Četiri koraka aktivne imaginacije

1. Poziv upućen nesvjesnome

• Upotreba mašte. U aktivnoj imaginaciji mašta služi za lakše pokretanje cijelog procesa. Možemo usmjeriti pozornost na ono što nam u tom trenutku prolazi glavom i neka će nas slika, lik ili situacija jednostavno zaokupiti više nego sve ostalo. Tad možemo otići do tog lika, slike ili situacije i iskoristiti ih kao polazišnu točku aktivne imaginacije. To znači da ćemo početi sudjelovati, započinjati razgovor s raznim likovima i bilježiti što se događa pa će na taj način do tada pasivno maštanje postati aktivna imaginacija.

• Simbolična mjesta. Još jedan jednostavan način za upućivanje poziva nesvjesnome koji podrazumijeva odlazak na neko mjesto u našoj mašti koje ćemo početi istraživati i vidjeti koga ćemo ondje susresti. Kad to napravimo, naša će nas imaginacija odvesti do onog mjesta u našoj nutrini na koje trebamo doći i povezati nas s likovima s kojima se u tom trenutku trebamo povezati.

• Personifikacija. Ovom se tehnikom služimo kad postoji određeno raspoloženje ili emocija koja nas ne napušta nekoliko dana, ponekad i dulje. To raspoloženje na neki način predstavlja poziv nesvjesnoga da vezano uz to započnemo dijalog s njime. Dovoljno se obratiti onome u nama tko je opsjednut tom emocijom, primjerice bijesom ili malodušjem. Možete ući u svoju imaginaciju i kazati: „Zašto si danas toliko ljut? Gdje si? Kako izgledaš? Molim te uzmi neko obličje kako bih te mogao vidjeti. Dođi, razgovaraj sa mnom. Želim saznati tko si i što ti treba.“

• Likovi iz sna. Započinjanje razgovora s likovima iz sna još je jedan način za uranjanje u aktivnu imaginaciju i u tom nam slučaju služi kao svojevrsno produljenje snova. Ta nam je metoda od posebne pomoći kad imamo neki san koji nismo razriješili, koji nam se ponavlja. U svojoj se imaginaciji vraćamo u san i uspostavljamo kontakt s likovima koji se u njemu pojavljuju. Možemo izabrati konkretnu osobu iz sna s kojom imamo potrebu razgovarati, možemo samo razgovarati s njom ili se pak vratiti u situaciju iz sna i nastaviti susret baš tamo gdje je san bio prekinut. U osnovi, možemo nastaviti određeni san i produljiti ga tijekom aktivne imaginacije.

Učimo slušati one koje smo dotad prisiljavali da budu nijemi, učimo odati počast onima koje smo sami lišili poštovanja. 

2. Dijalog i doživljaj

Kad se pojave slike iz našeg nesvjesnoga, spremni smo zapodjenuti razgovor s njima. Započinjanje dijaloga uglavnom izgleda tako što se prepustimo imaginaciji i damo joj da poteče vlastitim tokom, jer najvažnije je unutrašnjim likovima dopustiti da žive svoj život. Pojavi li se u imaginaciji neki lik koji vam nema što reći, možete ga upitati tko je, što želi ili s kim bi htio razgovarati, postoji li nešto što bi želio napraviti i slično. Bolje je postavljati pitanja nego pričati s likovima koji se pojavljuju jer je tijekom procesa aktivne imaginacije iznimno važna naša spremnost za slušanje.

Za istinski čin imaginacije, kako ističe Johnson, trebamo se čvrsto držati slike kojom smo je započeli i ostati u danoj situaciji sve dok se ona ne razriješi. Od trenutka kad se suočimo s nekom slikom ili započnemo dijalog s njom, važno je nastaviti u tom smjeru i ne dopustiti da nam neke druge slike skrenu pozornost. Dopustimo li umu da luta od slike do slike i iz jedne u drugu situaciju, samo ćemo proći kroz beskonačan niz početaka i zaustavljanja koji nas ne vode nikamo. Od imaginacije ćemo imati koristi samo ako naš ego uistinu stupi u interakciju s likovima koji se u njoj pojavljuju.

Emotivni angažman također je bitan faktor u aktivnoj imaginaciji. Vrlo je važno da tijekom tog procesa budemo potpuno prisutni, odnosno da sudjelujemo u svojim osjećajima. Moramo osjetiti da je sve što se događa stvarno, bez obzira na to što se zbiva u našoj nutrini, a ne u vanjskome svijetu. Dok sanjamo, imamo doživljaj da je ono što se zbiva stvarno, a tako treba biti i tijekom aktivne imaginacije. Drugim riječima, u njoj trebamo potpuno sudjelovati, ali ne smijemo prijeći granicu, odnosno početi kontrolirati sam proces.

Dok se on odvija, ne možemo imati nikakvu kontrolu nad likovima i zbivanjima u svojoj nutrini. Valja dopustiti imaginaciji da slobodno teče svojim tokom, ne utječući na ono što će netko reći i što će se događati. Naravno, nekad je teško uočiti razliku između potpunog sudjelovanja i pokušaja kontroliranja. Odreći se kontrole znači odustati od unaprijed zadanih predodžbi o tome što bi se trebalo dogoditi, što reći, koju poruku dobiti i slično. Aktivna imaginacija u prvom je redu slušanje.

Mnoge dijelove sebe koji se tijekom nje javljaju već smo iskusili kao nositelje raznovrsnih otpora, neurotičnog ponašanja i nezrelosti, a sad je vrijeme da ih počnemo slušati jer jedino tako možemo uspostaviti vezu s njima. To je prilično velik izazov za većinu nas jer odjednom trebamo saslušati dio sebe koji smo dotad doživljavali kao izvor većine svojih problema. Ukratko, to znači kako sad dopuštamo da u nama progovore osjećaji inferiornosti, krivnje ili pak bijesa, a to nije nimalo lako.

Sposobnost našeg ega za razvoj svijesti daje nam moć, pravo, pa čak i dužnost da se ravnopravno uhvatimo ukoštac s velikim nesvjesnim i zajednički radimo na uspostavljanju sinteze vrijednosti.

Nakon što naučimo slušati odbačene dijelove sebe, valja nam naučiti i odgovarati te time doprinijeti dijalogu. Johnson upozorava kako se događa da ljudi, kad jednom nauče slušati glasove iz svog nesvjesnoga, često počnu pretjerivati i dolaziti do zaključka kako njihov ego ništa ne zna i zapravo je bezvrijedan. On smatra da je tendencija doživljavanja svega što kažu unutarnji likovi kao vrhunca mudrosti vrlo jednostrana, pa čak i opasna, naglašavajući da i nesvjesno treba uravnotežiti sa stavovima svjesnoga uma.

Kad se upustimo u aktivnu imaginaciju, moramo biti spremni i prepustiti joj se, što znači da nikad nećemo postupati prema unaprijed smišljenom scenariju. Ne možemo znati što će se dogoditi sve dok se to i ne dogodi. Možemo pozvati bilo koji lik koji želimo, no ne smijemo planirati što će nam on reći. U ovom se aspektu aktivna imaginacija potpuno razlikuje od vođenog maštanja, odnosno kreativne vizualizacije tijekom koje se zamišljamo u različitim situacijama. Tijekom vizualizacije naš ego odlučuje o svemu, bez konzultacije s nesvjesnim. Kad je o aktivnoj imaginaciji riječ, mi potvrđujemo da nesvjesno ima vlastitu mudrost, svoja stajališta koja su realistična baš kao i ona ega.

Svrha aktivne imaginacije nije programirati naše nesvjesno, nego mu pružiti priliku da se izrazi i bude saslušano. Zato u aktivnoj imaginaciji nema scenarija ni planova. Unaprijed ne odlučujemo koji cilj želimo postići i ne pokušavamo upravljati nesvjesnim, jednostavno započnemo i puštamo da se dogodi ono što će se dogoditi. Što god nam iz nesvjesnoga dođe spontano, dakle bez ikakve manipulacije, usmjeravanja ili kontrole, pravi je materijal aktivne imaginacije.

3. Dodavanje etičkog elementa

Naše je nesvjesno u određenom smislu amoralno: ono se bavi isključivo proživljavanjem i izražavanjem moćnih, bezličnih lajtmotiva psihičkog univerzuma. Svaki arhetip, svaka sila u kolektivnom nesvjesnom moralno je neutralna, baš kao što su moralno neutralne i druge prirodne sile. Dok primjenjujemo aktivnu imaginaciju, vrlo je važno zadržati vlastiti sustav vrijednosti i ponašati se u skladu s njim. Da bismo ostali etički uravnoteženi, ni jednom dijelu sebe ne smijemo dopustiti da preuzme potpunu kontrolu ni žrtvovati vlastite vrijednosti zbog udovoljavanja nekom porivu svog nesvjesnoga.

Iznimno je bitno njegovati humane vrijednosti, vrijednosti koje osiguravaju normalan tijek našeg svakodnevnog života te voditi računa o tome da naši odnosi s drugim ljudima ostanu zaštićeni. Budući da se tijekom aktivne imaginacije odvija dijalog ravnopravnih strana, moramo naučiti poštovati i svoj svjesni dio, jednako kao što trebamo poštovati slike iz nesvjesnoga.

Budući da je naše nesvjesno amoralno, ono vodi računa jedino o izražavanju svojih slika i samo mu ljudska svijest može postaviti granice unutarnjih zahtjeva. Mnogi naši arhetipovi koji se očituju kao čisti nagoni postaju naša istinska snaga, no isključivo ako ih ograničimo. Međutim, dopustimo li im da dominiraju, isključivši ljudskost, možemo postati grubi i nasilni.

4. Konkretizacija putem nekog fizičkog rituala

Kad se kaže da inkarnirate svoju aktivnu imaginaciju, to znači da joj dajete neko tjelesno svojstvo te da je premještate s apstraktne razine i dovodite u neposrednu vezu sa svojim fizičkim, zemaljskim životom.

U četvrtom koraku aktivnoj imaginaciji dajemo nešto tjelesno, spuštajući je s apstraktne na fizičku razinu. Međutim, nikako ne treba glumiti vlastitu imaginaciju. Temeljno značenje vlastite fantazije možemo izraziti putem kakvog rituala ili nekog oblika integracije u svoj svakodnevni život. Johnson naglašava da se tijekom aktivne imaginacije ne trebamo služiti slikama stvarnih ljudi.

Prema tome, u imaginaciji se ne smijemo obraćati svojim suradnicima, nadređenom ili bračnom partneru jer to može dovesti do rasta unutarnjeg pritiska i miješanja imaginarne razine sa stvarnim odnosom. Pojavi li vam se za vrijeme prakticiranja kakav unutarnji lik koji je uzeo obličje poznate osobe, možete ga zamoliti da promijeni izgled.

Isto tako, važno je zapisivati sve što se događa da bismo poslije proučili poruke svog nesvjesnoga. Johnson, osim toga, upozorava da se u aktivnu imaginaciju možemo upustiti samo ako imamo neku pouzdanu osobu kojoj se možemo obratiti u slučaju da nas imaginacija obuzme u tolikoj mjeri da je nismo u stanju prekinuti. Ipak, većini se to ne događa i jedini im je problem započeti aktivnu imaginaciju. Riječ je jednostavno o mjeri predostrožnosti jer upoznavanje vlastitog nesvjesnoga može biti vrlo korisno za naš svakodnevni život, no dobrobiti koje od toga imamo nestat će u slučaju da nas previše preplave takvi sadržaji.