Četiri su osnovne iluzije

Za život bez iluzija nužno je sebi postaviti prava pitanja i iskreno odgovoriti na njih. Psiholog Andrej V. Karpatov, tvorac suvremenog modela psihologije, koji vodi jedan od boljih psihoterapeutskih centara u Rusiji, iluzijama je posvetio knjigu Kako promijeniti odnos prema životu. Kako kaže na početku knjige, čovjek može skrivati istinu od drugih ali i od samoga sebe. Ova taktika izbjegavanja, nesuočavanja i skrivanja ne daje dobre rezultate jer čak i ako sami nešto ne želimo priznati, naše tijelo uvijek zna i daje nam signale kada je to potrebno.

Često upotrebljavamo riječ iluzija i često se govori o tome da su one zapravo naše najveće pogreške. A što je zapravo iluzija? U psihoterapeutskom smislu iluzija je pogreška koju pravi naša svijest: "Ponekad ono što želimo doživljavamo kao da je stvarno, što izaziva more neugodnih posljedica. Ponekada su nam u strahu velike oči i bezazlene događaje vidimo kao pravu katastrofu. Ili smatramo da smo ostvarili potpuno razumijevanje s nekim, a onda se ispostavi da taj netko ne samo da nas nije shvatio, podržao, već nas je čak obmanuo ili izdao." U tom smislu govorimo o četiri osnovne iluzije: iluzija opasnosti, iluzija sreće, iluzija patnje i iluzija međusobnog razumijevanja.

Slikar i matematičar

Jedan od glavnih faktora formiranja iluzija je odnos lijeve i desne hemisfere mozga. Desna strana zadužena je za primanje informacija i emocije, a lijeva za logičnu analizu i donošenje rješenja. Laički rečeno, desna strana prima informacije i doživljava ih, a lijeva razmišlja i poduzima korake.

Iako obje strane mozga surađuju kako bismo imali kompletnu sliku stvarnosti, često dolazi do nesporazuma jer je desna strana poput egzaltiranog slikara, a lijeva poput šašavog matematičara, pri čemu slikar uvijek određuje ton suradnje. Slikar prvi dobije informaciju, a matematičar se naknadno uključuje i određuje djelovanje na osnovi informacija koje je dobio, a koje su obojene emocijama.

Lijeva polovica mozga ne dovodi u sumnju istinitost prvobitne informacije, već uz pomoć logičkih argumenata potvrđuje njen karakter ma kakva ona zapravo bila. Mi smo na neki način prepušteni toj raspravi koju vode dvije polovice našeg mozga u kojoj se i rađaju ove četiri osnovne iluzije. Posljedica tih iluzija je često naše teško duševno stanje i treba poduzeti korake kako bismo se u donošenju odluka mogli što više odmaknuti od iluzija.

Iluzija opasnosti

Iluzija opasnosti zajednička je svima. Bez obzira na to kakav je naš psihološki profil, svi smo od djetinjstva odgajani uz pomoć straha. Naučeni smo da se bojimo nepoznatih ljudi, lošeg socijalnog statusa, bolesti. Koliko puta smo čuli rečenicu: "Uči dobro u školi inače ćeš biti siromašan."

Strah je moćan alat za manipulaciju i najlakše sredstvo za modeliranje dječjeg ponašanja. Međutim, problem je što se u djecu ulijeva osjećaj očaja i nemoći bez alternative. Kada odrastemo, znamo da su sve naše izjave tog tipa čisto preuveličavanje, ali dijete o tome nema svijest već usvaja obrazac koji je podloga za stvaranje iluzije opasnosti.

Strah odnosi najviše energije

Rezultat takvog odgoja je kolekcija potencijalnih opasnosti koju je napravila desna strana mozga, sklona impresijama. Na osnovi proživljenog iskustva i općih informacija, mi konstantno u glavi stvaramo potencijalne opasnosti koje nas manje više drže u pat poziciji: bojimo se situacija koje bi se mogle dogoditi, a suštinski ne možemo ništa napraviti kako bismo neku opasnost spriječili jer one su iznenadne i ne dolaze najavljene. Znanje o budućnosti također iluzija jer budućnost je uvijek nešto novo.

Strah je naša najveća kočnica. Nije stvar u pravim uzrocima naših sumnji, već u strahu koji stoji iza toga. Ako se prepustimo strahu, uvijek ćemo činiti ono što ne bi trebalo. Strah nas programira na neuspjehe i daljnje probleme. Kao logična posljedica straha, javlja se i gubitak snage jer strah crpi nevjerojatnu količinu naše energije a da pri tome ta energija ne odlazi na uklanjanje straha već na njegovo potenciranje.

PageBreak

Zamijenite iluziju realnošću

Prvi korak u otklanjanju iluzije opasnosti je prepoznavanje da smo uznemireni, da osjećamo opasnost ili strah. Priznajte sebi čega se bojite, na primjer da ćete ostati bez posla, da će vas netko iznevjeriti ili da ćete se razboljeti.

Drugi korak: Nužan je uvid da ne postoji opasnost, da nam se ona samo pričinja. Kada shvatimo da imamo posla s vlastitim projekcijama i predodžbama, onda se stvari već mijenjaju jer tko može reći hoće li će neki događaj imati dobar ili loš ishod.

Treći korak: Nužno je usmjeriti pažnju na realnost, na ono što se zaista događa, dakle na život, a ne fantazije o budućnosti. Kada smo prepušteni svojim strahovima, mi se ne stignemo posvetiti stvarnom životu.

Na događaje koji se odvijaju sada možemo reagirati, preusmjeriti energiju na njih, kreirati taktiku, a za događaje koji se još nisu dogodili uzaludno tje rošiti vrijeme i trovati se anksioznošću.

Četvrti korak: Iskoristite mogućnosti koje vam život nudi, umjesto da se branite od vlastitih fantazija. Kada smo sagledali očigledno, odnosno da budućnost tek predstoji i predmet je nagađanja, ostaje nam da se okrenemo realnosti u kojoj je obilje skrivenih mogućnosti. Postavite sebi sljedeća pitanja: Što nam sadašnjost nudi; Što u ovom trenu možete učiniti; Kakve prilike možete odmah iskoristiti; Na što/koga se možete osloniti?

Kako bismo raščistili s iluzijom opasnosti i kako bismo se našli na točki s koje možemo zdravim razumom sagledati svoje opcije i donositi odluke, bilo bi dobro da se u situacijama koje nas plaše ponašamo kao da ne osjećamo strah. Kako biste sebi olakšali, zapišite što biste radili u tim okolnostima kada u vama ne bi postojao strah. Napravite scenarij za situaciju u kojoj se ne plašite i počnite živjeti po njemu. Važno je odrediti prioritete: gubimo svaki put kada smo vođeni strahom.