Kako sam podesila financijski termostat

Pa to stvarno nije normalno, u čemu griješim?

Sigurno ste uočili ove zanimljive pojave: uspjeli ste teškom mukom uštedjeti 500 kuna, a onda se pokvario stroj za pranje rublja i popravak je stajao – oko 500 kuna. Ili je niotkud doletjela uplatnica za porez na koji ste zaboravili da postoji (najčešće je to porez na automobil). Stvari su često i ozbiljnije. Posudili ste novac u banci kako biste zatvorili minus (tzv. brza pozajmica) a onda ste se za pola godine opet zatekli u istom minusu.

Zanimljivo je da ljudi uvijek imaju odnosno nemaju istu količinu novca. Često vam je glavom prošlo “Pa to stvarno nije normalno!” i “U čemu griješim?”

Smrznuti u minusu

Brojka na našem računu, čitam tako u bespuću interneta, zapravo je podsvjesno podešena a taj se fenomen zove “financijski termostat”. Baš poput uređaja za održavanje iste temperature u prostoriji, tako i financijski termostat nastoji neprekidno održavati isto stanje na našem računu. Kako u banci, tako i u čarapi.

Svaki je čovjek samoga sebe “zamrznuo” na jednoj brojki, pa tako neki ljudi na računu uvijek imaju plus 10.000 kuna i što god radili ne mogu uštedjeti više, ali i kad nenadano nešto potroše, dogodi se čudnovat povrat novca. U našim domaćim okvirima češća je pojava da smo se smrznuli na nekom iznosu u minusu. Počnemo li zarađivati više, automatski počinjemo i trošiti više kako bi se “temperatura” na računu održala.

Jasno je da sam se zapitala kad sam točno i kako podesila taj termostat i mogu li išta učiniti da ga podesim na... npr. milijun kuna? U svojoj misiji da dosegnem preko noći prvu miljicu pročitala sam podosta savjeta koji se mogu svesti otprilike na ovo:

Nacrt upravljanja energijom novca

Navike o novcu stekli smo u djetinjstvu gdje smo odmah stvorili osnovni nacrt upravljanja tom energijom i cijeli se život ravnamo prema tome nacrtu. Možemo li ga nacrtati ponovo? Naravno! No moramo prvo osvijestiti kako smo uopće dospjeli tu gdje se nalazimo.

U ranoj dobi na nas su utjecale tri stvari. Na prvom je mjestu verbalno programiranje. Svi smo čuli rečenice: Novac kvari čovjeka, čuvaj novce za crne dane, tko zna kako je on/ona došao do tog novca?, a najčešće smo čuli ovo: Nemam za to novaca, ne mogu si to priuštiti.

Osim verbalnog programiranja, doživjeli smo i nametanje obrazaca ponašanja.  U roditeljskom smo domu proučavali kako roditelji upravljaju novcem, kako on na njih utječe, svađaju li se zbog njega, jesu li rastrošni ili vrlo štedljivi, jesu li bili skloni rizicima ili su konzervativno upravljali financijama. Treća stvar koja je na nas utjecala su pojedinačni incidenti, primjerice, svjedočenje financijskoj propasti neke obitelji, razvodu braka zbog novca, nevjerojatan slijed događaja nakon dobitka nasljedstva i ono nama svima ovdje zajedničko – devalvacja i propast valute.

Dostojna sam života u blagostanju

E sad, kad sam sve to lijepo osvijestila (da, negativno smo govorili i o novcu i o bogatašima, to činimo i danas, zovemo ih “tajkuni” i “lopovi”) prešla sam na korak broj dva: afirmacije kako to sve nema nikakve veze sa mnom i kako ja doista zavređujem taj vražji milijun. No temperatura na računu i dalje je bila tu gdje je bila godinama.

Listajući knjige o raspolaganju novcem, nailazila sam na brojne savjete o tome kako ne smijem biti škrta ali niti rasipnik, neka kola energija, neka vjerujem da sam dostojna živjeti u blagostanju i stvar će se više-manje riješiti sama od sebe. Samo moram vjerovati. Sve se uvijek svodi na to. Samo treba vjere!

PageBreak

Tajne milijunaševa uma

Kako to obično biva, prije nego što sam digla ruke od teoretiziranja, stvar sam pokušala prelomiti preko koljena. Tj. strogo, ali zaista STROGO, kontrolirati novac. Model raspolaganja preuzela sam iz knjige Tajne milijunaševa uma Harva Ekera. Čovjek se kune da stvar funkcionira i da se događa čarolija čak i s malim iznosima. Kaže da na ovaj način treba podijeliti čak i ako imamo samo stotinu kuna na raspolaganju. Ukratko: kad sjedne plaća, odbijte od nje sve što će vam banka ionako odbiti – anuitet kredita, mjesečni iznos na kreditnim karticama, režije, rate... Ostatak novca podijelite ovako:

50% za tekuće troškove

10% za račun financijske slobode (ovaj se račun nikad ne dira osim kad želite uložiti u nešto što će umnožiti taj iznos)

10% za dugoročnu štednju

10% za obrazovanje

10% za donacije

10% za igru

Dozvola za ludosti

Ovaj model ima jednu zgodnu kvaku zbog koje je čak moguće i da profunkcionira. Iznos od 10% za igru je revolucionaran jer daje zeleno svjetlo za spektakularno spiskavanje novca. Tih 10% naprosto trebate potrošiti na nešto što vas jako veseli ili je dovoljno ekstravagantno da udovolji onom djetetu u vama koje neprekidno mora trošiti i traži zadovoljenje konzumerističke potrebe.

To može biti večera u skupom restoranu, masaža ili nešto treće, ali svakako nešto što si do sad niste htjeli priuštiti zbog grižnje savjesti. Djetetu u sebi sam dugo bila dužna poći u trgovinu i na blagajni skinuti onu cijelu kartonsku kutiju žvakaćih guma i reći: “Evo, ja ću ovo sve kupiti”.

Zgrčena ruke ne može ni dati ni primiti novac

Tako sam i napravila i prvih mjesec dana osjećaj je bio – izvrstan. Imala sam osjećaj kao da imam ne znam kakve novce, premda su koverte bile prilično tanko opremljene šuškavcima. Onda sam taj divan izum proslijedila ljudima i uvidjela da neki to intuitivno rade već odavno, na neki svoj način. Oni koji su uvijek imali novca i nikad doživjeli iskustvo minusa redom su mi pričali kako oduvijek izdvajaju neki iznos za siromašne, za životinje, za ovo ili ono.

Govorili su kako nikad ne skidaju sav novac s računa. Pričali su o tome kako zgrčena ruka ne može ni dati ni primiti novac. Svašta sam čula i shvatila da neke stvari dolaze intuitivno, da se treba otvoriti protoku energije, baš kako su pisali u onim knjigama koje sam lakonski odbacivala.

Nešto se ipak promijenilo

U mojem slučaju, stroga kontrola protoka novca funkcionirala je neko vrijeme a onda, budući da očigledno nisam bila dovoljno uvjerljiva kad sam se obraćala univerzumu s tezom da doista zaslužujem biti bogata, energija se nekako promijenila. U vremenskom rasponu od sedam dana dobila sam i opomenu za neplaćen račun koji je, međutim, bio plaćen, i obavijest da mi je netko hakirao karticu. Čisto da se vrati podrumska temperatura na mojem računu.

Međutim, nešto se u tom pokusu ipak promijenilo. Obično kad mi stignu takve loše vijesti, ja se pokunjim, platim i nastojim zaboraviti. Sada sam učinila upravo suprotno. U nekoliko sam navrata obijala šaltere banke kako bismo stvar riješili “na moje zadovoljstvo”, a što se opomene tiče, pokazalo se da su službenici pogriješili. Bitka za šuškavce u kovertama dobivena je. Osjećala sam se kao da sam istrčala maraton i požalila se prijateljici – gle, ja ne mogu to tako svaki mjesec. Zbrajaj, oduzimaj, spremaj u koverte, bori se s gramzljivim svijetom...

Rekla je da sam sve napravila krivo i u grču. Jer da ja osobno ne vjerujem u to da zaista, ali ono baš zaista, zaslužujem biti bogata. Učinilo mi se da je u pravu. Na kraju ove mučne priče odlučila sam napraviti ono što izvrsno znam raditi: dići ruke. Rekla sam samoj sebi da sam takva kakva jesam, raspikuća i ležerna osoba po pitanju novca i ako sam do ovih godina ostala živa, valjda ću i dalje.

Tek nakon toga račun se počeo popunjavati na drukčiji način.