Vježbala sam jogu 30 dana po samo 15 minuta

Budući da ipak nisam bila 100 posto sigurna u svoje znanje joge, posavjetovala sam se i s učiteljicom joge Senkom Ljubić, koja mi je potvrdila da sam na dobrom putu: „Tvoja je rutina izvrsna. Tu je zagrijavanje, koje je jako važno, a zadržavanjem psa koji gleda prema dolje (u pozdravima Suncu) pratimo dah pa tako napravimo i kvalitetnu vježbu disanja. Inverzije poput stoja na ramenima i na glavi odlične su. Smatra se da je stoj na glavi savršena asana, koja pogoduje svim dijelovima tijela i koja revitalizira i pomlađuje.“

Što ću poslije jesti?

Dakle, u teoriji, moj je plan bio savršen. A kako je to izgledalo u praksi? Iskreno, drago mi je što toga prvog dana u mojoj sobi nije bilo svjedoka. Već nakon dva pozdrava Suncu dlanovi su mi bili mokri, srce mi je udaralo kao ludo, toliko glasno da sam imala dojam kako doslovce poskakuje na prostirci za jogu. Moje jogijsko disanje bilo je sve samo ne mirno i ujednačeno.

U svakom položaju osjećala sam bolove u svojem nerazgibanom tijelu, a um mi je skakao s grane na granu: „Baš sam gladna, što ću poslije jesti? Hm, jesam li kupila kocke za juhu? Što ću ako ih nemam? Imam li nešto drugo u frižideru? Joj, samo da ovo što prije dovršim. Čekaj! Koji položaj ide sljedeći? Gdje sam? Kako ono ide pozdrav Suncu? Izdišem li sad ili udišem?“

Pa to je samo 15 minuta!

Usprkos izazovima, u tim sam prvim danima odlučila biti blaga prema sebi. Važno mi je bilo samo da svaki dan stanem na prostirku i izvedem svoju rutinu najbolje što mogu te da to učinim bez obzira na sve. Bez obzira na to koliko me još obaveza čeka tog dana, na glad, na neskuhanu večeru, neprošetanog psa, stres na poslu. Cilj mi je bio da joga postane sastavni dio moje rutine, nešto što svaki dan moram napraviti, poput tuširanja ili pranja zuba.

U krajnjem slučaju, kad bi me uhvatila lijenost, uvijek sam se mogla vratiti nepobitnoj činjenici: što mi je tih 15 ili 20 minuta? Za to vrijeme mogla bih odgledati neku glupu seriju na internetu, pogledati statuse svojih prijatelja na Facebooku, stajati u redu u dućanu ili jednostavno gledati u prazno. Svatko može naći toliko vremena. To nije ništa – i sve, baš sve, može toliko čekati!

Kako bih dodatno učvrstila odluku, pisala sam i svojoj učiteljici ashtanga joge Ireni Bartolec. Svesrdno me podržala: „Mali svakodnevni rituali u naš život unose stabilnost i sigurnost pa je svakodnevno vježbanje od 15 do 20 minuta dovoljno da stvorimo dnevnu rutinu koja će nam na duge staze donijeti mnogo dobrobiti. Kretanje je jedna od osnovnih ljudskih potreba, i 20 minuta aktivnog odmora dnevno može mnogo učiniti za našu kralježnicu i miran san. Osim toga, uz redovito vježbanje dan će nam proteći s manje stresa, osjećat ćemo se bolje i snažnije, tijelo će nam biti zdravije, lakše ćemo se nositi s izazovima i osnažiti imunitet.“

Izazovi svakodnevice

Njene riječi pomogle su mi da ustrajem. No, priznajem, nisam poslušala njezin savjet da je najbolje vrijeme za vježbanje jutro, odmah nakon ustajanja. Znala sam da je kod mene svaka rutina koja uključuje ranije buđenje dugoročno osuđena na propast. Realno sam kao svoje najbolje vrijeme za vježbanje odredila kasno poslijepodne, nakon povratka s posla. I tako sam svaki dan imala zakazan spoj sa svojom prostirkom za jogu u isto vrijeme, na istome mjestu. Pritom mi je bilo fascinantno promatrati kako svaki dan na nju donosim drukčiju energiju i drukčiji paket briga.

Katkada mi je tijelo bilo tromo i teško i na jedvite bih jade odradila tu laganu vježbu, a um mi je bio rastrzan na sto strana. U te dane nestrpljivo sam brojala pozdrave Suncu i jedva čekala da završim. No već nakon dva tjedna ustrajnog vježbanja, pokazalo se da ima i dana kad je moje tijelo lagano poput perca i čini mi se da klizim iz jednog položaja u drugi poput onih profesionalnih učiteljica joge koje zadivljuju svojom vještinom na Youtubeu. Sve sam to promatrala i osvještavala, ali nije mi bilo toliko važno. Moja mantra bila je: „Svaki dan 15 minuta, bez obzira na sve“.

Još 30 dana...

Ponosno vam mogu reći da ću danas, kad dovršim ovaj tekst, odraditi svoj 30. dan joge. Odlučila sam da neću stati na tome. Svakodnevna joga-rutina već je postala dio mene, s nepobitnim dobrobitima: osjećam se fizički i psihički snažnije, smirenije, sretnije. Samo trideset dana vježbanja u meni je stvorilo mirnu, snažnu rijeku energije na čijim se obalama mogu napojiti svaki put kad mi to zatreba.

Moj sljedeći izazov? Još 30 dana svakodnevne joge. Pa još 30, i još 30. I to usprkos svim izazovima svakodnevice jer i oni su, kako sam naučila u ovih mjesec dana, sastavni dio vježbanja. Kako mi je rekla Irena Bartolec, u joginskim tekstovima piše: „Najteži je položaj u jogi položaj svakodnevnog života, koji se stalno mijenja.“ Veliki je izazov stati na prostirku svakog dana usprkos svim tim mijenama. Kad to savladamo, možemo reći da je joga uistinu postala dio nas i našeg života.