Od prvih pećinskih crteža praljudi do danas čovjek je pokušavao ostaviti trajniji trag o svojem postojanju, svojim idejama, planovima i rezultatima. Moćnici svojega vremena ostavljali su masivne građevine natječući se koja će biti veća. Piramide, katedrale, neboderi simboli su moći i postignuća koji svjedoče o prolazećim epohama. Od sedam čuda svijeta pa do minijaturnih djela na vrhu igle, od prvih zapisa glazbe pa do DVD-a i mp3 playera.
No, jednom izrađene i sagrađene, vrijeme bi ih neupitno počinjalo izjedati. Shvativši vrijednost onoga od čega dolazimo, čovjek je počeo restaurirati i čuvati staro.
U masi vrijedne ostavštine i neizmjernoj količini novoproizvedene vrijedne i one ostale materije, čovjek današnjice ne može a da se ne osjeti malim i beznačajnim. Nema većeg otrova za ljudski duh od osjećaja da je već sve ostvareno ili toliko nedostižno da se uopće „ne isplati“ započinjati.
Evolucija je poput jamstvenog lista koji nam je Bog ostavio jamčeći nam da je svaki dan potpuno nova prilika za stvaranje.
Pogledamo li svemir i procese koji su nam shvatljivi, učinit će nam se da se sve kreće – ali u krugu, i da se stalno ponavlja. No uzmemo li u obzir očito postojanje napretka, kako na razini ranije spomenutih ljudskih postignuća, tako i na mnogo široj razini razvitka života i vrsta na planetu, onda definitivno ima smisla i „isplati se“ pokrenuti jer su ti krugovi uvijek novi.
Problem s evolucijom i drugim procesima je u tome što su njihovi efekti vidljivi tek kad pogledamo unatrag i uzmemo vrlo široku sliku. Kad zatvorimo enciklopedije i wikipediju, vratimo se u našu svakidašnjicu, teško je zadržati veću sliku i sjetiti se da smo u procesu razvoja i evolucije. Korake koje činimo kad idemo na tramvaj teško možemo nazvati pionirskima, a rutina svakodnevnih zadataka nadjačava trenutke inspiracije postignutim uspjehom.
Što uopće znači ostaviti trag? Je li vrijedno jedino ono što će ostati zapisano na ovaj ili onaj način, u materiji stvorenoj od čovjeka, bila ona papir ili Bluray medij? Ostavljamo li trag utječući jedni na druge? Kolika je vrijednost tople riječi, konstruktivne kritike ili lijepe geste? Nisu li to protoni i elektroni u atomima koji čine tijelo evolucije? Koliko puta kroz povijest nalazimo primjere važnosti poticaja i potpore u realizaciji nečega što je prije bila tek misao u mašti pojedinca, a poslije veliki izum? Koliki znanstvenici ne bi preživjeli bez potpore bližnjih, i ne bi došli do svojih velikih ostvarenja? Nije li svaki od nas važna karika u tom lancu napretka?
S druge strane, kada smo sami sebi potpora, tj. kad svojim životnim aktivnostima i navikama podržavamo život u sebi, tada dan za danom postajemo vedriji, zdraviji i konstruktivniji. Ljudi koji su zdravi „zrače“ i na taj su način automatski potpora okolini. Siguran sam da ste čuli od prijatelja: „Kad započnem dan uz jutarnji čaj s tobom, sve mi je nekako drukčije, lakše“. Pozitivna energija koju utrošite na konstruktivne susrete zapravo se umnožava i vraća.
Kad smo pozitivni i kad zračimo, ostavljamo trag poput zvijezde repatice. Kad bismo svi u Hrvatskoj na isti način „zračili“, recesija nam ne bi bila problem nego izazov. Ne bismo odustali prije nego što započnemo. Čovjek koji vjeruje da je nešto nemoguće, u pravu je. No onaj drugi koji vjeruje da je moguće, također je u pravu! Odabir u što ćemo vjerovati, i samim time odlučnost da to ostvarimo, ovisi o zdravlju našeg i tijela i duha.
Ono što ja vjerujem jest da je moguće da se vi pokrenete svatko sa svojeg mjesta i počnete od danas raditi na svojoj sreći i zdravlju. Što prije to učinite, tim ćete prije utjecati na svoju obitelj, prijatelje, i pokrenuti ovaj grad, državu i planet. Što nas je više koji živimo i radimo sretni, otvorenih očiju i puni odlučnosti, tragovi će biti svjetliji, snažniji i mnogobrojni.
Sretno!