Da mi je netko rekao da ćemo ovako živjeti, rekla bih mu da nije normalan
Da mi je netko krajem devedesetih, za koje sam i dalje nadobudno sigurna da su bile tek nedavno, točnije prije dekadu umjesto prije dobrih dvadeset godina, rekao da će mi biti sasvim prirodno satima buljiti u ekran veličine dlana, rekla bih mu da baš i nije normalan. Ali ja sam stalno „gore“. Jer gore je lijepo, i gore su svi lijepi. I uvijek se nešto događa.
Gore se ljubi, voli, zaručuje, prekida, svađa, miri, zatrudnjuje, rađa, slave rođendani, imendani, sasvim nebitni dani, ispraćaju bližnji i oni koje u životu nikad nisi vidio, dobivaju, ostavljaju i rješavaju poslovi, traže i ostavljaju dečki, cure, muževi, žene, kućni ljubimci, a ponekad i zalutali članovi obitelji.
Tu smo, ali nas zapravo i nema
U svakom slučaju - tamo gore je neka vibra. Puls. Energija. Život. Koji je sve osim stvarnog života, ipak bih slobodno rekla. Jer i dalje ne mogu k sebi doći kada se ulovim koliko sam postala ovisna. Koliko smo zapravo svi postali ovisni. Drugačiji, čudni, izoliraniji, sa zajedničkim nazivnikom: poremećeni. Tako blizu, a opet tako daleko. Svi sve i o svakome znamo, ali zapravo nemamo pojma. Tu smo, ali nas zapravo i nema.
Postalo nam je uobičajeno „kolač“ svog života servirati na debele kriške potpunim strancima, a onim bližnjima bacati tek mrvice iz ruku. Postalo nam je normalno odozgo prema dolje iščitavati tuđe, često isprazne živote, umjesto da u ruke uzmemo knjigu i slijeva nadesno iščitavamo neke bogate živote, makar i bili tuđi. Postalo nam je prirodno na „virtualu“ gledati kao na jedinu realnost dok nam ona zapravo prolazi ispred nosa.
Pitam se zašto? A samo pretpostavljam: jer nam je tako lakše. A možda nam je malo i dosadno. Jer smo lijeni. Jer se nekoga i nečega bojimo. Jer je društveno prihvatljivo. Postali smo jednom riječju - lažni. Preslika društva u kojem živimo. Iskrivljeni odraz neke nametnute, ali zasigurno upitne vrijednosti. Paralelni svjetovi od „tamo gore“ postali su naši jedini svjetovi. Vodimo neke digitalne drame na malim ekranima, umjesto onih osobnih, i to na daskama svog života.
Ali dokle ćemo tako? Jeste li znali da, ako provedete samo dva sata dnevno na Faceu, godišnje potrošite mjesec dana svog života? A još je i gora činjenica što ne „visimo“ online samo nekoliko sati dnevno, već po cijele dane. Pa pokušajmo onda izračunati koliko života zapravo nepovratno gubimo.
Tehnologijo, hvala ti, ali...
Ne kažem da je moderna tehnologija nešto sasvim loše. Ima ona i dobrih strana, naravno. Mnogo stvari se ubrzalo, mnogo ljudi se spojilo, mnogo toga se naučilo, mnogo poslova se razriješilo. I, tehnologijo, hvala ti na tome.
Želim reći da je ključ u doziranju. U zdravom razumu. U samokontroli. Sve je OK ako nakon radnog dana ugasiš kompjuter i sa svojim najdražima sjedneš na kavu. I ne blejiš u mobitel dok ti prijateljica priča o nečem napornom, ali itekako stvarnom: neotplaćenoj rati kredita, stresnom poslu ili mužu kojeg nikad nema.
A potom ispod stola igraš igricu. Ili još gore - tipkaš ljubavnu poruku na Viber, dajući ozbiljnu priliku tamo nekom Imaginarnom, kojeg, naravno, nikada uživo nisi vidjela, a kamoli dobro upoznala. Sve je super ako tipkanje s tim „Imaginarnim“ tek svedeš na početno upoznavanje, ne gubeći mjesece ili možda čak godine na tako udobne, ali pogubne iluzije.
Za razliku od mačaka, živimo jednom
Sve je u redu dok svaki svoj korak ne moraš podijeliti s cijelim svijetom, već znaš uživati u sebi, bez potrebe da te stalno netko odobrava ili slengovski - „lajka“. Jer znaš i sama koliko vrijediš. Sve je prihvatljivo ako živiš stvarnost i čvrsto stojiš na nogama te društvene mreže koristiš u granicama zdravog razuma. I ne bježiš stalno „tamo gore“, jer je ipak teško ovdje dolje.
Sve je OK ako smo svi zajedno daleko češće „offline“, negoli „online“. Zašto? Zato što se radi o našem životu. Koji, za razliku od mačaka, ipak živimo jednom. Stoga, nemojmo prstićima tipkati po tipkovnici ako već možemo po koži voljene osobe. Nemojmo se tipkati dok god se možemo uživo gledati. I nemojmo život „fejkati“, ako već imamo priliku punim plućima živjeti.
.png)
.png)
