lokalnih, svježih i sirovih plodova o tome kako smo dobrodošli, nek’ se opustimo i uživamo.

A danas me čak i fotografija zdjele prepune svježe ubranih smokava i lokalnog voća, i ovako s vremenskim i prostornim odmakom, razveseli potpunošću doživljaja što ga može pružiti odmor uživan svim čulima.