Iako se čini da djeca imaju premalo razvijen um i premalo iskustva da bi razvila sjenu, tj. potiskivala dijelove sebe koje ne vole, taj proces upravo započinje u dječjoj dobi. Zato se i kod njih razvijaju bolesti i tegobe kojima ...
Kako, prema vašoj filozofiji, tumačite bolesti koje se javljaju već kod male djece? Mogu li i oni tako rano u životu razviti „sjenu“, tj. dijelove sebe koje odbacuju i potiskuju te na taj način stvaraju psihosomatske probleme? Što je s nasljednim genetskim bolestima?
Na ta pitanja postoje mnogi odgovori. Djeca sasvim sigurno nisu „neispisani list papira“ ili „prazna ploča“. Mnoge religije baziraju se na pretpostavci da se duša nanovo utjelovljuje kako bi naučila važne lekcije i tako napredovala. Moderna medicina, pak, zna da djeca genetski puno nasljeđuju od svojih predaka.
Prema tome, djeca su suma donesenih zadataka kroz koje moraju proći i učiti, a koji proizlaze iz genetskog koda i utisaka stečenih i prije samog rođenja. Prema mojem iskustvu, djeca često imaju iste teme, probleme i zadatke za naučiti kao i njihovi roditelji, a roditelji također zrcale probleme svoje djece.
Prema zakonu rezonancije koji smo spominjali u prethodnim kolumnama, konflikti roditelja se, primjerice, kod djece mogu odraziti u obliku upala. Što su djeca mlađa, to je ovaj fenomen izraženiji. To samo po sebi ne bi bio veliki problem da si roditelji ne stvaraju osjećaj krivnje. Ako dijete ima problem, često tražimo uzroke i svaljujemo krivnju, što je pogrešno jer ne vodi k rješenju i nestanku simptoma.
Kako konkretno roditelji nesvjesno kreiraju bolest kod djeteta. Možete li dati primjer?
Opet je važno ove riječi ne shvatiti kao povod za stvaranje osjećaja krivnje. One su putokaz kako probleme možemo razriješiti, a možemo samo ako im znamo uzrok. Primjerice, u nekoj je obitelji treće dijete na putu. Prvo dvoje su djevojčice. Otac „očekuje“ da mu supruga rodi sina. Cijela trudnoća je popraćena nesvjesnim strahom da bi se mogla roditi djevojčica. I ona se rodi, i to s izraženim dermatitisom. Djetetu nije lako biti u vlastitoj koži, a koža je mapa dječje duše i njeno ogledalo na kojem se vidi što je unutra.
Što roditelji mogu konstruktivno učiniti u ovakvim situacijama?
Roditelji koji život prihvaćaju sa svim izazovima i zadacima te ih aktivno svladavaju svojoj djeci mogu dati puno više prostora za razvoj nego oni koji ostanu zatočeni u svojim problemima. Stoga je osobni razvoj roditelja za djecu puno korisniji nego da se djecu vodi „na popravak“ liječnicima i drugim profesionalnim pomagačima. Djeca roditelja koji su iskreni i otvoreni prema samima sebi te samostalno rješavaju svoje probleme zrcale njihovo samopouzdanje na svoj individualan i hrabar način. Samo vježbanjem bezuvjetne ljubavi možemo djeci dati neograničen prostor za razvoj, jer ih onda nemamo potrebu učiniti sličnima sebi.
Možete li navesti nekoliko primjera tipično dječjih bolesti i tegoba, kao i upute za roditelje što u tim situacijama učiniti?
