U nemogućnosti da prihvatimo neke svoje osobine volimo ih pripisivati drugima. No, to što nam se u drugima ne sviđa, često pripada nama samima i poput zrcala nam vraća vlastitu sliku. Povučemo li tu svoju energiju i istražimo li ...
Izvor: Jelena Balić
Projekcije
Izvor: Jelena Balić
Zrcaljenje
Projekcije izviru iz nesvjesnih fantazija. U glavi se nižu scenariji, priče, slike..., a zatim slijedi projekcija. Kada netko ima ulogu platna za naše projekcije, onda ga ne vidimo. Vidimo samo ono što smo projicirali. Pritom su naši zrcalni neuroni, koji su podloga za empatiju, metaforički rečeno, ugašeni.
Ono što vidimo je odbačeni, negirani dio sebe. Kada je taj odbačeni dio pozitivan, odnosno, kada je posrijedi idealizacija, može doći do procesa zrcaljenja – do potrage za sobom, boljim i kvalitetnijim (ili čak idealnim, savršenim) u očima drugoga.
Kada se zaljube dvije osobe koje međusobno zrcale svoje kvalitete, to može nalikovati na Ikarov let prema suncu. U nesvjesnoj želji da izmame što idealni ju sliku sebe u očima potencijalnog partnera, jedno drugom pripisuju bogolike kvalitete koje u sudaru s realnošću padaju u vodu.
Idealizacija stvara jedno posebno emotivno ozračje koje nakon upoznavanja osobe od krvi i mesa – s njenim stvarnim kvalitetama i stvarnim manama – nestaje. Neki ne mogu podnijeti to razočaranje i odmah kreću dalje u potragu za novim savršenim zrcalom“, a neki se okrenu sebi pokušavajući shvatiti što im se zapravo dogodilo.
Zaljubljivanje u uspješne, nadarene...
U trenutku kada tuga zbog gubitka „savršenog zrcala“ postane tuga zbog nemogućnosti prepoznavanja „sjajnih kvaliteta“ unutar sebe, počinje proces povlačenja idealizacije. Priznanje osjećaja manje vrijednosti, povrijeđenosti, tuge, ljutnje i svega ostalog što ostaje nakon gubitka potencijalnog partnera koji nam je, zrcaleći nas, davao potvrdu naših kvaliteta, može voditi prema dubljem upoznavanju sebe i prema sasvim novom načinu njegovanja vlastitih osjećaja.
Svako povlačenje projekcije važan je korak na putu prema cjelovitosti ili – prema Jungovim riječima – prema individuaciji. Kada projicirani sadržaj povučemo unutra, onda s njim možemo nešto i napraviti. Na primjer, žena koja se zaljubila u muškarca kojeg je smatrala vrlo uspješnim, nakon što „progleda“ i razočara se u njega ima snage da sama postiže svoje uspjehe. Ili, žena koja se zaljubila u poznatog umjetnika, nakon što se „odljubi“ može otkriti da i ona ima talent koji uopće nije realizirala. Ista je stvar i s negativnim projekcijama.
Odbačeni dijelovi nas
Odbačeni dijelovi sebe koje najčešće projiciramo su: sebična ja, zavidna ja, narcisoidna ja, povrijeđena ja, nekompetentna ja, agresivna ja. Kada priznamo, prihvatimo i emotivno doživimo odbačeni dio sebe, taj dio prestaje biti unutarnji neprijatelj kojeg se treba riješiti i postaje prirodan dio unutarnjeg svijeta koji počinje raditi za cjelinu. To je dugotrajan proces u kojemu istu projekciju moramo vidjeti mnogo puta i dopustiti bol njezina postojanja, no u tom se procesu učimo iscjeljenju.
„Sebična ja“ tako može postati zaštitnica osobnih granica, „zavidna ja“ potiče na postignuća, „narcisoidna ja“ može se pretvoriti u osobu koja cijeni sebe, „povrijeđena ja“ može naučiti uživati u svojoj senzibilnosti i mekoći, a „agresivna ja“ može se izboriti za sebe i obraniti se kad je napadnuta, a „nekompetentna ja“ može postati osoba koja osjećaj sigurnosti gradi unutar sebe, a ne na vanjskim ocjenama i priznanjima.
Put k cjelovitosti
Iako proces povlačenja projekcija nije ugodan, na kraju tog puta čeka nas puno kvalitetniji život, a stalno projiciranje ide ukrug, vodi u stalno ponavljanje. Kada je riječ o negativnim projekcijama, ono „loše“ u sebi (tj. ono što je etiketirano kao loše) vidimo u drugima da bismo pred samima sobom sačuvali neku, koliko-toliko dobru sliku sebe. No, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da svojim projekcijama povređujemo ljude oko sebe i zbog toga stalno dobivamo potvrdu da smo loši.
Kada je riječ o pozitivnim projekcijama, ono „dobro“ (vlastite nedostižne kvalitete) vidimo u drugima da bismo, uz njih, i sebe vidjeli dobrima, međutim, ta nas slika uvijek iznova napušta i uvijek iznova pred samima sobom ispadamo loši. Put kojim nas vode projekcije stalno iznova vodi do boli i razočaranja, sve dok ne shvatimo da to nije put, nego slijepa ulica.
Na kraju te slijepe ulice je dio nas za koji smo zaista bili slijepi – unutarnje mjesto kojeg nismo bili svjesni. Zato ne možemo reći da su projekcije loše. One nisu ni dobre ni loše – one su čarobni i bolni putokazi, prsti koji stalno upiru u mjesta u nama koja tek trebamo otkriti.
