Bujice ideja

Oduvijek sam voljela stvarati rukama, ali koje dijete to ne voli? No jednog sam dana, prije otprilike deset godina, počela šivati i od tada nisam stala. Neki me pitaju otkud mi disciplina da svaki dan tako puno radim, a ja im odgovaram kako mi ne treba disciplina da budem kreativna – to je nešto što dolazi samo od sebe.

Tada nisam ni sanjala da će šivanje prerasti u moju životnu strast, ni da će se pretvoriti u moj posao. Sve se događalo iz srca, bez korištenja „glave“, bez intelektualnih upletanja, samo sam slijedila kreativnost. Mogla sam satima šivati, tražiti tkanine, trake i gumbe u dućanima, na buvljacima ili na internetu, čitati knjige i časopise o izradi rukotvorina ili o uređenju interijera... Bujica ideja navirala je u takvim razmjerima da nisam stizala sve skice crtati u notes, a kamoli ih sve sašiti.

Kako ukrasiti život

Ideje o šivanju pokrenule su se kad sam se nakon završetka fakulteta grafičkog dizajna uselila u svoj prvi stan. Željela sam ga dekorirati lijepim ukrasnim jastucima, međutim, u dućanima nisam pronašla ništa zanimljivo ili je pak ono što mi se sviđalo bilo preskupo pa sam ih odlučila sašiti sama. Nakon što sam ukrasila krevet i stolce, na red je došao i stan mojih roditelja u Hrvatskoj. Nastavila sam šivati (nakon jastuka počela sam izrađivati torbe) iako nisam znala što učiniti s napravljenim stvarima. Silne torbice koje sam sašila završavale su kod prijateljica i rodbine kao rođendanski darovi, da bih se nakon njihovih pozitivnih komentara sjetila da bih svoje radove mogla pokušati prodati na tada aktualnim sajmovima za mlade dizajnere.

Nagomilani jastuci i torbe, a ubrzo potom i dječja odjeća i igračke, prekrivači i male figurice pronalazili su svoje prve kupce dok sam s veseljem brižno bilježila njihove komentare za izradu predmeta koji se najviše prodaju. Danas su to, primjerice, futrole za „pametne“ telefone, kozmetičke torbice, naušnice i grafički posteri, a najviše me iznenađuje to što je na sajmovima mladih dizajnera bestseller starinski etui za maramice, kakav su koristile naše bake.

Kada šivam, igram se oblicima, bojama, mustrama i teksturama, što ima velike sličnosti s mojom strukom grafičke dizajnerice, samo što je za moju profesiju potrebno znati služiti se računalnim programom InDesign, a za šivanje se mora savladati rad na šivaćem stroju. Taj dio mi je bio jednostavan jer sam ga koristila od malih nogu, a znanja s fakulteta, o bojama, kompoziciji i kontrastima, pomogla su mi prilikom dizajniranja.

Zdravi odabiri

Jednako kreativno osjećam se i u kuhinji jer kada kuham, također se igram okusima, teksturama i bojama. Zbog povremenih bolova u abdomenu, nekako u isto vrijeme kada je počinjala moja karijera krojačice i dizajnerice, prešla sam na veganski i makrobiotički način prehrane. Naime, moja crijeva i žuč ne mogu probaviti masnoće i bjelančevine životinjskog podrijetla, a šećer je bio oslabio moju slezenu. Liječnici koje sam tijekom godina obilazila nisu mi bili od velike pomoći, a onda sam se preporodila tri mjeseca nakon što sam započela makrobiotički režim prehrane. Moje se zdravlje značajno poboljšalo. Krenula sam pohađati makrobiotičke seminare i radionice kuhanja te čitati knjige o makrobiotici, ali kako tada nije postojalo puno kuharica s veganskim kolačima, morala sam i sama izmišljati recepte za zdrave i ukusne slastice bez šećera.

Kulinarskoj kreativnosti nedavno sam dodala još jednu. Kad su moj brat i njegova supruga postali vegani, a kako ne žive u Njemačkoj da bismo se mogli posjećivati i zajedno kuhati, dogovorili smo se da ću im ja slati recepte svog jelovnika s priloženim fotografijama. Dotad sam fotografiju koristila samo kao sredstvo za snimanje rukotvorina, preuređenog namještaja ili dekoracija za potrebe prodaje preko web shopa Dawanda (njemačka inačica Etsyja). Kad sam počela fotografirati hranu kako bih bratu pomogla u kuhanju, prvo sam primijetila da me to usrećuje, a onda se to pretvorilo u stiliziranje i fotografiranje hrane za prodaju.

Zbog ljubavi prema fotografiranju hrane sad još češće obilazim buvljake u potrazi za antiknim tanjurima i zdjelicama. Osim kupnje i inspiracije, hodočastim po buvljacima i zato što obožavam reciklirati stare stvari. Imam pun ormar rabljenih tkanina, traka, gumba i čipke, ljudi mi katkad daruju stare tkanine kad vide da ih pretvaram u nešto lijepo i novo. Više se veselim nekoj stvari koju sam sašila od starih tkanina nego od novih, skupih materijala, jer je teže naći nešto lijepo na buvljaku nego kupiti u dućanu.

U posljednje vrijeme u radu sve više koristim grafički dizajn. Osim što sama osmišljavam vizitkarte, reklamne letke i etikete proizvoda, na računalu crtam uzorke koje potom tiskam na tkanine. S dizajniranim uzorcima planiram kreirati kolekciju tkanina, ukrasne papire za zamatanje darova, rođendanske čestitke...

No nije lako živjeti od vlastitog rada. Puno ljudi ne zna cijeniti ručni rad i nadam se da će se to uskoro promijeniti. Kad mi na sajmovima, gdje i dalje svaki vikend prodajem svoje rukotvorine i fotografije, kažu da je moja torbica preskupa, dajem im letak za moj tečaj šivanja gdje mogu vidjeti koliko košta tkanina, patentni zatvarač, čipka, koliko je sati rada utrošeno za izradu nečega ili koliko je skup jedan dobar šivaći stroj.

Vječna igra

Tečajeve šivanja i vezenja održavam u svojoj maloj kuhinji koja je ujedno i moja radna soba pa svuda leže tkanine, gotove torbe, napola izrezani krojevi i slično. Za tu potrebu produžim stari tirkizni stol (koji sam naslijedila od roditelja, a njegovu sam tamnosmeđu boju iz 70-ih zamijenila tirkiznom – bojom mora u uvali u kojoj ljetujem u Hrvatskoj) da bi stali svi šivaći strojevi.

Igranje bojama, materijalima i teksturama pruža mi osjećaje koji mi se sviđaju. Kako su ti moji osjećaji nevidljivi, trudim se materijalizirati ih. Svojim radovima želim lijepe osjećaje prenijeti u materijal (jer negativnih ima već puno) i ponuditi ih svijetu da bude bolji.

Radove Jasne Marije Janeković možete pogledati i kupiti na stranicama: flickr.com/photos/jasnajanekovic i de.dawanda.com/shop/jasna