Vrijeme u kojem živimo zasićeno je informacijama koje neprestano moramo obrađivati i uključivati u svoj život, a takav nas način života drži na površini. Da bismo živjeli cjelovito i ojačali svoje kapacitete za iscjeljenje, moramo se naučiti zaustaviti, osluhnuti unutarnji glas i dopustiti da do nas dopru unutarnje slike kojima naše nesvjesno s nama komunicira. Te slike ne izgledaju logično i ne mogu se objasniti umom pa ih mnogi zato u svakodnevici odbacuju. No u njima se kriju važne poruke za naš život.

Kako nam meditacija pomaže uspostaviti kontakt s uzrokom bolesti?
Kreirao sam mnoge vođene meditacije koje nas mogu uvesti u hipnotička stanja transa. To su stanja u kojima smo duboko opušteni. Tada je moguće ući u nesvjesne programe svoje duše i mijenjati ih ako je potrebno. U tim programima pohranjene su informacije i slike koje nas, ako su pozitivne, snaže, a ako su negativne, slabe nas. Kad su negativne, ujedno i umanjuju osjećaj vlastite vrijednosti pa i sposobnosti da se oslobodimo opterećenja koja nosimo na području zdravlja. Uzroci simptoma bolesti pohranjeni su na nesvjesnoj razini i samo su ondje dostupni.

Ako, primjerice, imamo strah od letenja, to je simptom, ali uzrok ne mora biti neko negativno iskustvo koje smo imali pri letenju, nego to može biti strah od gubitka kontrole koji se manifestira na ovaj način. Uzrok nije moguće otkriti na svjesnoj razini, koristeći um, argumente i intelekt. Tu nam, međutim, može pomoći meditacija, ali i hipnoza. Ljudi funkcioniraju na osnovi programa, a hipnozom možemo ući u te programe i zato je koristim u svom radu.

Kako ući u samohipnozu?
Kad god je naša pozornost okrenuta prema ‘unutarnjim doživljajima’, mi smo u svojevrsnom transu. Možemo ga ciljano izazvati, tako da pažnju usmjeravamo naizmjenično na vanjsku i unutarnju percepciju. Evo primjera: osoba može primijetiti da joj noge dodiruju tlo, da vidi sliku na zidu, da osjeća materijal kauča pod rukama, da osjeća toplinu u trbuhu…

Želimo li ovo vježbati, trebamo početi opažati tri vanjska i jedan unutarnji doživljaj, potom dva vanjska i dva unutarnja, zatim jedan vanjski i tri unutarnja, a na kraju se trebamo usmjeriti na četiri unutarnja doživljaja i pratiti što osjećamo. Važno je da prije ulaska u samohipnozu našem nesvjesnom damo instrukciju kako ćemo nakon, primjerice, 15 minuta biti opet u ‘sada i ovdje’, sasvim prisutni i svježi. Inače, postoji opasnost da ostanemo u tom ‘polusvjesnom’ stanju dulje vrijeme.

Što možemo očekivati kad uđemo u opušteno stanje transa karakteristično za samohipnozu i meditaciju?
U meditaciji nema logike, nema argumenata za i protiv, nema dobroga i lošega. Treba dopustiti da se slike i senzacije manifestiraju kakve jesu. Ako se pojavi otpor, to je poput znaka da u ‘tom grmu leži zec’. Ako smo spremni bolje pogledati što se krije iza otpora, možemo otkriti i što se krije iza našeg simptoma, zašto je tu, kada je nastao i što nam je potrebno da simptom postane nepotreban.

Mi smo naviknuli racionalizirati sve, pa i svoju bolest. Za sve imamo racionalno objašnjenje koje je često društveno prihvatljivije od objašnjenja koje bismo pronašli duboko u sebi da ga tražimo i želimo. Već u jednoj jedinoj meditaciji možemo doživjeti ravnotežu i iscjeljenje ili pak otkriti što je ono što nam stoji na putu da postignemo harmoniju, ravnotežu i zdravlje. A upravo tu prepreku ne želimo vidjeti i stoga odbijamo susresti se s tim aspektom sebe. Zato meditacije same po sebi nisu uvijek ugodne, ali vode prema osvještavanju.

PageBreak

U svom pristupu sugerirate da si u meditaciji postavimo određena pitanja kako bismo došli bliže uzroku bolesti. Koja su to pitanja?
Onome dijelu sebe koji se manifestira putem simptoma možemo postavljati sljedeća pitanja: Što mi svojom prisutnošću želiš reći, što želiš učiniti za mene? Valja, naime, znati da svaki simptom koji imamo ima neku svrhu u našem životu, od njega dobivamo neku korist.

Možemo se zapitati: Kada bi simptom mogao odgovoriti, koji bi me odgovor iznenadio? Zašto mi je važno ne čuti pravu dubinsku poruku simptoma – što time dobivam za sebe? Kad postavljamo ova pitanja, važno je ne tražiti odgovor umski, dakle, ne razmišljati o odgovoru, nego dopustiti da se on pojavi negdje iz dubine, da nas iznenadi, u svoje vrijeme, a ne kad mi to očekujemo, te da dođe u bilo kojem obliku – slike, senzacije ili uvida.

Možete li navesti konkretan primjer ovog procesa spoznaje kod nekog simptoma ili bolesti?
Uzmimo za primjer kožu, naš najveći organ na kojem se odražavaju razni problemi. Simptomi mogu biti alergije, ali i neurodermitis, vitiligo i mnogi drugi. Obično možemo naći racionalno objašnjenje zašto su te smetnje nastale. No pravi je odgovor uvijek vrlo subjektivan i najčešće se nalazi na nesvjesnoj razini. Doći do njega je umijeće, a pomoći nam mogu meditacija i razgovor sa svojim nesvjesnim.

Možemo voditi dijalog sa simptomom i u meditaciji sebi postaviti sljedeća pitanja: Budući da je koža granica između nas i drugih, kad pomisliš na granice – što ti prvo pada na pamet?; Što te osobno ograničava u tvom životu, zbog čega patiš?; Tko postavlja granice? Ti ili drugi ljudi? Koji?; Kako te granice ograničavaju, a na koji način ti daju sigurnost?; Jesi li otvorena na sve strane ili si se začahurila (u vlastitoj koži ili u vlastita četiri zida, u svojoj obitelji ili u svom svijetu, svom svjetonazoru?); Koji su to trenuci u kojima bi najradije pukla, izletjela iz svoje kože?; Imaš li ‘debelu’ ili više ‘tanku’ kožu?; Podvuče li ti se nešto lako pod kožu? Što je to?...

U kožu spadaju i nokti i kosa, pa sebi možemo postaviti i ova pitanja: Što izražavaju tvoji nokti?; Jesu li dugi i djeluju li agresivno ili si ih skratila?; Što kosa o tebi govori i što želi reći drugima?; Je li ona divlja i odraz potrebe za slobodom ili pokazuje urednu podređenost? Ili svjesnu podređenost nekoj ideji ili normi?; Što o tebi govori tvoja frizura?...

Imajte na umu da su ovo pitanja za dušu, a ne za um. Popričajte s njom, ona može dati odgovor na mnoga pitanja, ako pažljivo osluškujete. Duša je uvijek iskrena. No njezine odgovore ne možemo kreirati, možemo ih samo iščekivati.

Koliko često treba meditirati?
Barem mjesec dana redovito. Bolest nije nastala preko noći pa treba vremena da uspostavimo kontakt s onim dijelom sebe koji nam može prenijeti poruke.

Ako postoji slika bolesti, onda je ona svakodnevno prisutna i neugodnim senzacijama privlači pažnju na sebe. Umjesto da joj se opiremo, bolje je dobrovoljno posvetiti joj pažnju pola sata dnevno, na način da je vidimo, čujemo i doživimo. Nakon toga ćemo imati više mira. Kod težih oboljenja važno je da se meditacija nastavi i nakon mjesec dana.

Meditacijom se ne može ništa postići nasilu, pogotovo ne čudo. Ali njezinim prakticiranjem možemo sazreti i stvoriti preduvjete da se čudo dogodi.