Poput disanja ili kretanja, naše tijelo svakodnevno obavlja toliko različitih zadataka o kojima, na sreću, ne moramo nimalo razmišljati niti posebno učiti kako da ih radimo. Priroda se samim svojim okruženjem već pobrinula da ih naučimo i razvijemo, kao i da svedemo na minimum one funkcije koje nam nisu najneophodnije. Jer, našoj je prirodi princip efikasnosti jedan od važnijih, a u svijetu u kojem živimo lako možemo preživjeti i ako hodamo pogleda uperenog u zemlju.
Samo, zamislite osjećaj da se kroz život krećemo podignute glave, bezbolnije, gracioznije, laganije, kao da imamo krila. Ili neko šesto čulo zbog kojeg ne moramo brinuti hoćemo li nešto proliti, srušiti, udariti, saplesti se ili razviti kroničnu bol u leđima. Propriocepcija ili, kako se često naziva, „šesto čulo” je naš senzorni sistem kojim osjećamo položaj svog tijela i pokreta u odnosu na prostor, ali i posebnog dijela tijela u odnosu na cjelinu. Za razliku od tradicionalnih čula, vida, sluha, dodira, mirisa, ukusa, proprioceptivne informacije najčešće doživljavamo na podsvjesnom nivou i kao dio same naše ličnosti. Tko je ikada vježbao pravilno držanje i graciozan hod s knjigom na glavi zna koliko jednostavni zahtjev „gledaj ispred sebe dok hodaš” može biti izazovan. Probajte ako do sada niste, i bez knjige zna biti teško. Ili još jednostavnije, ustanite i zauzmite stopalima paralelan stav u širini kukova, a da ne pogledate u pod. Ni jednom. Tek kada se smjestite pogledajte u svoja stopala. Jesu li zaista paralelna jedno drugom?
Doživljaj vlastitog tijela
Proprioceptivne informacije u svakom trenutku putuju od mišića, ligamenata i tetiva do mozga koji iznova dorađuje prikaz mape našeg tijela. Pozicija, držanje, kretanje. Sve to mozak koristi kako bi zapamtio obrise tijela i gdje se ono nalazi u odnosu na prostor, kako bismo svaki sljedeći put s ponovljenim pokretom trošili sve manje energije. Ali ne kroz osjet vida ili dodira, već kroz naše superčulo doživljaja vlastitog tijela i prostora, propriocepcije. Zaista ne želimo svaki put razmišljati o tome gdje nam treba biti jedno stopalo u odnosu na drugo da bismo hodali. Ili kako da ustanemo i ostanemo stabilni. Sve dok nas, najčešće, bol ili povreda ne dovedu u situaciju da uopće otkrijemo, a onda i razvijamo, svoje čulo propriocepcije i bavimo se pokretom na ovaj način.
Ali propriocepcija nije povezana samo s hodanjem i stajanjem. Nedovoljno razvijeno čulo propriocepcije dovodi se u vezu s bolovima u donjim leđima i bolovima u tijelu uopće, hiperaktivnošću i poremećajem pažnje, skoliozom, problemima vratnog dijela kralježnice. Ramena povlačimo do ušiju uslijed stresa, međutim, kronično podignuta ramena do ušiju nosimo usred nedovoljno razvijenih senzornih sistema, čula na koja smo zaboravili.
Propriocepcija nam je nekada davno, u osvit čovječanstva, bila od vitalne važnosti za preživljavanje. Zahvaljujući njoj čovjek je mogao trčati bos kroz šumu pogleda zakucanog na plijen, ili možda još važnije, da izbjegne postati plijen. Zamislite da smo se morali zagledati i pogledom istraživati koliko je siguran teren prije svakog koraka. Ne, priroda nam je dala superčulo kojim možemo osjetiti koliko je podloga sigurna, a tijelo stabilno. Samo spuštanje bosih stopala na travu, sitan ili krupan šljunak, stijenu, vodu, zemlju, neočekivane i uvijek nove terene, razvijalo je čulo propriocepcije u tolikoj mjeri da nam nisu trebale vježbe za graciozan hod i pravilno držanje tijela. I ako se sada pitate kako to da se priča o propriocepciji opet vraća na hodanje, sjetite se da su vaša stopala vaša osnova koja utiče na čitavo tijelo, stoga nije slučajno da se najveća koncentracija proprioceptivnih neurona nalazi baš u predjelu zglobova.
Dobro razvijenu propriocepciju osjetit ćemo kao dobro snalaženje u prostoru, stabilnost i koordinaciju pokreta; kao signal da se ispravimo kada sjedimo pognuti, oslonimo ravnomjerno na oba stopala, umjesto više na jedno kada stojimo, kucamo po tastaturi prstima bez naprezanja mišića ramena, hodamo i gledamo ispred sebe u isto vrijeme bez padanja ili udaranja u druge ljude. Ali s probuđenom propriocepcijom budi se još jedno čulo koje smo zaboravili, interocepcija, kojom očitavamo što se događa unutar tijela.
Dok propriocepcija nosi svijest o odnosu tijela i prostora, interocepcija taj odnos boji emotivnom komponentom. Jedna od joga praksi koja mi je najviše pomogla upravo je ona koja se odnosila na stopala i hod. Osim što odmah probudi dobro raspoloženje i glasan smijeh, ovo upoznavanje i učenje tako jednostavne, svakodnevne radnje donosi snažan doživljaj samopouzdanja i radosti. Nemoguće je hodati lagano i visoko podignute glave, a da sam taj čin ne izazove promjenu od glave do pete.
Postavite si važna pitanja
Dovoljno je s pažnjom upravljati i njegovati samorefleksiju prilikom kretanja kako bismo njegovali i razvijali svoje čulo propriocepcije. Zašto biram baš ovaj položaj? Mogu li zakoračiti koristeći dah? Što ako pokret ruku iniciram iz grudnog koša umjesto iz lopatica? Što sve mogu opustiti, a da zadržim položaj?
Ovo su neka od pitanja za čijim odgovorima redovno tragamo u praksi joge i koja pomažu aktivirati zaboravljena superčula. Propriocepciju i interocepciju doživljavamo veoma osobno, kao dijelove koji nas boje iznutra i izvana kao ličnost. Sa svakim novim otkrićem i spoznajom svog tijela u prostoru, otvaramo prostor i za unutrašnje doživljaje. Laganiji hod uvijek znači i laganiji dah, i obrnuto, kada utječemo na kvalitetu disanja, uvijek se dogodi poboljšanje kretanja. Ovo naravno možemo promatrati biomehanički, kroz međusobne odnose tkiva i kostiju u tijelu, jer sve je povezano, svi ti različiti sistemi u organizmu nastali su iz samo jedne jedine stanice. Međutim, mnogo puta zaboravljamo da su i naši doživljaji, misli, emocije, osjećaji, čitav jedan unutrašnji sadržaj, također neodvojivi dio tog istog tijela. I da sa svakim pokretom i novom spoznajom iscrtavamo novu mapu za čitavo naše biće.
.png)
.png)
