Živimo u svijetu koji potiče na razdvajanje, na otuđenost i fragmentaciju. Kolektivno psihičko naslijeđe je takvo da iz generacije u generaciju stvaramo svijet koji je nesiguran, kaotičan, a nerijetko i okrutan. Da bismo stekli globalnu sliku o svijetu kakav trenutačno jest, dovoljno je nekoliko dana zaredom gledati dnevnik ili kupiti novine. Slika svijeta u kojem živimo je prilično siva. S druge strane, na tom istom planetu nailazimo na iznimne prirodne ljepote, na inspirativne umjetnike i ljude sklone neizmjernom altruizmu.

Spektar ljudskosti veoma je širok – seže od najokrutnijeg ubojice pa sve do altruista koji je cijeli život posvetio drugima. U tom rasponu između Hitlera i Gandhija imamo goleme mogućnosti izbora. Ponekad treba zauzeti stav i boriti se, a ponekad se najbolje predati. Od nekih ljudi ćemo se zaštititi, a nekima ćemo se otvoriti. U jednom razdoblju života osjećat ćemo da rastemo i razvijamo se jedino ako se posvetimo drugima, a u nekom drugom osjetit ćemo da je pravo vrijeme za posvećivanje sebi i poniranje unutra.

„Svatko od nas je zapravo cijelo čovječanstvo“, izjavio je kvantni fizičar David Bohm. „Posegnuvši duboko u sebe, možemo dosegnuti samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju ključ je promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda.“

Put prema esenciji

Tu lijepu i duboku misao jednostavno je razumjeti, ali nije baš tako jednostavno primijeniti u praksi. Nije uvijek lako posegnuti u vlastitu dubinu i doživjeti esenciju čovječanstva o kojoj Bohm priča. U kaosu brzog života, jureći iz kuće na posao i s posla kući, razmišljajući o nervoznim kolegama i poslovnoj konkurenciji, okruženi reklamama i jumbo plakatima koji se bore za našu pozornost, lako je ostati na površini stvarnosti.

Lako je povjerovati da su ljudi po svojoj naravi sebični i koristoljubivi, da je utjecaj okoline prejak ili da se mora živjeti po nekoj unaprijed utvrđenoj formuli. Lako je dignuti ruke od donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti za svoje postupke ili stvaranja iskrenih, ravnopravnih odnosa.

Dugoročno gledano, odustajanje od usmjerenosti prema esenciji čovječanstva vodi samo u frustraciju, ignoranciju ili tupost. A kad se osjećamo frustriranima, tupima ili praznima, kako bismo održali privid da je upravo to pravo rješenje i pravi doživljaj života jer „svijet tako funkcionira“, skloni smo se okružiti ljudima s kojima smo na istoj valnoj dužini. Tu (više ili manje svjesno) odabranu frekvenciju zatim podržavamo određenim stilovima komuniciranja kao što su: žaljenje, kritiziranje, ogovaranje, prigovaranje i slično.

Naslijeđeni kalupi

Shvaćajući život zdravo za gotovo, odustajući od svojeg osobnog puta prema esenciji postajemo sve manje osjetljivi na ono što nam budi duh, bistri um i daje volju za život. Zbog toga većina ljudi (više ili manje svjesno) odlučuje živjeti po nekim unaprijed utvrđenim formulama, po kalupima i scenarijima koje su za njih osmislili roditelji ili šire društvo. Te formule pojednostavljuju stvarnost i stvaraju privid da životno zadovoljstvo možemo proizvesti izgradnjom karijere, stvaranjem obitelji ili kupnjom stana.

Mada i izgradnja karijere i stvaranje obitelji i kupnja stana mogu uvelike podići kvalitetu života, mnogim ljudima takve odluke kompliciraju život i postaju izvor nezadovoljstva – izgradnja karijere koja možda proizlazi iz kompenzacije potrebe za ljubavlju, stvaranje obitelji s krivim partnerom zato što biološki sat otkucava, podizanje kredita i kupnja stana kako bi se pokazalo „da se ima“. Na taj način formula prestaje biti put do rezultata i postaje vrsta zatvora.

Takvi životni obrasci i kalupi su nešto što smo naslijedili, nešto što smo dobili od drugih. Ti drugi nisu potražili alate za rastavljanje tih mehanizama jer možda nisu imali snage, motivacije, hrabrosti ili vjere da je uopće moguće drukčije živjeti. No to ne mora značiti da po tom principu moramo funkcionirati i mi. Jednom kada osvijestimo te „neprikladne darove“ koje smo primili putem kolektivnog ili obiteljskog naslijeđa, možemo krenuti dalje, u stvaranje novih razina povezanosti, kako iznutra, sa samima sobom, tako i izvana, s drugima.PageBreak

davanje i primanje
Vanesa Turčinhodžić davanje i primanje


Sebični i altruistični

Ugrubo bismo mogli podijeliti ljude na one koji su primarno sebični i one koji su primarno altruistični. Prvi grade doživljaj sebe i vlastite vrijednosti na temelju dobivanja ili zadržavanja za sebe, a drugi grade doživljaj sebe i vlastite vrijednosti na temelju davanja ili pružanja drugima. I jedno i drugo, ako je previše centrirano oko „ja“ ili ako je previše centrirano oko „ti“, stvara probleme.

Prvi se (iz straha od odbijanja, nerazumijevanja, obezvrjeđivanja, osuđivanja ili sl.) teško otvaraju za davanje, a drugi se (iz sličnih razloga – strah od povrede, gubitka kontrole i sl.) teško otvaraju za primanje. Prve zaokuplja način razmišljanja: „Ako dam, ako izložim osjećaje, što će osoba izvana učiniti s tim?“, a druge zaokuplja način razmišljanja: „Ako primim, ako dopustim da netko uđe u moj svijet, što će mi to iznutra učiniti?“

Kad je vanjska dinamika davanja i primanja narušena, kad smo previše usmjereni na „ja“ ili na „ti“, to je znak da je narušen i odnos prema samome sebi.

Dinamika davanja i primanja postoji i na unutarnjoj razini. Oni koji nisu u stanju davati skloni su pretjeranom udovoljavaju samima sebi, što može dovesti do kratkotrajnog zadovoljstva, ali ih dugoročno ne može usrećiti. Oni koji nisu u stanju primiti skloni su pretjeranom angažiranju oko drugih, zbog čega se često osjećaju razočaranima jer u tom davanju osjećaju da „gube sebe“. Takav gubitak, dugoročno gledano, također nikome nije od koristi.

Onaj dio sebe koji biva napušten (npr. žena koja odustaje od svojih ambicija i počinje živjeti život svojeg supruga ili majka koja zaboravlja na svoje potrebe radi djece) kad-tad nam počinje nedostajati. A onome tko je taj dio dobio (iako ga možda uopće nije ni tražio ni htio) kad-tad će postati smetnja. Pretjerano angažiranje oko „ti“ je vrsta bijega od sebe i suočavanja sa svojim osjećajima, a kruto centriranje oko „ja“ je vrsta bijega od drugoga i suočavanja s onim kako se on ili ona uz nas osjeća. Veliko Ti zanemaruje svoje želje i potrebe, a veliko Ja zanemaruje želje i potrebe druge osobe.

Kreiranje sklada

Cjeloviti odnosi u kojima je dinamika primanja i davanja skladna i protočna ne temelje se na razmišljanju: „ti si dio mog svijeta“ ili „ja sam dio tvog svijeta“, već na ravnopravnosti, razumijevanju i suosjećanju. Nema većeg i manjeg, snažnijeg i slabijeg, vrjednijeg i manje vrijednog. Kad je emotivno davanje i primanje u balansu, kad nema uzdizanja sebe na račun drugoga niti uzdizanja drugoga na račun sebe, rezonancija odnosa je puno finija. Stvarajući takve odnose gradimo sigurnu emotivnu bazu za nošenje s novim, izazovnim ili problematičnim životnim situacijama.

Na putu prema podizanju razine životnog zadovoljstva i sreće prirodno je težiti skladnom povezivanju sa samim sobom (prema unutra), s drugima (prema van) i s cjelokupnom stvarnosti (prema esenciji čovječanstva).

Kad su u pitanju bliski odnosi i ono što kroz njih dajemo i primamo, jedna od najvažnijih stvari je osloboditi se komunikacijskih navika koje američki psiholog William Glasser naziva ubojitima. To su: kritiziranje, okrivljavanje, žaljenje, prigovaranje, prijetnje, kažnjavanje, potkupljivanje i kontroliranje. Želimo li stvarati skladne emotivne odnose, te ubojite navike trebamo zamijeniti njegujućim navikama kao što su: slušanje, podržavanje, ohrabrivanje, poštovanje, vjerovanje, prihvaćanje i pregovaranje. Jednom kad se naviknemo tako komunicirati, teško ćemo spustiti svoje kriterije i dati se uplesti u manipulativne obrasce komunikacije koji se zasnivaju na ubojitim navikama.

Neki odnosi će se s usvajanjem takvih njegujućih navika vjerojatno ugasiti da bi se neki novi mogli rasplamsati. Na putu stvaranja skladnih, kvalitetnih odnosa neki ljudi će se morati suočiti sa svojim temeljnim strahovima kao što su strah od neuspjeha, odbacivanja ili samoće. Nažalost, velik broj ljudi je u stanju trpjeti loš partnerski odnos iz nemogućnosti suočavanja s onim kako bi se osjećali da tog odnosa nema. Slika o sebi koju na taj način grade je pogubna za samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti. Odustajanje od kaotičnih i problematičnih odnosa kako bi se stvarali skladniji odnosi osnova je za održavanje zdravog osjećaja vlastite vrijednosti.