Jasno i poznato
Neke su nam stvari jasne i sigurne pa tako znamo, na primjer, da poslovna zgrada u susjedstvu neće sutra nestati ili u kojoj ćemo trgovini kupiti određene namirnice. Poznajemo smisao za humor najbolje prijateljice i ulice grada u kojem smo odrasli. Puno toga s čime se svakodnevno susrećemo jasno nam je i poznato. No, jednako tako, zbog nedostatka iskustva i informacija stalno se susrećemo i s neizvjesnošću, neznanjem i nesigurnošću.
Jedan dan mogu se pojaviti nejasnosti u vezi s provedbom novog poslovnog projekta. Drugi dan možemo osjetiti nesigurnost kad je riječ o odgoju djeteta. Treći dan može nas obuzeti osjećaj neizvjesnosti dok razmišljamo o budućnosti s partnerom. Sve te (i mnoge druge) nejasnosti, nesigurnosti i neizvjesnosti dio su života i nemoguće ih je izbjeći.
Nemogućnost toleriranja neizvjesnosti
Početkom dvadesetog stoljeća psihologinja Else Frenkel-Brunswik istraživala je fenomen koji je nazvala nemogućnost toleriranja neizvjesnosti. U jednom od svojih eksperimenata ispitanicima je pokazivala niz skica psa koji se postupno, slide po slide, pretvarao u mačku. Ispitanici koji nisu bili u mogućnosti tolerirati neizvjesnost ustrajali su u tvrdnji da je mačka i dalje pas iako je promjena bila očita.
Na temelju svojih istraživanja Frenkel-Brunswik je zaključila da je tolerancija neizvjesnosti znak psihičkog zdravlja. Tom je tvrdnjom kontrirala nacističkom psihologu Erichu Jaenschu koji je smatrao da je znak mentalnog zdravlja upravo suprotno - potpuna uvjerenost koja ne dopušta ni trunku sumnje.
Vezanje uz 'sigurnu' varijantu
Frenkel-Brunswik svojim je eksperimentom pokazala do koje mjere rigidnost, ne samo osiromašuje, već znatno iskrivljuje percepciju. Zbog nemogućnosti prihvaćanja nejasnosti i nesigurnosti (je li riječ o psu ili mački?) um ostaje vezan uz „sigurnu varijantu“ koju je moguće zadržati jedino negiranjem velikog dijela realnosti.
Sagledavanje situacije iz svih mogućih kutova, predviđanje budućnosti, odmjeravanje kratkoročnih i dugoročnih posljedica svih mogućih odluka - sve to budi anksioznost. No, to ima i svoju suprotnu, ugodnu stranu. Kad gledamo film, privlači nas i uzbuđuje upravo ono što ne znamo. Ne znamo kako će se priča razvijati, nije nam poznato kako će završiti i upravo zato smo uključeni, povezani s tijekom događaja iz kojih pokušavamo iščitati smisao i iz dijelova stvoriti cjelinu.
Slično je i kada promatramo stvarnost. Smognemo li hrabrosti otvoriti percepciju i uvažiti više informacija, primijetit ćemo male promjene i na psu koji se polako pretvara u mačku. Dopustit ćemo si mogućnost da je svijet pun kontradiktornosti i uzeti u obzir sve što vidimo, a ne samo ono što se uklapa u našu unaprijed stvorenu sliku. Priznat ćemo si nesigurnost, anksioznost, izgubljenost, a upravo to priznanje može nam omogućiti otvaranje novog emotivnog polja - polja uzbuđenja zbog postojećih rizika i novih snaga koje u sebi moramo otkriti kako bismo se u neizvjesnoj situaciji što bolje snašli.
Težiti razrješenju, od besmisla i kaosa stvarati smisao i red sasvim je prirodno. Prirodno je željeti donijeti konačan zaključak i osjećati se sigurnim u svoj odabir. Ako ne osjećamo potrebu za rješenjem, ništa nećemo napraviti, nećemo se pokrenuti. No, kad iz straha od onog što bi nam neizvjesnost mogla donijeti suviše žurimo, donijet ćemo odluku na temelju premalo informacija i stvoriti sliku stvarnosti samo iz fragmenata.
Snalažljivost, fleksibilnost i kreativnost
Takva krhka percepcijska konstrukcija može opstati jedino ako je poduprta snažnim vjerovanjem, što stvara veliku samouvjerenost i potrebu da se vlastita stvarnost nameće kao istinita iako je zapravo samo jedna od subjektivnih percepcija. Upravo zbog svoje krhkosti, zbog neutemeljenosti na emotivnim procesima (prihvaćanju anksioznosti, nesigurnosti, izgubljenosti) takva samouvjerenost traži potvrdu, istomišljeništvo.
Na suprotnom polu od rigidnosti, jake samouvjerenosti i niske tolerancije neizvjesnosti su: snalažljivost, fleksibilnost i kreativnost. To su naši unutarnji darovi koje dobivamo prihvaćanjem neizvjesnosti kao vitalnog dijela života i dopuštanjem da frustracija - anksioznost, nesigurnost, izgubljenost - traje dok ne pronađemo rješenje koje će nam donijeti dobar osjećaj.
Kako se nosimo s onim što ne razumijemo - najvažnija osobina
„U svijetu koji je nepredvidljiv i stalno postaje sve kompleksniji, ono što je najvažnije nisu kvocijent inteligencije, snaga volje ili uvjerenost u ono što znamo - najvažnije je kako se nosimo s onim što ne razumijemo“, piše Jamie Holmes u svojoj knjizi Nonsense - The Power of Not Knowing.
Nerazumijevanje je, kao i neizvjesnost, jedna od životnih konstanti. Ponekad ne razumijemo kako treba odraditi neki dio posla ili zbog čega je školstvo takvo kakvo jest. Katkada ne razumijemo svog partnera, a ni sami sebe. S tim se nerazumijevanjem nosimo na različite načine - neki od nas napadaju druge ne bi li prikrili vlastitu zbunjenost, jedni se srame i skrivaju, dok drugi grčevito prikupljaju informacije, a neki ih izbjegavaju.
Mačka ionako na kraju ostaje mačka
No, nerazumijevanje može izvući na vidjelo i sasvim drugačija stanja. Kad ne razumijemo, a s tim se nerazumijevanjem dobro nosimo, može nas ponijeti želja za dubljim razumijevanjem, može se pokrenuti naš istraživački duh. Ponekad je izuzetno oslobađajuće priznati sebi da neke ljude ili neka ponašanja nikako ne možemo razumjeti. Prihvaćanje nerazumijevanja jedna je vrsta priznavanja poraza i ograničenosti uma. Samim time možemo ostvariti bolji kontakt s osjećajima i osluškivati proces koji nas vodi do boljih zaključaka, boljih odluka, boljih načina da vratimo osjećaj sigurnosti i dobrog smjera.
Mačka ionako na kraju ostaje mačka, ma koliko snažno bilo nečije uvjerenje da je ona zapravo pas. Suočavanje s neugodnim osjećajima - anksioznosti, izgubljenosti, nesigurnosti - neizbježno je. Samo je pitanje hoćemo li prihvatiti i sagledati situaciju u svim njenim složenostima, kontradiktornostima i promjenjivostima ili ćemo se iz straha od neizvjesnosti čvrsto držati slike koja će se ionako razbiti.
.png)
.png)
