Mnogi među nama morali su prešutjeti svoje potrebe zbog prihvaćenosti i topline; mnogi među nama se i dalje – u odrasloj dobi – prilagođavaju kolektivnom ambijentu na račun vlastite istine. Ali mi smo moćna jedinka koja daleko od iskustava prošlosti i izvanjskih izazova u sebi posjeduje najveću moć – hrabrost koju vrijedi izazvati.
Kao i svakog jutra I. se prvo pobrinula za ukućane - išuljala se iz kreveta na vrhovima prstiju da ne bi nekoga probudila, potom je nahranila mačka i u hodu obavila nekoliko sitnica. Dan je počela strogo na vrijeme, koju minutu prije nego što se oglasio alarm. No tek nakon što su svi bili podmireni, mogla se posveti sebi bez grižnje savjesti.
Bila je metodičan tip i sve je radila planski. I iako su njezini jutarnji rituali na prvi pogled odavali drugačiji dojam, sebe je rijetko kada istinski „napajala“ pravom njegom. Sve je radila kako treba - o svima je brinula, posvećeno i iz sjene, ne želeći ih „opterećivati“ svojom ljubavlju. Discipline joj nije manjkalo, no činilo se da su motivi dnevnih odluka i životnih izbora nešto što vrijedi preispitati. Briga o sebi bila je, zapravo, još jedna obaveza koju je revno obavljala kako bi se bila u stanju bolje brinuti o drugima. Čak je i to bilo u službi drugih. Svima je ustupala pravo prvenstva, kao da je bila podstanar u vlastitom životu.
Možda su posrijedi bili „samo“ patrijarhalni odgoj i društveni imperativi opsluživanja drugih na račun osobnih potreba, ipak, djelovalo je da njezinim životnim diskursom dominira tiha, no duboka uskraćenost… Sve to je spontano odredilo naše polje zajedničkog istraživanja: izrazila je spremnost posvetiti pažnju i razmotriti pozadinsku retoriku koja takvu dinamiku bira; rasvijetliti točke čvorova osobne povijesti i pokušati razumjeti način na koji nevidljive niti rane životne dobi i dalje povremeno upravljaju temama i terminima svakodnevnih iskustava.
Breme krivice
Istini za volju, posvećenost potrebama drugih i neumorno promišljanje o njima pružali su joj implicitno zadovoljstvo. Više od svega, usmjerenost na druge oslobađala ju je iluzornog osjećaja krivice. Moguće da je zbog toga bila lišena drugog, neophodnog dijela razmjene: reciprociteta pružanja i primanja. Smatrala je da njezino okruženje nije spretno u iskazivanju emocionalne podrške te je izbjegavala vlastitu ranjivost brinući se o drugima. Svemu tome išla je u prilog još jedna bolna činjenica njezina života – u tom izdašnom davanju I. je kronično morio gotovo neizdrživ osjećaj samoće. Bila je okružena ljudima, ali ipak je osjećala čežnju za povezivanjem i bliskošću koja joj je uporno izmicala.
Kada sam je jednom prilikom upitala osjeća li se tako i u terapijskom prostoru, briznula je u plač. Iskustvo iskrenog interesa i razumijevanja, koje je išlo ruku pod ruku s doživljajem sigurnosti – kada te neko zaista vidi, čuje, prihvaća i ostaje kraj tebe i kada zagusti – bili su tek blistavi trenuci kojima je svjedočila sporadično i s nevjericom. Kada bi pokušala posegnuti ka drugome, nerijetko bi se zbog toga pokajala, izostalo bi prijeko potrebno suosjećanje da barem umiri ogoljenu dušu nakon hrabrog dijeljenja. Jednom riječju, odnosi koji su trajali usprkos povremenom mimoilaženju potreba i neslaganju mišljenja bili su joj nepoznanica.
„Kada je riječ o dijeljenju ranjivosti, mudro je ne žuriti s testom je li druga osoba dostojna čuti naše priče i procijeniti našu vlastitu sigurnost i udobnost u dijeljenju osjetljivog materijala. Želimo vjerovati da druga osoba neće negirati ili minimizirati našu bol ili se pak pretjerano fokusirati na naš problem načinom koji nije od pomoći.“ Harriet Lerner
Istodobno, premda je shvaćala da sve poluprešućeno, polunesvjesno tjelesno izrečeno nije bilo uzalud skrivano gotovo cijeli život, sada je ta silina prijetila poremetiti sve s čime dođe u kontakt. Više nije mogla pristajati na polovične razmjene; više nije mogla tolerirati sumnjive odnose; više se nije smjela oglušiti na vlastiti poziv i hodati po svijetu slijepa za svoje potrebe. Jer što se dulje biće ignorira, to tuga snažnije bubri iznutra; što dulje zaboravljaš sebe, to je korak teži i srce praznije.
Strpljenje: jedinstveni tempo iscjeljivanja i rasta
Premda je u našim susretima do bolnih točaka dolazila uglavnom zaobilaznim putem, primjeri tuđih priča obilovali su dragocjenim spletom značenja koja je bilo nemoguće predvidjeti. Možda je raznobojnost tih opisa odavala njezino oštro zapažanje i rječitost. Izglednije je, ipak, da je njima silovito pokušavala zataškati ono zbog čega je tu, a što se tako jako boji podijeliti. Racionalno je govorila o njihovim životnim situacijama, ali emotivni ton i dubina razumijevanja pozicija bliskih ljudi malo-pomalo razotkrivali su štošta o njezinu unutarnjem svijetu – njezinoj perspektivi, ali i o zapostavljenim potrebama.
Prihvaćala sam taj narativ shvaćajući da je o teškim iskustvima lakše pričati u tuđe ime. Obje smo znale da nije tu kako bi riješila njihove probleme i da će, prije ili kasnije, doći vrijeme za direktno suočavanje. Naslutila sam da bi moglo biti blagotvornije ponuditi joj onu vrstu razumijevanja koje polako razoružava i potiče da prigrlimo svako iskustvo. Ohrabrila sam je da najprije svjesno proživi trenutačnu fazu, bez potrebe da se rast sili i život požuruje. Kontinuitet koračanja bio je mnogo važniji, ma koliko koraci izgledali mali. A za konfrontaciju, za nju će kad-tad doći vrijeme.
„Naša tijela i naše duše imaju jedinstveni tempo iscjeljivanja i rasta. Što ako biste, zabave radi, pokušali vjerovati svom predosjećaju da se upustite u određenu praksu ili izvučete iz nje? Što ako biste se, umjesto da to tumačite kao svoj nepotrebni otpor ili strah, poigrali mogućnošću da ćete, slušajući svoje impulse, dobiti upravo ono što vam je potrebno?” R. Medoks
Mudrost tijela: arhiva sjećanja
Iako joj je suosjećajno slušanje o navodnim životnim neminovnostima i pritiscima kojima je bila izložena pomagalo da razumije emocionalni kontekst, naslutila sam da gubi nit, ponovno lutajući mentalnim labirintom. Umjesto beskrajnog teoretiziranja, bilo je važno da odgovori na vlastite vapaje za pažnjom i toplinom. Pozvala sam je da tjelesno lokalizira spomenute pritiske – da osvijesti konkretno osobno iskustvo, da istraži njegovu teksturu i osjeti njegove emocionalne nijanse. Kontakt s tijelom bi potencijalno odagnao intelektualnu maglu i pomogao da se poveže s dubljim slojevima bića.
Nakon što je pažnju preselila na fizičke senzacije, nisam mogla ne upitati što je u tom klupku pružanja i uzdržavanja bilo starije: je li njegovanje drugih nesvjesna samozaštita od akutne osjetljivosti ili je emocionalna neosjetljivost važnih figura iz njezina ranog života generirala takvu dinamiku odnosa – u kojoj je bilo sigurnije brinuti se za druge nego pokazati svoju ranjivost? Ispostavilo se da je važni drugi svojedobno zaista bio zahtjevan, očekujući da mu okolina ugodi – što dijete može učiniti samo prešućivanjem i odgađanjem svojih potreba; da nije uspio ovladati vlastitim uskovitlanim emocijama pa su nemir i krivica bili glavni miris obiteljskog doma. Postajala je svjesna da je sadašnja matrica odraslih odnosa bila samo odjek usamljenog djetinjstva.
„Da su naši roditelji ostajali emocionalno prisutni dok smo proživljavali rana iskustva praznine i usamljenosti, naučili bismo da nas ti osjećaji ne moraju izbaciti iz odnosa i gurati u izolaciju. Emocionalna prisutnost je kapacitet da ne sudimo i ne miješamo se dok slušamo ili dok smo samo tu s nekime. Da su nam naši roditelji mogli dati prostor i vrijeme da osjetimo to što osjećamo – ne pokušavajući nas promijeniti, popraviti ili kontrolirati – naša emocionalna uznemirenost s vremenom bi se smirila i mi bismo se ponovno povezali sa svojom suštinom. Nažalost, većina naših roditelja nije mogla podnijeti emocionalnu uznemirenost koju je u njima budila naša bol (…) Zbog toga je oštećen naš kapacitet da ostanemo u odnosu kada proživljavamo teška emocionalna iskustva. Tako smo naučili da se moramo diskonektirati od svog unutarnjeg života ako želimo ostati u odnosu s njima. S druge strane, kako bismo ostali u kontaktu sa sobom, morali smo se odvojiti od svojih roditelja. U svakom slučaju, bez emocionalne prisutnosti naučili smo da u odnosu ne možemo u potpunosti biti ono što jesmo.“ Jett Psaris
Postajalo joj je jasno da se koprcala u dinamici starih odnosa te oklijevala iskoračiti iz njih. Naši susreti su, u tom smislu, mogli biti prvo mjesto promjene – odnos u kojem se ne bi prilagođavala tuđem rasporedu da ne bi uznemiravala; razmjena u kojoj bi otvoreno izražavala svoje potrebe bez straha da će time uzurpirati bilo koga ili bilo što; zajedništvo unutar kojeg je sigurno izraziti svoju bit.
Nakon kraćeg premišljanja, podijelila sam nekoliko osobnih zapažanja kako bih joj približila atmosferu njezina života i suptilno sugerirala da u tom procesu nije sama: mnogi među nama morali su prešutjeti svoje potrebe zbog prihvaćenosti i topline; mnogi među nama se i dalje – u odrasloj dobi, prilagođavaju kolektivnom ambijentu na račun vlastite istine. Nasmiješila se i zašutjela. Kruto držanje je polako ustupalo mjesto mekšem položaju tijela i dubljem disanju, a naizgled strog izraz lica poprimio je neku blažu ekspresiju, očiju punih suza. Pozvala sam je da malo ostane u tom osjećaju. Da se zadrži trenutak dulje te promotri njegovu snagu i svoj potencijal da se „nosi“ s teškim osjećajima. Da se poigrava periodičnim pojavljivanjem i nestajanjem različitih misli – kako uznemirujućih, tako i onih plodonosnih i ljekovitih; da strpljivo proživi sav emocionalni naboj koji one nose; da ih svjesno dočeka i isprati te da se potom ponovno vrati sebi. Nakon nekoliko minuta pauza je bila prekinuta izrazitom intonacijom; odavala je dojam drugačije razine izražajnosti koja je potvrđivala da su se nove ideje primile na plodno tlo i dobro ukorijenile.
Bila je voljna upiti taj uvid cijelim tijelom kako bi ga uskoro mogla upotrijebiti; utisnuti u svoj život i njime obilježiti početak nekog novog puta, nekog skladnijeg načina bivanja.
Dio bića koji je načinio inicijalni korak, iz susreta u susret, potvrđivao je da ga ne plaše privremene smetnje; usvajala je nove standarde brige o sebi i predano oplemenjivala svoj životni ambijent skromnim, a izdašnim detaljima iskrenog interesa za sve što je u službi njezina dobra. Bila je odlučna otpustiti jalove pokušaje da promjenom okruženja dosegne točku mira; učila je surađivati sa svojim bićem – odgonetnuti njegove temeljne potrebe, podariti mu pokret, ljubavlju ga osloboditi stega ove čudnovate civilizacije kojoj svejedno pripada, no pod čijim se pritiskom ne mora po svaku cijenu pokoriti.
Kako god bilo, odgovori su bili izvan horizonta svjesnog uma, no svakim danom bivala je sve spremnija pobrinuti se za sebe na „nove i divlje načine“ te zaroniti još dublje.
Kada uvid progovori jezikom tijela: otjelotvorena prisutnost
Iako je naširoko poznato da „zanemareno dijete ne prestaje voljeti roditelja, nego prestaje voljeti sebe“, tek kada se ta činjenica iskustveno spozna i tjelesno proživi, pojedinac ima mogućnost zagledati se u drugačije odluke i izbore mijenjajući time kvalitetu svog života. Umjesto nesvjesnih emotivnih računica prikrivanjem svojih i prioritiziranjem tuđih potreba, malo-pomalo I. je napuštala zabrane i moranja iluzornih moralnih okvira, pronalazeći zadovoljstvo u (ne)običnoj svakodnevici – uvažavajući svoju emocionalnu stvarnost te osluškujući svoje tijelo i njegove procese.
Ukratko, bilo je neophodno paralelno raditi na dvije razine – psihološkoj i somatskoj, kako bi se zaista osposobila za sveobuhvatniju ljubav i kako bi se, u krajnjoj liniji, pod neminovnim povremenim emocionalnim pritiskom prevenirao stari limb.
Umjesto pasivne nade, dosljedna i dugoročna praksa kada se uvidi iz uma spuste u tijelo, s razina misleće na razinu osjećajne svijesti, kada se uvuku u naše kosti, prste, u naš DNK, kada uvid progovori jezikom tijela – život se počinje mijenjati. Jer tijelo je polazno mjesto svake istinske promjene.
Kako su se postupno slagali stečeni uvidi o opravdanosti dosadašnjih obrazaca i o dugoročnoj svrsishodnosti zdravih alternativa za zadovoljenje istih potreba, tako je rasla i razina unutarnje snage da se odvaži na neki novi pravac kretanja – skladniji njezinu stanju, adekvatniji njezinim stremljenjima. Malo-pomalo sve je lakše uspijevala rasplesti razne emotivne zavrzlame proničući u mehanizme navika – kako onih plodonosnih, tako i zastarjelih, gotovo besmislenih aktivnosti zasluživanja pažnje, ne osvrćući se na jučer i ne hrleći u sutra. Usporedno s tim pothvatima, kao važan pokazatelj boljitka terapijski su se susreti spontano počeli prorjeđivati.
Mimo ustaljenih terapeutskih mjera, u svemu tome joj je najprije pomagala meditativna praksa: da se spusti ispod sloja misli i pažljivo osluhne lagano pulsiranje unutrašnjosti; da pažnjom obuhvati i ljubavlju objedini različite dijelove bića, njihove priče i potrebe – često potpuno nepoznate jedno drugom, da ih međusobno upozna i uskladi njihove ideje i jezike. Da se svakodnevno pomalo pobrine za sebe na način i u mjeri koju diktiraju njezine sadašnje težnje – a ne obrasci nekih tuđih života utkanih u njezino biće bez svjesnog pristanka. Ulagala je trud kako bi ostala u tijelu čak i kada je sve vapilo da pobjegne: da osjeti, proživi, izgovori i ponudi utočište svim odbačenim dijelovima bića.
Naslućivala je da je put iscjeljenja bio izbor odgovornosti; da je zapravo lakše svjesno slagati ciglu po ciglu slobodnog života, nego ostati dosljedan agoniji stare, ciklične dinamike; da je jednostavnije prigrliti svoj život, pristati na svoje potrebe i dopustiti sebi vitalnost duha nego svakodnevno, pomalo, u ime starih navika, napuštati sebe.
Vježbanje slobode
Tek nakon što se pobrinula za unutarnju buku, mogla je pristupiti setu pokreta prema oslobađanju potisnutog afekta i energetskim tehnikama kojima bi održavala dobar tjelesni i duhovni tonus – dinamičnim vježbama za buđenje pluća i kruti dio oko ramena i inhibiranu zdjelicu; statičnoj poziciji za podrobno uzemljenje; sporom kretanju za istančaniju svjesnost i širi pogled na život. Bila je svjesna okamenjenih osjećaja, spremna samostalno ih proraditi. Svakodnevno umirenje otapalo je skrivenu tenziju pa je bivala sve prisutnija u trenutku kroz tijelo i sve bliža samoj sebi – a to je jedino bilo važno. S druge strane, vrijednost aktivnog sudjelovanja tijela u otpuštanju skladištenih emocija nije se ogledala u građenju fizičke snage, nego u svojevrsnom iskustvu katarze – prepoznavanju obrazaca napetosti, izražavanju osjećaja i oslobađanju velikog energetskog naboja. Nije više osjećala poriv da udovoljava svijetu – nije imala potrebu za konstantnim tuđim odobravanjem kao temeljem osjećaja sebe. Znala je da je zapravo samo na njoj hoće li ostati vjerna starim putanjama ili će se osmjeliti te svom biću podariti pažnju i ukazati povjerenje inherentnoj dobroti ljudskog srca i vlastitog unutarnjeg kapitala.
Nastavljala je njegovati nepokolebljivu privrženost vlastitoj autentičnosti i svom izvornom stanju bivanja ne gubeći iz vida da praksa nije i ne smije biti sama sebi cilj, nego živi odnos, atmosfera i reciprocitet unutar raznih relacijskih polja u sklopu kojih jedino istinski postojimo. Gotovo da ništa nije moglo parirati takvom obliku brige o sebi. Nahraniti sebe svime što je svojedobno nenamjerno bilo uskraćeno bilo je sveti posao oslobađanja sebe. Taj proces vježbanja slobode nije bio pojedinačni izvanjski događaj, nego intimno unutarnje iskustvo u kojem je tijelo bilo vjeran saveznik. Prestala je teoretizirati svoje probleme u tuđe ime i analizirati njihove strahove: strpljivo je provodila male, ali važne korake bazirane na svježim uvidima. To je bila stabilna osnova emocionalne zrelosti i otpornosti; tako se hrabrost vježba, tako se mudrost živi.
„Ne objašnjavajte svoju filozofiju, utjelovite je.“ Epiktet
Nije više bilo šanse da falsificira i formatira svoj život na tuđe načine, da „prevodi sebe žednu preko vode“ i sabotira pravo na voljenje – nakon što je zauzela bolji promatrački položaj u odnosu na vlastiti život. Iako je stekla razumijevanje da se pojedine potrebe, usprkos dugom i snažnom naporu ipak ne mogu zadovoljiti, bila je voljna nastaviti istraživati način ispunjenja duboke lišenosti – odvažila se hrabro pretočiti u život stečene uvide.
„Volja je motor psihe. Za promjenu su neophodne hrabrost i volja, a ne samo uvid i svjesnost.“ Nebojša Jovanović
Nadrastanje zastarjelih doktrina: svjesna i namjerna ljubav
Iako je bila naučena ne vrednovati svoje potrebe, nakon određenog vremena predanog rada bila je spremna odreći se starih strategija zbog nove postavke odnosa - napokon ugoditi sebi i uživati u svakoj fazi promjene te istinski znati i razumjeti da se dobri dani i mudre odluke ne podrazumijevaju, nego da su rezultat velikog truda vrijednog pažnje. Za razliku od prvobitnog stanja, odstupanje od vlastitih htijenja radi boljitka drugih bilo je tek povremeno i iznad svega svjesno i emotivno davanje – a ne prinudno odricanje i nesvjesna aktivnost, uvjetovana davno uspostavljenim egzistencijalnim strahom od gubitka podrške – ako se ne podređujemo tuđim zahtjevima.
„Njezin razvoj, njezina sloboda, moraju početi iz nje i putem nje (…) tako da joj život bude jednostavniji, dublji i bogatiji. Tako da pokuša spoznati smisao i suštinu života u svim njegovim složenostima, oslobodivši se straha od javnog mijenja i javne osude. Samo takav stav, a ne samo pravo na glas, oslobodit će ženu, učiniti da stekne moć, do sada svijetu nepoznatu moć za stvarnu ljubav, moć koja zastupa mir i harmoniju; moć božanskog plamena koji daje život.“ E. Goldman
I iako to nije namjeravala, ispostavilo se da je sve to ipak činila za najviše dobro svih. Tek tada, ljubav prema čovječanstvu i pomaganje drugima dobili su ruho stvarne zrelosti. Ili, kako su stari narodi znali reći: „Više sile mogu uslišiti svaku molitvu jedino ako je ona izgovorena tri puta: prvi put – za sreću i spokoj duše roditelja, drugi put – za sreću susjeda i tek treći put – za vlastitu sreću.“ Jer zaista nema samo tvoje ili samo moje nesreće, baš kao što ne postoji ni sreća izoliranog pojedinca. U biti, sve je to naše. Sve se to prelijeva i prožima, čak i kada se ne dijeli svjesno. Zapravo, sve je to naše. I sva stremljenja – za dobrobit svih.
Hranjiva bliskost
Istina je da kompleksne teme zahtijevaju kompleksan pristup – što ne umanjuje, nego upravo naglašava važnost malih, svakodnevnih koraka. I premda može zvučati kao istrošena parola, odgovarajuća doza pažnje i svakodnevne njege zaista može napuniti osobne emocionalne rezervoare. Svrha takvog pothvata ne bi bila ukloniti tragove starih iskustava, nego pomoći pojedincu da nađe svoj put ka onoj vrsti hranjive bliskosti, topline i vitalnosti za kojom tako snažno čezne svako ljudsko biće. U njezinu slučaju, takva bi njega mogla pomoći da, umjesto upućivanja primjedbi na vlastiti račun, na odrastao način namiri svoje iskonske potrebe, uvažavajući povremeno iskakanje ranjivih fenomena djetinjstva koji je tako silovito vuku natrag.
Svakako, povremeno bi se pojavljivale stare sklonosti podrivajući njezine svjesne napore. No učila je da ih blagovremeno prepozna te da usmjeri svoj kompas u drugom smjeru. Uspijevala je „ublažiti ubode grižnje savjesti“ kada bi dala prednost vlastitom blagostanju, razumijevajući funkciju iluzorne krivice i uvažavajući prirodu i ritam promjene. Drugim riječima, shvaćala je važnost marljivog obavljanja „započetog posla“ – sporog, ali dostižnog; ponekad teškog, ali vrijednog svakog truda – usprkos povremenom prodiranju tog tegobnog osjećaja. Ni žrtva svoje prošlosti niti „marioneta“ izvanjskih sila, nego moćna jedinka koja svjesno i s razumijevanjem podržava svoj razvoj prihvaćajući sveobuhvatniju ljubav.