Vratimo vrijeme snagom uma

Kao i mnogo drugih stvari u životu, starenje prihvaćamo zdravo za gotovo. Kao automobil koji juri autocestom od točke A do točke B, vidimo se kako putujemo linearno od rođenja do smrti, a na tom putu događaju se promjene protiv kojih, usprkos produljenju životnog vijeka i svim medicinskim dostignućima, zapravo ne možemo ništa. Znamo da ćemo prije ili poslije dobiti bore, oslabjet će nam vid i sluh, smanjiti se pokretljivost i pamćenje. Vjerujemo da jednom kad nam se sve to dogodi, kad postanemo stari i smežurani, povratka više nema. Možemo nastaviti ići samo prema dolje.

Kažete svaka čast znanstvenicima, ali ipak ne vjerujete da je to moguće? Vidjeli ste dovoljno starih ljudi u životu da znate kako je starenje jednosmjerni proces u kojem jednom kad se dogode promjene više nema nazad? Ugledna znanstvenica i psihologinja sa Sveučilišta Harvard Ellen J. Langer u svojoj knjizi Mindfulness (Svjesnost) kaže kako glavni uzrok bolesne starosti počiva upravo u tom mentalnom sklopu. Većina nas u ranom djetinjstvu na temelju promatranja okoline formira negativne slike o starosti (stariji su bolesni, čangrizavi i nemoćni) te većinu života provede na autopilotu ne preispitujući druge mogućnosti i perspektive.

„Kad se ne bismo osjećali obveznima ispuniti ta ograničena uvjerenja, imali bismo veće izglede da godine propadanja zamijenimo godinama rasta i svrhovitosti“, napisala je ta psihologinja koja je na temelju brojnih istraživanja koja je provela nedavno napisala još jednu knjigu o starenju, Counterclockwise (Suprotno od kazaljke na satu). „Kad se ponašamo nesvjesno, odnosno kad se oslanjamo na kategorije koje smo stvorili u prošlosti, krajnje točke u našem razvoju su određene. Postajemo poput projektila koji se kreću po zacrtanoj putanji. No kada smo svjesni, vidimo svakakve izbore i stvaramo nove krajnje točke razvoja.“

Još krajem 1970-ih, u vrijeme kad je new age bio u začecima, a povezanost tijela i uma potpuno neistražena, Ellen J. Langer provela je vrlo neobično i za to vrijeme napredno istraživanje. Slično našem eksperimentu s početka teksta, odlučila je skupinu muškaraca u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima godinama vratiti dvadeset godina unatrag – ali ne samo u mislima već gotovo doslovce. U odmaralištu na sjeveru Amerike stvorila je paralelni svijet u kojem je sve, baš sve, bilo onako kako je svijet izgledao 1959. godine: prostorije je ispunila predmetima, novinama i časopisima iz doba kada su ti muškarci imali dvadeset godina manje.

Sudionici su u odmaralištu boravili pet dana te su imali ispunjen program tijekom kojeg su gledali ondašnje filmove i slušali radioemisije, vodili diskusije o poznatim osobama i političkim događajima iz tog razdoblja, a o svemu tome morali su govoriti u prezentu – kao da se sve to upravo događa. Kako bi učinak bio potpuniji, nisu smjeli komentirati i razgovarati ni o čemu što se dogodilo nakon 1959. godine. Rezultati su bili zapanjujući. Već drugog dana znanstvenici su primijetili kako su muškarci koji su do jučer bili potpuno ovisni o brizi svojih bližnjih počeli prpošno i posve samostalno pripremati i posluživati obroke, a nakon pet dana takvog života izmjeren im je bolji vid, sluh, memorija, inteligencija i snaga. Osim toga, počeli su hodati i sjediti uspravnije i samouvjerenije, a neovisni ispitanici koji su gledali njihove slike prije i poslije eksperimenta dali su im na kraju eksperimenta tri godine manje. Vraćanje njihova uma dvadeset godina unazad doslovce ih je pomladilo.PageBreak

Možda su se ti muškarci revitalizirali, reći ćete, samo zbog toga što su bili na odmoru, što su se međusobno družili i imali dane ispunjene zanimljivim sadržajem? Kako bi isključila tu mogućnost, Langer je u sklopu eksperimenta imala i kontrolnu skupinu muškaraca iste dobi koja je također dobila petodnevni odmor u istom odmaralištu, no nisu bili na isti način transportirani u prošlost. Također su imali program koji ih je navodio da se prisjećaju filmova i događaja iz 1950-ih, no nisu bili okruženi predmetima iz tog razdoblja i o svemu tome su razgovarali kao da se dogodilo u prošlosti. Nakon pet dana i u toj su skupini izmjereni pozitivni pomaci u inteligenciji, memoriji i snazi, ali ne toliko veliki kao u prvoj skupini. Zaključak? Što bolje um uspijemo uvjeriti da je 20 godina mlađi, to će mlađe biti i naše tijelo.

No postoji još jedan faktor koji je najvjerojatnije utjecao na muškarce u obje skupine i koji objašnjava zašto im se do određene mjere svima poboljšalo zdravlje, napisala je Langer. Aktivnosti u kojima su sudjelovali od njih su tražile da cijelo vrijeme budu svjesni i fokusirani. Morali su isključiti svoje autopilote koji ih inače vode kroz svakodnevicu te biti cijelo vrijeme prisutni u ovdje i sada. A skupina od koje se zahtijevalo da se potpuno transportira u prošlost, do mjere da o svemu govori u prezentu kao da se tog trenutka događa, zbog složenosti tog zadatka morala je biti prisutnija od kontrolne skupine, pa je vjerojatno i zbog toga imala bolje rezultate.

Prenemo se tek kad bacimo čarape u koš za smeće

Svi mi mnoštvo svakodnevnih zadataka obavljamo kao da smo na autopilotu. Koliko vam se puta dogodio sljedeći scenarij: ujutro ste ustali, otuširali se, izglačali košulju, obukli se, doručkovali. Izašli ste iz stana, sjeli u automobil i krenuli prema poslu. Odjednom vas je oblio hladan znoj – jeste li se sjetili isključili glačalo? Budući da ste sve te jutarnje radnje obavili automatski i nesvjesno, više to niste mogli prizvati u pamćenje. Kako je to napisala Langer: „U svakodnevnoj rutini ne primjećujemo što radimo sve dok ne nastane neki problem. Prenemo se tek kad zaključamo ključeve u automobilu ili bacimo čarape u koš za smeće“.

Kako bi pobliže istražila učinak te nesvjesnosti na život u starosti, Langer je s kolegama osmislila još jedan zanimljivi eksperiment. Odabrala je nasumce skupinu muškaraca i žena u jednom staračkom domu te ih podijelila u dvije skupine. Jedna je dobila biljku te im je rečeno da sami mogu odlučiti kako se o njoj brinuti, odnosno kada će je i koliko zalijevati. Ta je skupina i na druge načine aktivnije uključena u život doma: mogli su sami birati gdje će primati posjetitelje, kada će gledati film i slično. Druga (kontrolna) skupina također je dobila biljku u sobu, međutim rečeno im je da će se o njoj brinuti medicinska sestra. Objašnjeno im je da će i o svim drugim aktivnostima, poput vremena prikazivanja filma, odlučivati osoblje.

Već nakon tri tjedna rezultati su bili očiti: ljudi u skupini kojoj je dano više odgovornosti i mogućnosti odabira bili su sretniji i aktivniji. Nakon 18 mjeseci razlike su bile još veće: skupina s više odgovornosti bila je zdravija te imala manju stopu smrtnosti (15 posto u odnosu na 30 posto u kontrolnoj skupini). Kako je to objasnila Langer, štićenici doma kojim je dana mogućnost da aktivnije sudjeluju u krojenju svoje svakodnevice bili su prisiljeni isključiti svoje ustaljene autopilote te su počeli živjeti svjesnije i prisutnije. Samim time poboljšalo im se i psihičko i fizičko zdravlje.

Jeste li živjeli s bakom ili djedom?

Nesvjesnost se u našim životima očituje na mnogo načina. Primjerice, nismo prisutni kad sve stvari preuranjeno trpamo u krute kategorije: muško/žensko, staro/ mlado, uspješno/neuspješno – a da ih ne promotrimo iz drugih mogućih kutova. Netko tko ima 60 godina ne mora nužno biti star, kao što ni netko tko ima milijun dolara ne mora nužno biti uspješan. Nesvjesni smo i kad živimo život kao da ima samo jedan set pravila: primjerice kad slijepo i doslovno kuhamo po receptu a da se pri tome ne pitamo hoće li i nama prijati ista količina soli kao i osobi koja je sastavila recept.
Osim toga, nesvjesni smo i kad stvari prihvaćamo zdravo za gotovo jer smo o njima rano u životu stvorili neku mentalnu sliku i više se ne trudimo sagledati ih iz druge perspektive. Kao kad se pretvorimo u bolesne, čangrizave starce jer smo takvom slikom starosti bili okruženi u djetinjstvu.

Kako bi i znanstveno potvrdila utjecaj tih naših rano usvojenih slika o načinu na koji starimo, Langer je s kolegama osmislila još jedan eksperiment. U nekoliko staračkih domova u Bostonu i okolici intervjuirala je skupinu umirovljenika u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetim godinama. Sve ih je pitala jesu li ikad živjeli sa svojim bakama i djedovima te, ako jesu, koliko su tada imali godina. Podijelila ih je na dvije skupine: one koji su živjeli s djedovima i bakama prije svoje druge godine te one koji su živjeli s njima nakon svoje trinaeste godine. Rezultati su pokazali da su umirovljenici koji su u djetinjstvu kao uzor imali mlađe i vitalnije djedove i bake i sami u starosti bili aktivniji, samostalniji i vitalniji.

Strast u 82-oj

Svi ti eksperimenti, uvjerili su Langer u nevjerojatnu moć koju naš um ima nad našim tijelom i procesom starenja. Većina fizičkih ograničenja na koja nailazimo u trećoj dobi, zaključila je, nisu ništa drugo nego ograničenja koja sami sebi namećemo. Smatramo li da ćemo postati bolesni sa 60, to će uistinu i postati naša stvarnost. Smatramo li pak da s 80 možemo postati strastveni – moguće je da ćemo baš to i doživjeti.  Poznata američka psihoanalitičarka Florida Scott-Maxwell u 82-oj godini je zapisala u svoj dnevnik: „Moje sedamdesete bile su zanimljive i relativno mirne, ali moje osamdesete su strastvene. Što sam starija, to sam strastvenija“. Koliko nas očekuje da će doživjeti takvo što u tim godinama? A zašto ne?

Jasno je da se ne možemo vratiti u prošlost i reći svojim bakama i djedovima da budu strastveniji u 80-ima jer će na taj način pomoći i nama da budemo takvi. No možemo pokušati otvoriti svoj um prema svim tim novim saznanjima i perspektivama te stvoriti viziju vlastite sretne starosti u kojoj je baš sve moguće, jednako kao i u mladosti. A kad se pretvorimo u sretne i vitalne osamdesetogodišnjake koji gradom šeću držeći se za ruke, voze bicikle i nose traper jakne, i svojoj ćemo djeci otvoriti vrata u jedan sasvim drukčiji svijet. Svijet u kojem se i bake mogu zaljubiti.