Ovisnički odnosi

Anita: U vezi sam s muškarcem koji je pun problema i već sam umorna od pokušaja da mu pomognem kako bismo se napokon mogli posvetiti sebi. Razmišljam intenzivno o tome kako ta veza uopće ne vodi u dobrom smjeru, ali nisam još prihvatila da je to kraj iako, iskreno, nisam sretna. Znam da bih trebala okrenuti novu stranicu, no stalno se nadam da će se on promijeniti, a uz to imam strašan osjećaj odgovornosti – ne bih željela da zbog prekida sa mnom ne bude mogao nastaviti živjeti, što mi na neki način svojim ponašanjem sugerira. Zaključila sam da trebam napraviti nešto, ali sam potpuno blokirana. Što sa mnom nije u redu?

T: Kakav bi trebao biti muškarac s kojim želite biti u vezi?

A: Onakav kakvi su muškarci na početku veze sa mnom, kakav je bio i on. Iskren, vrijedan, veseo, pouzdan. Postoje li takvi? Svaka se veza na kraju pretvori u igru mačke i miša. Umorna sam od tih igara u kojima se, u konačnici, uvijek osjećam prevarenom. Nije mi ovo prvi put da ulažem u odnos bez budućnosti.

T: Ako sam vas dobro shvatila, razočarani ste svojim izborom, no opravdanje za to nalazite u tome što mislite da su vas muškarci s kojima ste bili u vezi uspjeli „zavarati svojim ponašanjem“ i da zapravo nisu osobe kakvima su se na početku predstavljali.

A: Upravo tako! To je obrazac koji mi se u vezama ponavlja.

T: Što je obrazac vašeg ponašanja u vezama – možete li mi ispričati kakvo je vaše ponašanje prije veze, u njezinu početku, tijekom veze i nakon prekida?

A: U početku, zapravo kad se upoznamo, lako se oduševim. Želim se svidjeti i pokazati muškarcu koje su moje kvalitete. Odlično kuham i to je jedna od stvari koju volim raditi za muškarca s kojim sam u vezi. Zapravo, možda bih rekla da je tjelesni kontakt ono prvo što imam potrebu činiti. Tek nakon toga javi se misao da ljubav ide kroz želudac (ha, ha, ha!). Brižna sam. No čovjek s kojim sam u vezi uskoro se počinje potpuno oslanjati na mene pa nakon nekog vremena ustanovim da vučem i sebe i njega, rješavajući pritom milijun problema. To me iscrpljuje.

T: Želite li reći da preuzimate previše obveza, za što zapravo niste spremni?

A: Da. Želim živjeti s tom osobom – ne volim živjeti sama. No čini mi se kako samim početkom zajedničkog života, onim što mislim da mi nedostaje, to odjednom postaje napor. Nije ugodno stalno biti odgovoran, a da druga strana ne vidi da bi i sama mogla pridonijeti zajedništvu. Gubim poštovanje za takvu osobu i to je početak kraja. Samo što meni dugo treba da taj kraj provedem u djelo. Trpim dok zajednički život ne postane neizdrživ.

T: U kojem smislu zajednički život postaje napor?

A: Imam osjećaj da je sve na mojim leđima, ali ne samo to. U odnos se uvuče dosada. Šutnja. Neodgovorno ponašanje mojeg partnera. Svađe. Pa opet šutnja. Odlazak na spavanje bez zagrljaja, poljupca, tjelesnog kontakta. Umorna sam. Zbunjena. Tužna sam. Ljuta sam.

T: Tijek misli koji ste upravo verbalizirali govori mi da ipak nije riječ samo o problematičnom partneru, no to je dobra vijest! Kada ispunjenje ili razočaranje pripišemo nekome drugom, otežana nam je mogućnost za promjenu. Kada pak u svojem ponašanju uočimo obrazac koji nas neizbježno vodi cilju koji ne želimo, otvara se mogućnost za promjenu vlastitih misli, a time i ponašanja. A onda i rezultata. Jeste li spremni za takav rad – na sebi?

A: Spremna sam učiniti sve kako bih se prestala vrtjeti u krugu odnosa koji me prazne umjesto da me ispune.

T: Upravo je u tome prvi korak koji biste mogli učiniti. Ispunivši sami sebe prestajete od drugih očekivati da vas pokrenu. Kad vam ne bude dosadno u vlastitu društvu, povećavate mogućnost da vam bude zabavno s drugima. Što biste još mogli promijeniti u svojem pristupu vezi?

A: Mogla bih biti strpljivija i ne činiti u samom početku ono što sam do sada činila. Pričekati s tjelesnim dijelom odnosa dok ne vidim je li muškarac koji mi se sviđa spreman za odnos kakvom težim, je li on „taj“.

T: To je dobar početak. Za uspješan početak veze dobro je upoznati čovjeka prije nego što otvorimo sva vrata svojih odaja. Što biste još mogli činiti drukčije?

A: Ne preuzimati odgovornost koja mi ne pripada. Pustiti partnera da sam rješava svoje probleme. Rješavati vlastite probleme, nije da ih nemam.

T: To je dobar smjer. Da biste to mogli, treba naučiti postaviti granice koje su odraz naših stvarnih potreba u vezi. Hrabro zatražiti što mislimo da nam pripada, bez straha da ćemo zbog toga biti odbačeni, pa čak i riskirati da budemo odbačeni. Prihvatiti odluku druge osobe, pa makar po našem mišljenju bila u krivu. Prestati odustajati od sebe kako bismo stvorili partnerstvo u kojem ne gubimo onaj dio sebe koji je uz nas i za nas, bez obzira na to jesmo li sami ili u paru. Ljubav prema sebi početak je ispunjavajućih odnosa. Zavoljeti sebe i stvoriti zalihu ljubavi prije nego što ju podijelimo s nekim ideja je koja vodi u odnos koji zovemo zrelim. Ovisnost o nekome, koju stoga i zovemo suovisničkim odnosom, vječna je prijetnja pravoj intimi. Budite sada spremni na novi put u ljubav.PageBreak

Svi težimo zdravim odnosima, no da bismo izgradili zdrav odnos, uz ljubav je potrebno i međusobno poštovanje i ravnoteža između suovisnosti i samostalnosti.

U početku veze, dok kemija čini svoje i nije potreban dodatni napor da bismo bili zainteresirani za uspjeh odnosa, svu svoju pažnju spremno posvećujemo partneru. Neizbježna navala osjećaja sreće i ispunjenosti, ponekad na granici euforije, koju na početku odnosa osjećamo, ispunjava nas do neslućenih visina. Faza koja slijedi (stručnjaci kažu da faza zaljubljenosti traje od nekoliko mjeseci do dvije godine) je stanje koje je za zdrave odnose jednako vrijedno, oslobođeno od uzbuđenosti, „leptirića“ i stalne potrebe da impresioniramo onoga s kim smo u vezi i tako dobijemo odobravanje i prihvaćenje koje nam je potrebno da bismo se osjećali vrijednima. Pokazujemo napokon tko smo.

Ponekad lice koje se ukaže ispod maske nije lijepo, no ako i sami tako mislimo, često sabotiramo odnos u strahu da će nas (sada) druga strana „pročitati“ pa kad ionako gubimo, ne želimo otići bez borbe. I u tome je „začaranost“ koja se javlja u odnosima koji su nezdravi, a imaju elemente suovisničkog ponašanja. Druga nam osoba treba, ali je istovremeno smatramo glavnim sastojkom kojem se, kao opijatu, moramo oduprijeti, ali ga ne želimo izgubiti pa pribjegavamo taktici udovoljavanja drugome zanemarujući sebe. Stalno nastojanje da ispunjavamo nerealna očekivanja nas troši, čini da se osjećamo manje vrijednima i tjera da odustanemo od vlastita prava na ono tko smo u svojoj biti.

Postajemo ovisni o partneru i mislimo da bez njega ne možemo, a to ga može gušiti i činiti njegovo ponašanje i osjećaje jednako tako ovisnim o našima. Stranu koja se boji odbacivanja zovemo suovisnom osobom. Ona ignorira svoje osjećaje i potrebe, a istovremeno je zaokupljena osjećajima, problemima i ponašanjem partnera, prijatelja i sl. (nisu samo ljubavni odnosi suovisnički). Preuzima previše odgovornosti za druge, a veza postaje izvor stresa, depresije, osjećaja krivnje i žaljenja.

Kad podsvjesno tražimo ili privlačimo problematične ili nedostupne osobe, suovisnost postaje poremećaj. Čest je razlog neadekvatnom izboru partnera naša potreba da se na taj način fokusiramo na tuđe probleme, izbjegavajući rješavanje svojih. Čekajući da se njegov partner rastane, da ostavi piće, kocku, da postane odgovoran, suovisnik se osjeća superiorno, jer kad se usporedi njim, osjeća se kao zdrava osoba koja nema problema.

Ako se riješi partnera koji ima problem, kompulzivno traži novu osobu s problemom koju „spašava“. Kao da je i sama ovisnik, suovisna osoba se tako izbjegava nositi s emocionalnom boli, kao što alkoholičar pije alkohol ne bi li otupio na bol. Suovisnici su dragi ljudi koji osjećaju da na leđima nose teret cijelog svijeta. Imaju osjećaja za druge, ali ne i za sebe. Rad sa suovisnim osobama uključuje vježbanje brige o sebi. Važno je pomoći im da shvate da nisu sebični ako odluče brinuti se o sebi. Važno je da se riješe ograničavajućih vjerovanja duboko usađenih u podsvijest zbog krivih poruka primljenih u djetinjstvu kada su skrbnici bili nesposobni brinuti se o njihovim potrebama.

Početak rješavanja problema suovisnosti je u spremnosti da traže pomoć. Kao suovisne osobe, znaju voditi brigu o drugima dok ne dođe vrijeme da nauče voditi brigu o sebi.