Anksioznost - pomozite si cjelovitim pristupom

Kad strah i briga prijeđu granicu...

Što je anksioznost?

„Anksioznost je biološka reakcija preživljavanja, reakcija  koja nam i fiziološki omogućava da na opasnost reagiramo što brže. Javlja se ubrzano disanje, ubrzan rad srca, ‘skače’ nam adrenalin, a sve da bismo mogli biti spremni na, recimo, bijeg od vatre, ili da bismo bili koncentrirani na razgovoru za posao. Da tog straha nema, bili bismo previše opušteni, pasivni. No kad svojom reakcijom prekoračimo očekivano, ako je ona neprimjerena za određenu situaciju, tad govorimo o prekomjernoj anksioznosti“, pojašnjava dr. Tihana Jendričko, specijalistica psihijatrije s Klinike za psihijatriju Vrapče.

Kao primjer navodi neprimjerene strahove, fobije. Primjerice, ako netko na pauka, i to svakog pauka, reagira ubrzanim disanjem, lupanjem srca, znojenjem ili bijegom, riječ je o pretjeranoj anksioznosti, fobiji. To su pretjerani strahovi od nekih objekata ili pak od određenih situacija koje inače ne bi trebale biti zastrašujuće, poput vožnje javnim prijevozom, dizalom, ulaska u gužvu, javnog nastupa i slično.

Osim kroz fobije, pretjerana anksioznost može se manifestirati i na druge načine. Jedan od njih je panični poremećaj, s izrazito neugodnim napadajima jake anksioznosti u kojima čovjek misli da „gubi tlo pod nogama“, da ostaje bez svijesti, da se guši ili umire. Iako se na kraju ne događa ništa od toga, riječ je o vrlo neugodnom iskustvu koje, ako se ponavlja, kod pojedinca razvija „strah od straha“, odnosno strah od budućih paničnih napadaja.

Simptomi anksioznosti

Jedan tip anksioznog poremećaja je i opsesivno-kompulzivni poremećaj kod kojeg osoba ne može kontrolirati misli koje se stalno ponavljaju ili ne može obuzdati potrebu za ponavljanjem neke radnje. Ako je pak u pitanju neki neodređeni, no stalno prisutan strah, govorimo o općem anksioznom poremećaju. Zbog njega smo „preplavljeni“ brigama svake vrste, zabrinutost ne možemo ni kontrolirati ni smanjiti. Osoba je nemirna, lako se umara, dekoncentrirana je i napeta.

Općeniti simptomi koji karakteriziraju pretjeranu anksioznost su nemir, osjećaj da se „gubimo“, raz­dražljivost, napetost mišića, glavobolja i bolovi u vratu, znojenje, lupanje srca, suhoća usta, drhtanje, nagla vrućina, mučnina u želucu, probavne smetnje, teškoće s koncentracijom, ponavljajuće misli, česta potreba za mokrenjem, osjećaj nesvjestice, smušenost, umor, problemi sa spavanjem, noćno znojenje, buđenje u znoju, utrnulost. Oboljeli imaju osjećaj da sve probleme svijeta nose na svojim leđima, boje se raznih bolesti, smrti.

Svaka deseta osoba, kažu statistike, pati od nekog tipa anksioznog poremećaja, no samo svaka četvrta zatraži stručnu pomoć.

PageBreak

„Pomoć treba zatražiti onda kad se uvjerimo u to da nije riječ o uobičajenoj anksioznosti, u kojoj su povod i reakcija usklađeni. Nije jednako na ispit doći s tremom i u paničnom napadaju. Ako nas simptomi ometaju u svakodnevnom životu, treba zatražiti pomoć, zahvaljujući kojoj će se, kroz psihoterapiju, doći do srži problema, otkriti gdje leže uzroci, a onda ih liječiti“, napominje dr. Jendričko.

Kod fobija, navodi primjer, zapravo nije riječ o stvarnom strahu od nekog objekta ili situacije, poput pauka ili straha od otvorenog prostora, nego o „reakciji premještanja“. „Osoba se ustvari ne boji tog pauka, nego je neki drugi unutarnji strah premjestila na njega. Srž problema je neki nerazriješeni unutarnji konflikt koji najčešće nastaje rano u životu kao rezultat borbe između naše želje za koju mislimo da je neostvariva, zabranjena i težnje koja unatoč tome postoji. U borbi između želje i zabrane nastaje anksioznost“, napominje psihijatrica.

Stvarna želja, neprihvatljiva našem superegu, biva potiskivana, a kako ne bi prodrla u sferu svjesnog, naš se unutarnji konflikt premješta na neki drugi objekt ili situaciju – na strah od kukaca, visine, otvorenog prostora, javnog nastupa i slično. “Iako smo uvjereni da se bojimo pauka, visine, otvorenog prostora ili javnog nastupa”, napominje psihijatrica, “zapravo se bojimo izloženosti, procjene drugih ljudi, i to loše procjene, bojimo se sramoćenja, mogućnosti da ćemo ispasti smiješni, neprilagođeni, neprimjereni, da ćemo izgubiti kontrolu.”

Okidači

Upravo je ovo, potonje, najveća strepnja prilikom napadaja panike – gubitak kontrole, nakon čega ćemo biti posve osramoćeni i „izgubljen slučaj“.

Okidač za anksiozni poremećaj je stres, bilo kao niz manjih akumuliranih stresnih situacija, bilo kao neka veća stresna situacija, uzrokovana gubitkom. Taj gubitak može biti stvaran, poput smrti bliske osobe ili razvoda, ili subjektivan, kao što je odlazak u mirovinu. Hoće li netko, u istoj stresnoj situaciji, biti samo očekivano anksiozan ili će se kod njega razviti pretjerana anksioznost, ovisi o više čimbenika. Ako je jedan roditelj anksiozan, veća je vjerojatnost da će se pretjerana anksioznost razviti i u djeteta, što je istovremeno genetski uvjetovano, ali i naučeno ponašanje. No, sve ovisi i o našim obrambenim mehanizmima, odnosno o tome koliko su zreli pa se možemo lakše ili teže prilagoditi promjenama u životu i okolnostima općenito.

Kako si pomoći?

Način na koji će se tretirati pretjerana anksioznost ovisi o njenom obliku, napominje dr. Jendričko. Ako su simptomi izraženiji, najučinkovitija je kombinacija psihoterapije i lijekova. No ako su simptomi nešto blaži, odnosno ako osoba ima dojam da simptome može izdržati, s klasičnim lijekovima treba pričekati ili ih uopće ne treba uključivati u terapiju, napominje psihijatrica.

U takvim će, blažim slučajevima, dodaje, biti dovoljna psihoterapija i metode relaksacije koje se primjenjuju i u našim bolnicama. Riječ je o autogenom treningu i metodi progresivne mišićne relaksacije,  a u velikoj mjeri dodatno pomaže i joga, odnosno različite druge vježbe pravilnog disanja, fitoaromaterapija, kao i EFT - tehnika emocionalne slobode koja polazi od toga da je poremećaj protoka energije, odnosno energetska blokada u organizmu, uzrok svih naših problema i zbog koje nastaje i najveći dio bolesti.

Progresivna mišićna relaksacija i autogeni trening su metode koje pomažu u kontroli simptoma anksioznosti. Mogu se koristiti obje tehnike ili samo jedna, ona koja više pomaže. Kako u svom radu, priručniku Nemedikamentozno liječenje anksioznih poremećaja navode dr. Slađana Štrkalj Ivezić i radna terapeutkinja Anka Vuković, progresivna relaksacija mišića je napinjanje i opuštanje mišića po točno određenim skupinama, koje opušta cijelo tijelo.

Vježbe bi trebalo izvoditi najmanje jednom dnevno, a optimalno dvaput, svaki put po 20 minuta do pola sata. Autogeni trening su, pak, vježbe kojima se ponavljanjem jednostavnih rečenica i stvaranjem pozitivnih predodžbi tijelo i um također dovode u opušteno stanje. Sugestijama upućenima samome sebi osoba te sugestije počinje i doživljavati pa se, primjerice, predočavanjem zalaska sunca, površine mirne vode i sličnim može postići doživljaj mira i spokoja, a može si sugerirati i neke pozitivne misli (Dobar/dobra sam, dobro mi ide i sl).

PageBreak

Psihoterapijom, osnovom u liječenju anksioznih poremećaja, osoba dobiva uvid u genezu svog problema i jača svoje obrambene mehanizme u stresnim situacijama. Jako je važno psihoterapijom otkriti koja su osobna vjerovanja o nastanku poremećaja. Ako netko vjeruje da su isključivo vanjske okolnosti odgovorne za nastanak poremećaja, u liječenju može zauzeti pasivan stav, vjerujući kako mu jedino promjena vanjskih okolnosti može donijeti poboljšanje.

Stigma osoba koje boluju od anksioznog poremećaja također može loše djelovati na liječenje jer osoba može misliti da samo slabići mogu imati ovakve simptome. Psihoterapijom mu treba pokazati i dokazati da osobe s anksioznim poremećajem nisu manje vrijedne te da je to zdravstveni problem, kao i o svaki drugi. Uz odlaske na psihoterapiju i tehnike meditacije, bolesnik mora, prije svega, savladati tehniku pravilnog disanja, kojom će opustiti mišiće i smanjiti napetost.

Kako u anksioznosti tijelo reagira kao da je u opasnosti, pripremajući se na bijeg ili borbu, ono troši i više kisika za mišićnu napetost te raste razina adrenalina. To ubrzava disanje, koje se može doživjeti kao gubitak daha, pritisak u prsima, osjećaj nesvjestice.

Tehnika disanja pomaže pri smirenju

„Velikom broju oboljelih od anksioznog poremećaja nepravilno disanje zapravo pojačava simptome“, navode dr. Štrkalj Ivezić i terapeutkinja Vuković. Da bismo provjerili dišemo li pravilno trebamo leći na leđa i ruke položiti oko pet centimetara iznad pupka, tako da se prsti srednjaci dodiruju. Ako se kod udaha srednjaci ne razdvoje, disanje je nepravilno jer seže do prsa umjesto do trbuha.

Vježbu pravilnog disanja počinjemo učiti ležeći na leđima, s jednom rukom ispod rebrenog luka, a drugom na gornjem dijelu prsnog koša. Zatvorenih očiju zamišljamo da se u našem trbuhu nalazi lopta koja će se kod svakog izdaha prazniti. Kad ovakvo disanje u ležećem položaju postane lako i prirodno, vježbu treba izvoditi u sjedećem, a potom i u stajaćem položaju.

„Panični napadaj, kad se dogodi, kulminira u trenutku kad čovjek ima osjećaj da će umrijeti od infarkta ili moždanog udara, ili da će poludjeti. Na nesvjesnoj razini javlja se strah od gubitka kontrole. To je iskustvo strašno neugodno, no od njega se ne umire“, ističe dr. Jendričko. Kod blažih simptoma preporučuje, osim tehnike disanja, i tehniku preusmjeravanja misli na nešto drugo, ugodnije, jer naše su misli čest izvor anksioznosti. Potrebno je, do najsitnijih detalja, zamišljati neki ugodan, poznat ili nepoznat prizor koji će odvratiti pozornost od negativnih misli.

Živimo u vremenu kad, zbog zahtjeva koji nas pritišću, možemo lakše izgubiti tlo pod nogama te doživjeti pa čak i živjeti u anksioznosti, no dobro je znati da nas ove tegobe mogu usmjeriti u bolje razumijevanje sebe i nadrastanje naših trenutnih ograničenja.

Ujedinjavanje suprotnosti tehnikom PEAT

Jedna od metoda koje pomažu kod anksioznosti jest i PEAT - psiho­energetska aurotehnologija, kojom je moguće „izbrisati“ negativan naboj iz neke epizode ili osjećaja iz prošlosti, bilo da se on dogodio prije pet minuta ili pet godina. U ljudskom životu vladaju polariteti, a ovim se procesom oslobađamo od „sila“ suprotnosti, integrirajući ih u istu cjelinu. „PEAT je tehnika koju je moguće primijeniti u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu, traje svega desetak minuta, a pomaže dugoročno“, kaže praktičarka PEAT-a Ana Golenko.

Njome se prvo definira negativno iskustvo, primjerice situacija u kojoj je osoba počela doživljavati simptome anksioznosti. Proživljenu situaciju je potrebno „vratiti“ unatrag, ponovo je zamisliti što je vjernije moguće, a zatim definirati njezin intenzitet na ljestvici od nule do deset. Osvještavanjem neugodnih emocija i tretiranjem određenih akupresurnih točaka traumatično iskustvo nad nama gubi moć.