Projekcije kao obrambeni mehanizam

Pripisivanje kvaliteta

Kada netko projicira, uvjeren je u svoju sliku. Na primjer, ljubomoran muškarac koji ženu vidi nevjernom, može zapravo sam biti sklon prijevari ili flertu. Ili, možete biti uvjereni da je vaša prijateljica postupila sebično jer vam nije napravila neku uslugu, a zapravo je bilo sebično od vas tražiti od nje takvu uslugu.

Primjera je bezbroj – od situacija u kojima netko kritizira vaš fizički izgled, a zapravo je sam nezadovoljan svojim izgledom, pa do situacija u kojima si ne možete priznati da vam se netko ne sviđa i da ga želite odbaciti pa onda projicirate da se vi ne sviđate njemu i da on odbacuje vas.

Sliku znamo i uljepšavati

Osim negativnih, skloni smo projicirati i pozitivne karakteristike. To se obično događa pri zaljubljivanju. Recimo, potencijalnog partnera vidimo sposobnim, suosjećajnim, kreativnim ili inteligentnim, a on se poslije pokaže neambiciozan, nezainteresiran i dosadan. To se redovito događa kada, zbog pomanjkanja osjećaja vlastite vrijednosti, ovakve kvalitete nismo u stanju sagledati i njegovati u sebi.

Pripisivanjem tih kvaliteta potencijalnom partneru i maštajući o ljubavi s njim, vidimo i sebe obasjanima tim kvalitetama. Ideja koja leži u podlozi ove varke glasi: ako bih bila prihvaćena od nekog tko je tako sjajan, to sigurno znači da sam i ja sjajna. A cijela varka proizlazi iz toga što potvrdu i prihvaćanje tih svojih kvaliteta nismo u dovoljnoj mjeri dobivali u djetinjstvu, unutar svoje obitelji pa ih tražimo od potencijalnog partnera – retuširanog sjajnom, idealiziranom projekcijom.

Sigmund Freud, koji se prvi ozbiljnije bavio konceptom projekcija, smatrao je da se projekcije ne događaju slučajno, nego da osoba koja projicira cilja na nešto što u maloj mjeri zaista postoji u drugoj osobi, a zatim to preuveličava. Kada je riječ o negativnim projekcijama, vjerojatno ste se već susreli s ljudima koji tragaju za nekom vašom slabošću samo da bi vam dodali soli na ranu. Na taj način, oni se trenutačno rasterete, podignu se „iznad“ vas, a vi ostajete „ispod“ – koprcati se u bolnom osjećaju posramljenosti, obezvrijeđenosti ili nekompetentnosti.

Zašto projiciramo?

Projekcija je zapravo obrambeni mehanizam. Da bismo se obranili od neugodnih impulsa, negiramo njihovo postojanje u sebi i pripisujemo ih drugima. To donosi privremeno rasterećenje, ali pod cijenu odmaka od realnosti. Na ovaj način stupamo u odnos s odbačenim dijelom sebe, ali na sigurnoj udaljenosti, bez osjećaja srama ili straha od kazne.

Dio sebe koji projiciramo u drugoga (na primjer, nemoćnog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nesposobnim ili, recimo, nevjernog sebe koji strahuje da će ga drugi vidjeti nemoralnim) nikada nije izgubljen. Tog se dijela ne možemo riješiti projiciranjem iako upravo to nesvjesno pokušavamo. Odbacivanje dijela sebe unutra ostavlja bol i prazninu koji stalno podsjećaju da nešto nije u redu.

Kada projiciramo pozitivne osobine, neugodan impuls dolazi iz dubinskog uvjerenja da mi osobno nemamo te kvalitete koje izviru iz nas – na primjer, inteligenciju, kreativnost ili ljepotu. Kada bismo pomislili da imamo te kvalitete, nastupio bi sram, ideja da smo umišljeni ili strah od ismijavanja. Zato zaljubljivanje, pa makar i u „pogrešnu osobu“, može biti izvrstan putokaz za otkrivanje skrivenih i odbačenih dijelova sebe.

PageBreak

Projekcije izviru iz nesvjesnih fantazija. U glavi se nižu scenariji, priče, slike..., a zatim slijedi projekcija. Kada netko ima ulogu platna za naše projekcije, onda ga ne vidimo. Vidimo samo ono što smo projicirali. Pritom su naši zrcalni neuroni, koji su podloga za empatiju, metaforički rečeno, ugašeni.

Ono što vidimo je odbačeni, negirani dio sebe. Kada je taj odbačeni dio pozitivan, odnosno, kada je posrijedi idealizacija, može doći do procesa zrcaljenja – do potrage za sobom, boljim i kvalitetnijim (ili čak idealnim, savršenim) u očima drugoga.

Kada se zaljube dvije osobe koje međusobno zrcale svoje kvalitete, to može nalikovati na Ikarov let prema suncu. U nesvjesnoj želji da izmame što idealni ju sliku sebe u očima potencijalnog partnera, jedno drugom pripisuju bogolike kvalitete koje u sudaru s realnošću padaju u vodu.

Idealizacija stvara jedno posebno emotivno ozračje koje nakon upoznavanja osobe od krvi i mesa – s njenim stvarnim kvalitetama i stvarnim manama – nestaje. Neki ne mogu podnijeti to razočaranje i odmah kreću dalje u potragu za novim savršenim zrcalom“, a neki se okrenu sebi pokušavajući shvatiti što im se zapravo dogodilo.

Zaljubljivanje u uspješne, nadarene...

U trenutku kada tuga zbog gubitka „savršenog zrcala“ postane tuga zbog nemogućnosti prepoznavanja „sjajnih kvaliteta“ unutar sebe, počinje proces povlačenja idealizacije. Priznanje osjećaja manje vrijednosti, povrijeđenosti, tuge, ljutnje i svega ostalog što ostaje nakon gubitka potencijalnog partnera koji nam je, zrcaleći nas, davao potvrdu naših kvaliteta, može voditi prema dubljem upoznavanju sebe i prema sasvim novom načinu njegovanja vlastitih osjećaja.

Svako povlačenje projekcije važan je korak na putu prema cjelovitosti ili – prema Jungovim riječima – prema individuaciji. Kada projicirani sadržaj povučemo unutra, onda s njim možemo nešto i napraviti. Na primjer, žena koja se zaljubila u muškarca kojeg je smatrala vrlo uspješnim, nakon što „progleda“ i razočara se u njega ima snage da sama postiže svoje uspjehe. Ili, žena koja se zaljubila u poznatog umjetnika, nakon što se „odljubi“ može otkriti da i ona ima talent koji uopće nije realizirala. Ista je stvar i s negativnim projekcijama.

Odbačeni dijelovi nas

Odbačeni dijelovi sebe koje najčešće projiciramo su: sebična ja, zavidna ja, narcisoidna ja, povrijeđena ja, nekompetentna ja, agresivna ja. Kada priznamo, prihvatimo i emotivno doživimo odbačeni dio sebe, taj dio prestaje biti unutarnji neprijatelj kojeg se treba riješiti i postaje prirodan dio unutarnjeg svijeta koji počinje raditi za cjelinu. To je dugotrajan proces u kojemu istu projekciju moramo vidjeti mnogo puta i dopustiti bol njezina postojanja, no u tom se procesu učimo iscjeljenju.

„Sebična ja“ tako može postati zaštitnica osobnih granica, „zavidna ja“ potiče na postignuća, „narcisoidna ja“ može se pretvoriti u osobu koja cijeni sebe, „povrijeđena ja“ može naučiti uživati u svojoj senzibilnosti i mekoći, a „agresivna ja“ može se izboriti za sebe i obraniti se kad je napadnuta, a „nekompetent­na ja“ može postati osoba koja osjećaj sigurnosti gradi unutar sebe, a ne na vanjskim ocjenama i priznanjima.

Put k cjelovitosti

Iako proces povlačenja projekcija nije ugodan, na kraju tog puta čeka nas puno kvalitetniji život, a stalno projiciranje ide ukrug, vodi u stalno ponavljanje. Kada je riječ o negativnim projekcijama, ono „loše“ u sebi (tj. ono što je etiketirano kao loše) vidimo u drugima da bismo pred samima sobom sačuvali neku, koliko-toliko dobru sliku sebe. No, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da svojim projekcijama povređujemo ljude oko sebe i zbog toga stalno dobivamo potvrdu da smo loši.

Kada je riječ o pozitivnim projekcijama, ono „dobro“ (vlastite nedostižne kvalitete) vidimo u drugima da bismo, uz njih, i sebe vidjeli dobrima, međutim, ta nas slika uvijek iznova napušta i uvijek iznova pred samima sobom ispadamo loši. Put kojim nas vode projekcije stalno iznova vodi do boli i razočaranja, sve dok ne shvatimo da to nije put, nego slijepa ulica.

Na kraju te slijepe ulice je dio nas za koji smo zaista bili slijepi – unutarnje mjesto kojeg nismo bili svjesni. Zato ne možemo reći da su projekcije loše. One nisu ni dobre ni loše – one su čarobni i bolni putokazi, prsti koji stalno upiru u mjesta u nama koja tek trebamo otkriti.