U kavezu sam i želim izaći

Carl je jedan od brojnih pacijenata koji pohode psihoterapijsku kliniku Toma Warneckea u Londonu. Zamoljen na seansi da opiše svoje duševno stanje, Carl je povjerio da se osjeća izolirano i da mu je teško pri srcu. Warnecke mu je predložio da pronađe kretnju s jednom ili obje ruke koja najbolje odražava njegove osjećaje. Pacijent se nagnuo naprijed na stolcu, a ruke je polako usmjerio unazad, prema leđima. Tren poslije obje su se ruke lagano klizile gore-dolje uz leđa, dlanova okrenutih prema van. Terapeut je pozvao Carla da proširi kretnje i dopusti drugim dijelovima tijela da se uključe. Ustao je, a ruke su mu se raširile i počele mahati poput krila. Upitao je Carla pada li mu na pamet mentalna slika koja spaja njegove osjećaje i pokrete. „Vidim kavez. Nalazim se u njemu i želim izaći“, odgovorio je.

Povezivanje tjelesnih položaja, kretnji, osjeta i duševnih stanja svojstveno je metodi tjelesne psihoterapije (engl. body psychotherapy), koju u kliničkoj praksi primjenjuje Warnecke, dopredsjednik Psihoterapijskog savjeta Velike Britanije koji nekoliko puta godišnje drži predavanja i psihoterapijske radionice i u Hrvatskoj. Ta se metoda ističe po tome što odbacuje staromodno, iako još uvriježeno razdvajanje duha i tijela. Znanost je zaronila u mozak i u njemu pronašla sjedište misli, sjećanja, emocija, raspoloženja i snova. Danas znamo da naš um stanuje u središnjem živčanom sustavu, na čijem se vrhu nalazi mozak te da su um i tijelo zapravo nerazdvojni.

Pokretom izraziti osjećaj

Mnogi ljudi traže intervenciju psihologa ili psihijatra zato jer im je teško nositi se s bolnim emocijama poput potištenosti, tuge, straha, tjeskobe, stida ili ljutnje. Većina terapeuta pokušava pomoći pacijentu navodeći ga da promijeni svjesne misli, dakle kroz racionalnu, lijevu stranu mozga. No što ako to nije najbolji pristup? Što ako se do bolnih emocija može doprijeti samo kroz desnu, osjetilno-afektivnu moždanu polutku, dio mozga koji je umreženiji s ostatkom tijela?

Svjesna je misao samo jedan umni aspekt, koji omogućuju naprednije moždane funkcije. Iako svjesne misli mogu donekle promijeniti naše emocije, neki terapeuti tvrde da je zbog načina na koji je mozak ustrojen mnogo učinkovitije djelovati na emocije putem tijela, „odozdo prema gore“. Tjelesna psihoterapija zajednički je naziv za skup srodnih tehnika koje na ovaj način pristupaju ublažavanju ili uklanjanju bolnih emocija. Ova terapija djeluje u suprotnom smjeru od standardnih psihoterapijskih tehnika utoliko što se koristi tijelom da bi utjecala na središnji živčani sustav.

U tom cilju, stručnjak za tjelesnu psihoterapiju pomaže pacijentu da opaža kako se osjeća u određenoj situaciji i kakve tjelesne osjete ili mentalne slike doživljava uz duševna stanja. Baš kao što je Warnecke pomogao svojem pacijentu Carlu da najprije uz pomoć tjelesnog pokreta izrazi kako se osjeća, a potom stvori i mentalnu sliku koja opisuje taj osjećaj. Carl je zahvaljujući spontanim pokretima tijela shvatio da se osjeća zarobljeno, što je bio njegov prvi korak na putu do uspostavljanja ponovne tjelesne i duhovne ravnoteže.PageBreak

žena vježbanje
Mare Milin žena vježbanje
Ljutnja u čeljusti

„Mnoge ljude iznenađuje podatak da je osjećaj tjelesni događaj“, napisala je u eseju kalifornijska psihoterapeutkinja dr. Robin Roberts. „Baš kao i tjelesna bol koju doživljavate kad stavite ruku na vruću peć, tako su i emocije fiziološki događaji. Kad jednom shvatite da se svaki naš osjećaj, misao i postupak odvija uz posredovanje fizičkog tijela, više ne možete razdvajati duševno od tjelesnog. Život je prije svega somatsko iskustvo“.

Još jezgrovitije: „Um je ono što mozak stvara“, glasovita je definicija kanadskog znanstvenika Stevena Pinkera iz knjige How Mind Works (Kako um radi). A mozak, kao i ostatak središnjeg živčanog sustava, sto posto je tjelesan. U skladu s tim, svako emocionalno stanje ima odgovarajući fizički izraz, osjet koji doživljavamo u tijelu. Ljutnja se očituje mišićnom napetošću u čeljustima i udovima, koji kao da su tada „spremni za akciju“. Pri strahu javlja se stezanje u želucu, prsima i ždrijelu, kao i drhtanje. U stanju radosti, doživljavamo lakoću kretnji i širenje pluća. Tjelesni psihoterapeuti tvrde kako i cjelokupna postura tijela i naš vanjski izgled mnogo govore o onome što se događa unutar nas.

Vježba za panični napadaj

„Budući da se svijest o tjelesnim simptomima javlja prije svijesti o emociji, tjelesna psihoterapija uči pacijenta da regulira svoje osjećaje i raspoloženja uz posredovanje tijela“, rekao nam je Warnecke, inače specijalist za metode tjelesne psihoterapije, gestalta i biosinteze. Tjelesna psihoterapija bavi se širokom lepezom bolnih stanja kao što su anksiozni i depresivni poremećaji te posttraumatski stresni poremećaj. Warnecke kaže da konkretni postupci koji se preporučuju za svaki poremećaj variraju od osobe do osobe. „Vjerujem da je za svakog klijenta nužno osmisliti različitu terapiju, jer svatko ima jedinstvenu priču“, veli.

Na našu molbu, dočarao nam je jedan od mogućih terapijskih postupaka namijenjenih suzbijanju paničnog napada. „Osobi koja pati od paničnih napada pomažemo da na vrijeme prepozna simptome nadolazećeg napada i da odmah djeluje tako da ga preduhitri i zaustavi. U slučaju približavanja paničnog napada, preporučio bih vam da naslonite ruku o tvrdu površinu, recimo stup javne rasvjete. Potom, dok udišete, pritišćite o stup, a dok izdišete popuštajte pritisak“, ispričao nam je prilikom jednog od čestih posjeta Hrvatskoj.

Masaže, disanje, opuštanje

Osim što daje savjete vezane uz zauzimanje prikladnih tjelesnih položaja, tjelesni psihoterapeut može raditi neposredno s pacijentovim tijelom, uz pomoć masaže, ili se baviti njegovim disanjem i tjelesnim osjetima. Osim dodira, pokreta, položaja i tehnika disanja, tjelesna psihoterapija uključuje vizualizaciju, autogeni trening, mišićnu relaksaciju i drugo. Tijekom terapije pacijent može sjediti na stolcu, strunjači ili jastuku, ili ležati na stolu za masažu.  

Tjelesna psihoterapija ponajprije nastoji u organizmu izazvati opuštenost, kao prirodan lijek protiv stresa. Stanje opuštenosti dovodi do brzih pozitivnih promjena, kao što je usporen rad srca, usporeno i produbljeno disanje i opuštanje mišića. Tijekom opuštenosti, organizam popravlja štetu pretrpljenu od stresa te ponovno dostiže ravnotežu i cjelovitost. S vremenom, tko redovito ulazi u stanje opuštenosti stječe jači imunitet i veću otpornost na stres i traumu. No, kako nam je objasnio Warnecke, dok je kod anksioznosti potrebno ublažiti nadraženost središnjeg živčanog sustava, kod depresije je potrebno učiniti potpuno suprotno – aktivirati taj sustav.

Kada je potrebna?

Osim kod svojih primarnih indikacija – anksioznih, stresnih i depresivnih poremećaja, tjelesna psihoterapija i srodne tehnike s uspjehom su iskušane i kao dopunska terapija kod raka dojke, dijabetesa, srčanih bolesti, visokog tlaka, kronične boli i neplodnosti.

Više o tjelesnoj psihoterapiji te kako u Hrvatskoj pronaći kvalificiranog terapeuta koji se bavi tom vrstom terapije pronađite na www.dugan.hr, a ostale psihoterapijske pravce možete upoznati i preko Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske na www.savez-spuh.hr