Vježbam jogu - ali u svojoj glavi

Da ste me prije dva mjeseca sreli i pitali čime se bavim u slobodno vrijeme, odgovorila bih vam samouvjereno, bez razmišljanja: „Vježbam jogu. Već jako dugo. Godinama.“ Tek ako bi se razgovor nastavio u tom smjeru, vjerojatno bih ipak razmislila o tome što sam rekla i pokušala ublažiti tu tvrdnju: „Pa sad, kad malo bolje razmislim, u zadnje vrijeme baš i ne vježbam, jer, hm, baš nekako nemam vremena.“

Je li vam se kad dogodilo da se u glavi bavite nečim – plivanjem, planinarenjem, jogom, pilatesom – iako zapravo mjesecima niste pokrenuli ni prst? Iako vam se život svodi na rutinu posao-kuća-večera-spavanje i u njemu nema baš nikakve fizičke aktivnosti? Meni se u posljednjih 12 mjeseci pretrpanog rasporeda i viška obaveza baš to dogodilo. Istina je, jogu sam vježbala godinama, bilo je razdoblja u kojima sam bila redovita i vrlo predana te sam s lakoćom izvodila i najzahtjevnije položaje, poput vrane ili stoja na glavi. Bilo je čak i razdoblja u kojima sam svaki drugi dan ustajala u sedam ujutro i sat vremena vježbala ashtanga jogu prije posla. Za mene – zadrtu sovu koja u krevetu ostaje do posljednjeg trena, a na poslu treba dvije kave da umno profunkcionira – to je bio velik uspjeh. To mi iz današnje perspektive djeluje kao znanstvena fantastika.

Zlata vrijedan savjet

U posljednjih godinu dana moje vježbanje joge postalo je jadno. I nisam gruba prema sebi kad to kažem. Zbog velikog broja obaveza, na poslu sam ostajala sve dulje, radila vikendom, pa čak i počela nositi posao na godišnji odmor. Joga se nikako nije uklapala u takav raspored. Tu i tamo rekla bih: „Sad je dosta!“, ambiciozno odvježbala sat i pol rigorozne ashtanga joge, i sljedećih nekoliko dana imala takvu upalu mišića da ne bih mogla podignuti ruke do razine ramena. Ne bih mogla podići ni čašu vode bez bolne grimase. Trebalo bi mi po tjedan dana da se oporavim od jednog takvog sata, a zatim bi se opet pojavio neki rok, neka gužva, pa bih opet zaboravila na jogu. I tako u krug.

Naravno, moje tijelo počelo je patiti od tog sjedilačkog načina života, za koji novija istraživanja pokazuju da je pogubniji za zdravlje od cigareta. Kako sam većinu vremena provodila pred računalom, u vrlo nezdravim pogrbljenim položajima (i uglavnom prekriženih nogu), počeli su se pojavljivati misteriozni bolovi u dijelovima tijela kojih prije nisam bila ni svjesna. Moje tijelo potiho se bunilo.

Nije dugo trebalo prije nego što mi je jedan od Sensinih suradnika, učitelj joge Danijel Dubičanac, dao zlata vrijedan savjet: „Ako nemaš vremena za cijelu rutinu, odredi dnevni minimum i odvježbaj ga svaki dan. To može biti samo jedna poza ili dvije, nije važno – glavno da svaki dan staneš na prostirku.“

Ohrabrujuće istraživanje

U pravi mah to mi se činilo beskorisnim. U mojoj je glavi joga bila sve ili ništa: sat i pol istezanja i poštenog znojenja na prostirci, težak rad. Dnevni minimum? Kako će mi pomoći vježbanje nekoliko pozdrava Suncu svaki dan? Pa to nije dovoljno za ozbiljnu jogijsku praksu! Ipak, kako je vrijeme prolazilo, a ja sve više tonula u hrpu posla iz koje nisam vidjela izlaz, u jednom sam trenutku taj dnevni minimum počela doživljavati kao svoju slamčicu spasa. Pokušat ću prihvatiti taj savjet, odrediti dnevni minimum i vježbati jogu svaki dan barem 15 minuta tijekom 30 dana, odlučila sam. A kako bih se prisilila da to uistinu i napravim, objavila sam redakciji da ću nakon 30 dana o tome i pisati. Više nije bilo povratka.

Prije nego što sam se upustila u svoj joga-izazov, naišla sam na podatke koji su me dodatno učvrstili u toj odluci. Prema istraživanju objavljenom 2011. godine u uglednom znanstvenom časopisu Lancet, koje je provedeno na čak 416.000 ljudi, male doze svakodnevnog vježbanja itekako su blagotvorne za zdravlje. Oni koji su tijekom tog istraživanja vježbali umjerenim intenzitetom, primjerice žustro hodali 15 minuta dnevno šest puta tjedno, živjeli su tri godine dulje od onih koji nisu bili aktivni.

Takvo vježbanje smanjilo je kod njih rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti za 20 posto, kao i smrtnost od ostalih bolesti, poput raka. Dakle, i istraživanje je potvrdilo da već 15 minuta aktivnosti dnevno može mnogo pomoći našem zdravlju.

Nastavak članka