Ho’oponopono: čudotvorni 'hvala' i 'volim te'

Nevjerni Toma

Neobičan klinički psiholog

Prije nekih godinu dana prvo sam čula priču o neobičnom kliničkom psihologu Ihaleakali Hewu Lenu. Prema njoj, Len je četiri godine radio u Državnoj havajskoj bolnici, i to u odjelu koji se bavio najtežim mentalnim bolesnicima: ljudima koje su smatrali agresivnima i opasnima. Psiholozi koji su radili na odjelu odustali bi već nakon mjesec-dva, a i ostali zaposlenici često su izostajali s posla jer su konstantno živjeli u strahu da će ih napasti neki pacijent.

No Len je, čim je došao na odjel, primijenio drukčiju metodu. Umjesto da drži seanse s pacijentima, on je dane provodio čitajući njihove povijesti bolesti i radeći na sebi. Taj učenik drevne havajske metode ho‘oponopono vjerovao je da je sam odgovoran za sve što se događa u njegovoj okolini te da radom na sebi može iscijeliti i druge. Drugim riječima, vjerujući da je sve oko njega samo njegova projekcija, počeo je iscjeljivati dio u sebi za koji je vjerovao da je stvorio svu tu patnju.

Žao mi je

Među ostalim, ponavljao je rečenicu koja je osnovni alat za čišćenje u ho‘oponoponu: „Žao mi je. Oprosti mi za sve unutar mene što je ovo uzrokovalo.“ Metoda se pokazala učinkovitom. Prema njegovim riječima, pacijenti su već nakon mjesec-dva postali manje agresivni, a napeta atmosfera u odjelu postupno se smirila...

Zaposlenici više nisu morali vezivati agresivne pacijente, mnogima više nisu bili potrebni lijekovi, a oni za koje se mislilo da nikad neće biti rehabilitirani, postupno su počeli dobivati otpusna pisma. Danas je odjel zatvoren!

Ne moram ni reći da mi se ta anegdota u prvi mah učinila previše nevjerojatnom da bi bila istinita. No bila je dovoljna da me zainteresira za tu drevnu metodu, pa kad sam čula da u Zagreb dolazi jedna od učenica Hewa Lena, Mabel Katz, brže-bolje prijavila sam se za seminar.PageBreak

Energična i živopisna, Mabel me osvojila praktičnim pristupom i neposrednošću.
Na samom početku pojasnila nam je da je osnovna svrha ho‘oponopona čišćenje, odnosno otpuštanje starih programa koji se neprestano vrte u našoj podsvijesti te se manifestiraju u raznim za nas nepovoljnim situacijama. No ključ je u tome da na sve te „probleme“ počnemo gledati kao na priliku za čišćenje starih programa.

Izvadila je CD-player, pustila glazbu i slikovito nam objasnila da te programe možemo zamisliti kao CD-e koji neprestano sviraju u našoj podsvijesti. Svaki puta kad upotrebljavamo ho‘oponopono alate za čišćenje, poput ponavljanja riječi „hvala ti“ ili „volim te“, dajemo nalog svojem podsvjesnom umu da promijeni ploču. „Kad zaustavimo CD, brišemo stvari prije nego što se manifestiraju, ne moramo slušati svih 15 pjesama na njemu. No tad počinje svirati drugi CD. CD-i uvijek sviraju, stoga cijelo vrijeme moramo čistiti, 24 sata dnevno.“

Dok je Mabel nastavljala s pričom, ja sam odlučila ho‘oponoponu dati šansu i pokušala u sebi ponavljati: „Hvala, hvala, hvala.“ Možda sam uspjela održati tu mantru minutu ili dvije, ali moj uvijek zaposleni um ubrzo je morao razmišljati o nečemu drugom, pa o nečemu trećem. Čistiti 24 sata dnevno? To mi se činilo nemogućim! No kako je Mabel dublje ulazila u filozofiju ho‘oponopona, stvari su – barem u teoriji – postajale jasnije.

Tri razine svijesti

Prema tome drevnom havajskom vjerovanju, svi se zapravo sastojimo od tri razine svijesti. Na najvišoj je razini naša nadsvijest (aumakua). Ona nas povezuje s božanskim, ima visoku frekvenciju vibracije i smatra se očinskom figurom. Ispod toga je svijest (uhane), odnosno naš um, koji je povezan s majčinskom energijom. Na najnižoj je razini podsvijest (unihipili), odnosno naše unutarnje dijete. Ono je naš emotivni dio, naša banka sjećanja koja sadrži sve stare programe i sjećanja iz prošlih života. Povezana je s teškim, najnižim frekvencijama.

Svaki put kad kažemo „hvala“, naša svijest upućuje molbu našem unutarnjem djetetu da čisti te stare obrasce, odnosno programe. Naše unutarnje dijete potom taj zahtjev šalje našoj nadsvijesti. S obzirom na to da je nadsvijest povezana s božanskom energijom ili manom, mana se na zahtjev spušta do nas i čisti naše programe. Vježbajući ho‘oponopono, njegujemo odnos sa svojim unutarnjim djetetom i učimo ga da samo čisti, na autopilotu. Što češće iniciramo čišćenje na svjesnoj razini, to je veća vjerojatnost da će naše unutarnje dijete nastaviti čistiti za nas i dok se mi bavimo drugim stvarima.

Alati izrazito lagani, kao da su napravljeni za djecu

Kako znamo da je dijete u nama preuzelo ulogu čišćenja? Mabel je to pojasnila na svojem primjeru. Ispričala nam je kako je jednoga dana, dok je radila nešto drugo, čula mali, ali jasan glas koji je rekao: „Prekidač za svjetlo.“ Bio je toliko jasan da se osvrnula, no kad je vidjela da nikog nema, shvatila je da je čula glas svojeg unutarnjeg djeteta, koje je čistilo i onda kad je ona bila zaokupljena drugih stvarima. „Prekidač za svjetlo?!“ pitat ćete. Da, i to je jedan od alata za čišćenje u ho‘oponoponu. Mabelinim riječima: „Alati za čišćenje izrazito su lagani, kao da su napravljeni za djecu. Možda će vam se činiti da je sve ovo dječja igra, no moramo naučiti ponovno biti djeca.“

Sve te mantre koje ponavljamo dok čistimo, pojasnila je Mabel, lozinke su koje sadrže osnovnu poruku ho‘oponopona: „Žao mi je. Oprosti mi za sve unutar mene što je ovo uzrokovalo.“ Izgovarajući ih, preuzimamo stopostotnu odgovornost za sve što se oko nas događa, no činimo i nešto mnogo važnije. Mabelinim riječima: „Kad kažemo ‚hvala, hvala, hvala‘, otpuštamo stare programe i imamo povjerenja u život. Možemo biti sretni i smireni bez obzira na to što se događa oko nas.“

Hvala, hvala, hvala

Osim toga, prakticirajući ho‘oponopono učimo jednu od najvažnijih i najtežih lekcija na putu osobnog rasta: vježbamo prisutnost u sadašnjem trenutku. Kad smo dovoljno prisutni da se sjetimo ponavljati „hvala, hvala, hvala“, time prekidamo svoj majmunski um u njegovu skakanju s grane na granu i na trenutak se vraćamo u prazninu, nulu, prostor u kojem možemo biti autentični. To je isti prostor u koji ulazimo kad vježbamo jogu ili meditaciju, prostor u kojem nas može dotaknuti čista inspiracija.

Uvijek se iznova vraćajući u taj prostor, malo-pomalo dolazimo do važnog uvida: „Mi nismo svi ti programi, nismo sva ta sjećanja koja neprestano vrtimo“, objasnila nam je Mabel. „Nismo naša mišljenja i sudovi. Mi smo iznad svih tih problema. Kad uistinu postanemo svjesni sebe, možemo početi samo promatrati svoje probleme, a ne se s njima poistovjećivati.“ Tada se u potpunosti otvaramo prema životu i vjerujemo da će nam prave stvari doći u pravo vrijeme.PageBreak

Nakon nekog vremena predanog čišćenja raznim alatima, prema Mabelinim riječima, možemo očekivati da se počnu događati čuda. S obzirom na to da su na seminaru uz nas početnike bili i oni već iskusni u ho’oponoponu, imala sam prilike čuti kakva se sve čuda mogu dogoditi upornim praktikantima te tehnike: neki su izliječili nesanicu, drugima su se preko noći razriješili teški obiteljski odnosi, treći su se oslobodili okova nesretnog braka… Malo-pomalo ulazila sam u svijet ho‘oponopona, i htjela-ne htjela u svojem umu počela vrtjeti mantru „Hvala, hvala, hvala…“

Iako je moj znanstveni um i dalje bio skeptičan prema svemu što je metoda obećavala, prisjetila sam se eksperimenta koji je izveo japanski istraživač Masaro Emoto, autor knjige Poruke skrivene u vodi. U sklopu svojih istraživanja, on je vodi slao razne poruke i pritom snimao kristale koji su se formirali. Kad je vodi upućivao ljubav i zahvalnost, ona je formirala najljepše kristale. Kad sam mentalno ponavljala riječi „Hvala, hvala, hvala“, nije mi bilo teško zamisliti kako se molekule vode u mom tijelu premještaju i tvore te kristale. Ako već ne brišem svoje podsvjesne programe, razmišljala sam, ponavljanje riječi poput „hvala“ i „volim te“ sigurno je blagotvorno za moje tijelo.

Želim li i dalje vrtjeti staro?

I tako je trajala moja kratka romansa s ho‘oponoponom, sve dok Mabel nije spomenula da je jedan od alata u ho‘oponoponu fraza „ljepljiva traka za muhe“.
Čak sam i prekidač za svjetlo uspjela sebi nekako objasniti (unošenje svjetla u tamne predjele podsvijesti), ali ljepljiva traka za muhe?! Taj je alat posebno dobar kad želimo očistiti negativnu energiju koja se stvara u odnosima, dodala je Mabel. „U određenim situacijama u misli će vam doći alat za koji niste mislili da ćete ga se ikad sjetiti. Slijedite svoju inspiraciju“, dodala je. Smijala sam se u sebi i mislila kako je to alat kojim se sigurno nikad neću koristiti. Brzo se pokazalo da sam bila u krivu.

Seminar ho‘oponopona završio je, a ja sam metodi odlučila dati šansu, među ostalim i zato da bih o tom iskustvu poslije mogla pisati. Između desetaka mantri koje smo dobili na seminaru izabrala sam onu osnovnu, „hvala“, i svaki put kad bih se sjetila, ponavljala bih je u glavi. Isprva ju je bilo teško ponavljati radeći druge stvari, no ubrzo sam otkrila dobrobit koju nisam mogla osporiti. Kad sam ponavljala mantru dok sam slušala druge ljude, ona mi je omogućivala da budem prisutnija i da im se potpuno posvetim. Ponavljanje iste mantre dok sam vozila ili jela također mi je omogućilo da ne nestanem u ustaljenim petljama svojeg uma, već da budem u „sada i ovdje“.

Mabel je bila u pravu: ponavljajući tu mantru, stvorila sam novu petlju u svojem umu. U svakom trenutku mogla sam izabrati: želim li vrtjeti stare petlje nepotrebnog analiziranja prošlosti i briga o budućnosti ili novu mantru, koja mi je omogućila da budem prisutna, pozitivna, zahvalna na svemu što mi dolazi?

Priča o ljepljivoj traci za muhe

Došao je i trenutak koji mi je omogućio da još dublje iskusim neobičnu snagu te tehnike. Tijekom božićnih praznika suprug i ja zatekli smo se na prelijepom mjestu, ali u društvu jedne starije, depresivne osobe sklone izljevima negativnosti. Iz prijašnjeg iskustva znali smo da je već nekoliko dana u njezinu društvu dovoljno da nas „proguta njezin oblak“. Dva tjedna u istom stanu činila su se kao nemoguća misija. Moj plan bio je ponavljati: „Hvala, hvala, hvala.“

No prvi put kad je iz njezinih usta krenula lava negativnosti, spontano mi se u glavi pojavila misao: „Ljepljiva traka za muhe.“ To me toliko iznenadilo i izbacilo iz takta da sam se u sebi počela smijati. Drugi put kad se situacija ponovila, došapnula sam suprugu: „Nemoj me pitati zašto, samo reci: ‚Ljepljiva traka za muhe‘.“ Pogledao me u čudu i jedva suspregao smijeh.

Treći put kad se situacija ponovila, jedno smo drugo pogledali i jedva čujno, gotovo u isti mah, rekli: „Ljepljiva traka za muhe.“ Ne znam kako, ali zahvaljujući toj neobičnoj mantri uspjelo nam je nijednom se ne uvući u tu mrežu negativnosti. Uživali smo u predivnom okruženju oko sebe, u društvu te osobe, a svaki put kad bi iz njezinih usta došao val negativnosti, pomisao na ljepljivu traku za muhe trgnula bi nas iz negativnog razmišljanja i izmamila nam osmijeh. Baš kao što je rekla Mabel, ho‘oponopono omogućio nam je da ostanemo emotivno odvojeni od te negativne situacije, da ostanemo prisutni u sadašnjem trenutku. Jedinom trenutku u kojem vrijedi živjeti.

U Zagreb dolazi Mabel Katz, učenica dr. Lena, koja će 30. studenoga i 1. prosinca održati seminar u hotelu Antunović. Više informacija na www.hooponoponotehnika.com te centar.izvrsnosti@gmail.com i 098/485-034 (Karmen Jerković)