Što bi trebala učiniti žena kad u 33. godini shvati da ne želi konvencionalan život? Da nakon šest godina braka želi rastavu i ne želi postati majka? Kako priznati sebi da želi korjenitu promjenu kojom će iz sigurne životne kolotečine krenuti na put na kojem nema smjerokaza, koji nije ucrtan ni na jednoj karti? Tada je, čini se, najbolje kupiti avionsku kartu, krenuti na put oko svijeta i bolje upoznati svoje tijelo, um i dušu. Tako bi se ukratko mogla prepričati fabula biografske knjige "Jedi, moli, voli" američke novinarke i spisateljice Elizabeth Gilbert. No krenimo redom.
Tri puta ja
Kad je nakon mukotrpne brakorazvodne parnice odlučila učiniti nešto za sebe, prva želja bila joj je naučiti talijanski jezik. Nije imala poseban razlog osim što joj je taj jezik bio toliko privlačan da bi u trenucima depresije uzimala talijanski rječnik i naglas iz njega čitala riječi koje bi je nagnale na smijeh i dobro raspoloženje. Sljedeće što ju je gotovo jednako privlačilo bila je duhovna disciplina koju je počela prakticirati uz pomoć indijske učiteljice na čije satove je redovito odlazila ne bi li naučila meditirati. Tih prvih mjeseci samačkog života novinarski zadatak odveo ju je i na Bali, a predviđeni grupni program priveo ju je u posjet starom indonezijskom vraču. Na pitanje kako pronaći ravnotežu između ovozemaljskih užitaka i duhovnosti, umjesto riječima odgovorio joj je svojim crtežom. Na njemu je androgini lik s četiri noge stajao čvrsto na zemlji, glava mu je bila bujno zelenilo i svijet je gledao nasmiješenim srcem. Pritom joj je prorekao da će se ga uskoro ponovno posjetiti i ostati dulje.
Racionalnoj Amerikanki, k tomu još sumnjičavoj njujorškoj novinarki, to se odmah učinilo pomalo smiješnim, no ipak... Italija, Indija, Indonezija – tri početna slova I (na engleskom "ja") učinila su joj se kao dobar znak na putu samospoznaje. U Italiji je željela istražiti umijeće uživanja, u Indiji umijeće duhovnosti, a u Indoneziji umijeće uravnoteženja uživanja i duhovnosti. "Zapravo nisam željela podrobno istražiti te zemlje; to je već učinjeno. Više sam željela podrobno istražiti jedan vid same sebe u okružju svake pojedine zemlje. I znala sam da želim o tome pisati", objasnila je svoju odluku da godinu provede na putu.
Crvena, debela, lijepa
I doista, čim je završena brakorazvodna parnica nakon koje je suprugu ostavila svu zajedničku imovinu, već je imala unajmljen atelijer u središtu Rima, nedaleko od Španjolskih stuba. Osim učenja talijanskoga, jedina zadaća koju si je zadala bila je putovati Italijom i uživati u hrani. Zbog čistog hedonizma, umjesto muzeja, mahnito je posjećivala restorane, pizzerije, slastičarnice, ulične prodavače sendviča i peciva. U Rimu je otkrila gelato di San Crispino – i u jednom danu iskušala kombinaciju meda i lješnjaka, grejpa i dinje te cimeta i đumbira. Zahvaljujući novim prijateljima kušala je sve što joj se nudilo, a bilo je tu različitih delicija – od tartufa i carpaccia s pjenicom od lješnjaka, ukiseljenih lampascionea, lukovica divljeg zumbula do janjećih crijeva i goveđih jezika. U Napulju je odjednom pojela čak dvije pizze s mozzarellom i bosiljkom, a kad je čula da u gradu u kojem je i nastalo to planetarno popularno jelo služe čak i čokoladnu pizzu – nije joj mogla odoljeti.
Kamo god bi krenula, jedina svrha njezinih putovanja po Italiji bila je iskušati što više autohtonih delicija, pa tako u Firenzi jedino uspijeva vidjeti poznatu crkvu Duomo, ali zato hita u obližnji toskanski gradić Lucca, poznat po mesnicama, sušenim kobasicama i šunkama. Puccinijevu kuću, umjesto iznutra, gledala je samo izvana jer je radije sjedila u obližnjem restoranu za koji je čula da služe najbolja jela s gljivama.
Bologna ju je osvojila "divnim građevinama s pročeljima od opeke i glasovitog bogatstva", zbog čega su je prozvali "Crvena, debela i lijepa". Elizabeth Gilbert je neko vrijeme bila uvjerena da će se upravo tako zvati i njezina knjiga. A tu je, kako kaže, i "najukusniji umak na svijetu – glasoviti bolognese, koji se prezrivo smije svakoj drugoj zamisli ragua". U studenome je posjetila i Veneciju koja joj se, umotana u jesenje magle, učinila "najdepresivnijim mjestom na svijetu, gradom koji je lijepo posjetiti, ali u kojem zasigurno nije lijepo živjeti".
Posljednji tjedan u Italiji provela je obilazeći Siciliju. U Taormini služe joj pirjanog zeca s majčinom dušicom, a u Sirakuzi konobar joj donosi oblake ricotte posute pistacijom, komadiće kruha umočene u aromatična ulja, tanjuriće mesnih narezaka i maslina te salatu od ohlađenih naranči s preljevom od sirovog luka i peršina. Na otoku na kojem caruje mafija jedino što je, po njezinu mišljenju, tamošnjim stanovnicima pomoglo da zadrže dostojanstvo je zamisao da uživanje može biti sidro čovječnosti. Potpuno prepuštanje ovozemaljskim užicima nagnalo ju je da prizna samoj sebi: "Nisam uspjela vježbati jogu otkako sam došla u Rim.
Godinama sam dosljedno i ozbiljno vježbala i čak sam sa sobom ponijela svoju prostirku za vježbanje, zajedno s najboljim namjerama. Ali ovdje se to jednostavno ne događa. Pa kad bih mogla vježbati jogu? Prije munjevitog talijanskog doručka sastavljenog od čokoladnih kolača i velikog cappuccina? Ili poslije? Rimska kultura jednostavno nije u skladu s kulturom joge, barem po mojem mišljenju. Štoviše, zaključila sam da Rim i joga nemaju ništa zajedničko. Osim što podsjećaju na riječ toga", napisala je. Poslije četiri mjeseca, koliko je u njoj provela, Elizabeth Gilbert napustila je Italiju teža 10 kilograma.
Indija
Iz raskalašene Italije, s bogate trpeze, puna trbuha, a prazne duše, sletjela je u Mumbai u ranu zoru, dva dana uoči Nove godine. Ašram u kojem je namjeravala provesti sljedeća četiri mjeseca gotovo je nemoguće pronaći ako vas na njega nije uputio vaš duhovni učitelj. Od Mumbaija je udaljen četiri sata vožnje taksijem, u ruralnoj riječnoj dolini, nedaleko od seoceta u kojemu je jedina javna rasvjeta žarulja od 60 vata koja u središtu sela visi na žici sa stabla.
"Unutar ašrama je jedna blagovaonica uređena u stilu kafeterije. Ondje je i bogata knjižnica duhovnih spisa svih svjetskih vjerskih učenja. Nekoliko hramova služi za različite vrste okupljanja. Dvije ‘spilje’ za meditaciju – mračni tihi podrumi opremljeni udobnim jastučićima – otvorene su danonoćno i služe isključivo za meditaciju. U natkrivenom vanjskom paviljonu ujutro se održavaju satovi joge, a svojevrstan park obrubljen je ovalnom stazom, kojom učenici mogu trčati. Ja spavam u betonskoj spavaonici", opisala je Elizabeth Gilbert.
Ribanje podova
A život u ašramu doista je asketski, da bi učenici izdržali, potrebna je prilična psihička i fizička snaga. Zato u ašram ne može svatko, posebno ne oni koji bježe od problema koje su sami stvorili, poput dugova, ovisnosti o alkoholu, drogama i slično. Najprije je potrebna preporuka, kao i potpuno mentalno i fizičko zdravlje. U to doba godine kiše ponekad lijevaju tjednima, a temperatura se i prije doručka popne na 38 Celzijevih stupnjeva u hladu. Polaznici ustaju svako jutro u tri sata, a dan završava u devet navečer. U međuvremenu, svatko ima svoje zadatke, a Elizabeth je dodijeljeno ribanje podova u hramu. Većina vremena provodi se u tihoj meditaciji i kontemplaciji, uz vrlo malo razonode i predaha. Jer cilj boravka u ašramu je samo jedan – da polaznici otkriju tko su doista. Sve to čine zajedno s još stotinjak ljudi koji su došli iz svih krajeva svijeta, svih mogućih vjeroispovijesti, donoseći sa sobom svoje karaktere, navike i običaje.
Borba s egom
Na tom putu samospoznaje Elizabeth je, kako će uskoro uvidjeti, najviše problema imala sa svojim nemirnim umom: "Meditacija čini sidro i krila joge. Meditacija je put. Meditacija nije isto što i molitva iako obje prakse teže povezivanju s božanskim. Čula sam da je molitva čin obraćanja Bogu, dok je meditacija čin slušanja. Sposobna sam po cijele dane blebetati Bogu o svojim osjećajima i svojim problemima, ali kad dođe vrijeme da utonem u tišinu i slušam... pa to je druga priča. Kad zamolim svoj um da se odmori u tišini, on zapanjujuće brzo podliježe: 1. dosadi, 2. gnjevu, 3. depresiji, 4. tjeskobi, 5. svemu navedenom."
Autorica knjige potanko je opisala borbu s egom koja je trajala nekoliko tjedana, a zajedno s njom i ljutnja i bijes koji su joj nerijetko tjerali suze na oči. Kako i ne bi kad je, unatoč silnom trudu, mirnom sjedenju, koncentraciji, vježbama, napornom fizičkom radu i silnoj želji da konačno utone u meditaciju, svaki pokušaj ostao uzaludan. Sve dok joj kolega iz Teksasa nije obratio pozornost na misli. "Moraš naučiti birati svoje misli kao što svakodnevno odabireš odjeću koju ćeš nositi. Posrijedi je moć koju si sposobna razviti. Ako toliko silno želiš upravljati situacijama u svojem životu, radi na umu.
To je jedino što bi trebala pokušavati nadzirati. Odustani od sveg ostalog. Jer ako nisi sposobna naučiti vladati svojim mislima, u velikoj si nevolji i uvijek ćeš biti u velikoj nevolji", rekao joj je otvorivši joj još jedna vrata na putu prema samospoznaji. Ali ni to nije bilo dovoljno. Ono što je Elizabeth ubrzo naučila jest praštanje. Bezuvjetno praštanje svima koji su je povrijedili, ali i potpuno praštanje sebi zbog postupaka ili propusta koji su se dogodili u prošlosti. I treće, ali ne manje bitno je ostati dosljedan sebi i svojem karakteru. Naučila je to iz sasvim slučajnog događaja koji ju je uvjerio da je za konačni uspjeh prijeko potrebna autentičnost.
Indonezija
Zbog silne želje da konačno dotakne taj uzvišeni osjećaj izravnog kontakta s božanskim promijenila je ambiciozni plan. Umjesto da ode na obale Gangesa, u pustinju Rajasthani, vidi filmske kuće u Mumbaiju, Himalaju, plantaže čaja i rikše u Kalkuti, odlučila je ostati u ašramu. Nekoliko mjeseci poslije upravo će tu saznati što znači istinski mir i istinska sloboda. Indiju je napustila u isto doba noći kad je prvi put sletjela na njezino tlo. Kad se prvi put putuje u neku daleku zemlju, običaj je da se dobro prouče vodiči. Oni često vrlo precizno pogađaju želje i namjere turista, vode ih upravo na mjesta gdje su sanjali da će stići. Doduše, oni ne jamče potpuno zadovoljstvo jer svako putovanje nosi drukčija iznenađenja i neočekivane okolnosti, ali barem ulijevaju početnu sigurnost i daju mnoge praktične informacije.
No Elizabeth Gilbert doputovala je na indonezijski otok Bali bez ikakve pripreme, pa joj je tako promaknula informacija da joj je, kao turistkinji, boravak u toj zemlji ograničen na mjesec dana. Smjestila se u udobnom jeftinom hotelu u Ubudu, kulturnom središtu otoka koji se nalazi u planinama i koji je, kako je opisala, okružen terasastim rižinim poljima i hinduističkim hramovima. Udaljen je od obale pa je u njemu vrlo malo turista, uglavnom onih zahtjevnijih kojima je stalo do aktivnog odmora. Gradić obiluje idealnim mjestima za zabavu i učenje. Knjižare, restorani, tečajevi bubnjanja, oslikavanja svile, izrade nakita, lončarstva, kuhanja i tradicionalnih indonezijskih plesova jamče sadržajno provedeno vrijeme. Stanovnici su prijateljski raspoloženi, a svi odlično govore engleski. I svi se zovu nekim od četiri imena koja Balinežani daju svojoj djeci, bez obzira na to jesu li dječaci ili djevojčice, a to su: Wayan, Made, Nyoman i Ketut, ili, u prijevodu: Prvi, Drugi, Treći i Četvrti, naravno, ovisno o redoslijedu rođenja.
Bali je hinduistički otok usred muslimanskog svijeta. Hinduizam su iz Indije preko Jave donijeli trgovci u 4. stoljeću. Kad je na Javi u 16. stoljeću buknuo islamski ustanak, hinduistički kralj pobjegao je na Bali i za sobom poveo najviši kastinski sloj, a oni su pak doveli samo svoje obitelji, obrtnike i svećenike pa Balinežani rado govore da je svaki njihov stanovnik potomak kralja, svećenika ili umjetnika. U burnoj povijesti otoka smjenjivali su se osvajači s Jave, Nizozemci te u vrijeme Drugoga svjetskog rata Japanci, a zatim se na otoku, kao i u cijeloj Indoneziji, vodio građanski rat između komunista i nacionalista. Razdoblje procvata turizma traje od 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, kad su na otok počeli dolaziti umjetnici i znanstvenici, čak i Charlie Chaplin, ne bi li predahnuli od tereta umnog rada i slave.
Osmijeh kao lijek
U takvoj sredini s dugom tradicijom elitnog turizma Elizabeth Gilbert je vrlo brzo, zahvaljujući ljubaznim domaćinima, pronašla način da produlji svoj boravak, kao i starog vrača zbog kojeg se vratila na otok. Naučila je da Balinežani moraju u svakom trenutku znati gdje se nalaze u odnosu spram božanskog i u odnosu spram obitelji, a bračni status im je veoma važan. Postala je vračeva desna ruka, a u zamjenu je od njega svakodnevno upijala mudrost i promatrala obrede kojima je liječio bolesne, umirivao nemirne i tjerao zle duhove iz djece i odraslih.
Sve to činio je uz osmijeh, s nevjerojatnom smirenošću i strpljenjem. Unatoč siromaštvu, uvijek je bio raspoložen za šalu. Objasnio joj je i zašto: "Kad napraviš ozbiljno lice, otjeraš dobru energiju i ona pobjegne. U meditaciji se moraš samo smiješiti. Smiješi se licem, smiješi se umom i dobra energija će ti doći i očistiti prljavu energiju. Smiješ se i u jetri. Previše ozbiljna, razboliš se. Dobru energiju možeš zvati osmijehom..." Nakon nekoliko mjeseci Elizabeth je shvatila njegovu poruku i doista na Baliju pronašla ravnotežu. Kako? Tako što je naučila čvrsto stajati s nogama na zemlji, slijediti svoju savjest i srce te svijet promatrati s osmijehom.
.png)
.png)
