Ja nikada ne bih...

Sigurno ste se puno puta zapitali kako je netko mogao nešto reći ili napraviti jer vi takvo što nikada ne biste mogli. Na primjer, šef vam kaže da ste glupi i vi, u nevjerici, pokušavate shvatiti kako vam je to mogao reći jer vi nikad nikoga ne biste tako uvrijedili. Ili vas prijateljica, dok prolazite težak period u životu, prestane zvati i vi ste ponovo u istoj nevjerici – vi takvo što nikad ne biste učinili.

Vi ne biste, a netko drugi bi. Zvuči tako jednostavno, kao da je to vrlo lako prihvatiti. Ipak, čuđenje zbog tuđe različitosti za mnoge od nas je svakodnevna pojava. U psihologiji ovaj fenomen ima i svoj naziv – efekt pogrešnog konsenzusa – i definira se kao sklonost osobe da precijeni širinu dosega svojih vjerovanja ili razmišljanja, smatrajući ih tipičnim i za druge ljude.

To znači da smo uvjereni u to kako su naša mišljenja, uvjerenja, vrijednosti, sklonosti ili navike ispravne ili normalne te da će i drugi ispravni ili normalni ljudi misliti jednako kao i mi. Ova pogreška u razmišljanju podiže nam samopouzdanje jer sebe smatramo glavnim mjerilom ispravnosti ili normalnosti, a vjerovanje da su i drugi takvi daje nam potvrdu za to.

Ima li objašnjenja

No, ljudi se međusobno razlikuju mnogo više nego što to možemo zamisliti. Ponekad, koliko god razbijali glavu o tome kako je netko mogao nešto učiniti ili reći, nećemo ući u trag pravom objašnjenju. Katkad tog pravog objašnjenja ni nema jer ni osoba sama nije svjesna zbog čega se zapravo tako ponijela. Na primjer, muškarac se prestane javljati ženi s kojom je nekoliko puta izašao na piće, a onda joj se iznebuha nakon mjesec dana ponovo javi.

Većina žena bi si to pokušala razjasniti na razne načine, i to često na svoju štetu – da nešto s njima nije bilo u redu ili da su nešto pogrešno rekle – a objašnjenje za ponovno javljanje može biti obična impulzivnost – trenutan osjećaj i želja za kontaktom nakon perioda nezainteresiranosti ili zaokupljenosti nečim drugim. Ako tu nema dubljeg objašnjenja, osobi koja temelji svoje odnose na uvažavanju drugoga nemoguće je razumjeti da netko tog uvažavanja možda uopće nema.

Dopustite da su drugi različiti od vas

Pretpostavka da su drugi slični nama i da u osnovi razmišljaju jednako kao mi može nam stvoriti puno problema ili nam pokvariti sliku o sebi. Recimo da vodite tečaj joge ili keramike i na posljednja tri sata, prije kraja tečaja, ne dođu tri polaznice. Vrlo je vjerojatno da ćete to pripisati sebi – da niste dovoljno dobro vodili tečaj ili da su polaznici koji su izostali prema vama počeli gajiti antipatiju.

No, postoji bezbroj drugih mogućih objašnjenja koja vam vjerojatno nikada ne bi pala na pamet. Možda je jedna od polaznica prestala dolaziti zbog nekih svojih neugodnih životnih iskustava, jer ne podnosi rastanke i zato ih po svaku cijenu izbjegava. Drugoj polaznici je možda iznenada preminula prijateljica, a trećoj ste zaista antipatični, ali ne zato što ste nešto „krivo“ napravili, nego zato što imate oči i boju glasa koje ju podsjećaju na njenu majku s kojom ima izrazito loš odnos.

Iracionalno uvjerenje

Ljudi su u tolikoj mjeri različiti da je nemoguće ući u nečiji um i shvatiti ga, mada često upravo to pokušavamo. Zamišljamo perspektivu drugih ljudi, „selimo se u njihove glave“ i pretpostavljamo sličnost koje nema. Zato je uvijek mnogo bolje pitati nego pretpostavljati iako pitanje zahtijeva određenu vrstu izlaganja. Ako nekoga pitate zbog čega je nešto napravio ili kako to da se ponaša na određeni način, ulazite u zonu rizika gdje gubite iracionalno uvjerenje da tu osobu poznajete i koje vam pruža određeni osjećaj sigurnosti.

Iracionalno uvjerenje u istinitost vlastitih pretpostavki o drugima i svijetu može ići još i dalje – u takozvani naivni realizam – kada vjerujemo da vidimo stvarnost upravo onakvom kakva ona jest, bez ikakvih subjektivnih iskrivljenja. Kada živimo u takvom „naivno-realističnom uvjerenju“, smatramo da će se razumni ljudi uvijek slagati s nama jer je ono što vidimo „očito“, a oni koji se ne slažu su iracionalni ili je to što oni drugačije razmišljaju samo po sebi dokaz da s njima nešto nije u redu.

Prihvaćanje

Svi gledamo svijet kroz neku svoju prizmu uvjerenja, želja, potisnutih osjećaja i prethodnih iskustava. Drugi imaju drugačije prizme samim time što su se rodili s drugačijim temperamentom koji je onda došao u doticaj s različitim obiteljskim odnosima i raznoraznim životnim iskustvima. A kako se nitko pred nama neće u tolikoj mjeri razotkrivati da bi nam objasnio otkud ta razmišljanja i/ili postupci koji su nama neshvatljivi („ja nikad takvo što ne bih napravila“), ostaje nam pomiriti se s time da ne razumijemo.

Zvuči jednostavno, ali mnogima je to vrlo teško jer to za um predstavlja svojevrstan poraz. Kada nečije postupke ne razumijete, pokušajte si to priznati – crno na bijelo: „Ne razumijem“. Onaj tipični dodatak „ja nikad ne bih...“ opet će vas baciti u egocentričnu perspektivu u kojoj ste vi „normalni“, a s tim nekim drugim nešto nije u redu. Ako si dopustite mogućnost da su drugi ljudi dubinski, u korijenu svojih ličnosti, različiti od vas, na početku ćete se možda osjećati zbunjenima, ali dugoročno gledano – bit će vam lakše.

Nećete se vrtjeti u beskonačnim krugovima uspoređivanja tog drugog sa sobom, čudeći se i pokušavajući ga ispraviti ili učiniti „normalnijim“. Odustanite. Um koji prihvaća poraz je miran um. Neke ljude naprosto ne možete razumjeti.