Prirodne metode poboljšanja vida

Utjecaj stresa na oči

Dr. Jacob Liberman, optometrist koji je svojim metodama pomogao više od 30.000 ljudi da poboljšaju ili izliječe vid, u svojoj knjizi Skinite naočale i progledajte opisuje kako je kod ljudi s kojima je radio uzrok problema s vidom nastao nakon što su se suočili sa stresnom emocionalnom situacijom koju su nakon toga potisnuli. Smrt ili bolest roditelja, njihova rastava, selidba i novo okruženje, neuspjeh na poslu i u školi samo se neke od situacija koje njegovi pacijenti navode kao one koje su prethodile pogoršanju vida.

Dlanovanje, pomicanje fokusa

Prije dr. Libermana, krajem 19. stoljeća, oftamolog dr. William Horatio Bates, čije su metode nakon toga osporavane u medicinskim krugovima, tvrdio je kako teškoće s vidom nastaju zbog napora, ukratko stresa, i preporučio metode opuštanja za poboljšanje vida. Tretman očiju uključivao je postupak nazvan „dlanovanje“, prekrivanje zatvorenih očiju dlanovima, pri čemu su se oči, bez svjetlosnih podražaja, potpuno opuštale. Također, vježbanje očiju pomicanjem fokusa naprijed-nazad (u daljinu pa jako blizu) činilo je oči jačima, a izlaganje očiju sunčevim zrakama donosilo je dodatnu dobrobit.

Tim je metodama, koje su u praksi nastavili provoditi njegovi nasljednici, slavni pisac Aldous Huxley izliječio vid od gotovo potpunog sljepila. Svoja iskustva opisao je u eseju/knjizi The Art of Seeing (Umijeće gledanja) u kojem također objašnjava vezu između uma i tijela, odnosno, u ovom slučaju, očiju. On to kaže ovako: „Vid nije dobiven naporom da ga se dobije: on dolazi onima koji su naučili kako dovesti svoje oči i um u stanje budne pasivnosti, dinamičnog opuštanja“.PageBreak

Otkuda dolazi taj stres koji uzrokuje probleme s vidom? Zaključak koji se na temelju istraživanja pojavljuje u nekim znanstvenim krugovima govori da je to zbog toga što se želimo „civilizirati“. Sebe, svoju osobnost, svoj um želimo strpati u postojeće kalupe. Ne tragamo za onime što zaista jesmo, za vlastitim sklonostima, nego, zato što i društvo to od nas traži, tragamo za onime što sustav od nas traži i načinima kako ga zadovoljiti. Jer, koliko god vam netko to pokušavao objasniti, kratkovidnost, primjerice, nije nasljedna bolest. Naši su preci bili lovci čije je preživljavanje ovisilo o solidnom vidu. Oni koji ga nisu imali jednostavno nisu preživljavali i nisu stvarali potomstvo.

Jedno od ključnih i cijenjenih istraživanja koje to pokazuje je ono iz 1968. dr. Francisa Younga, koji je dugi niz godina bio direktor Centra za istraživanje primata pri Sveučilištu u Washingtonu i koji je objavio brojne znanstvene radove na temu kratkovidnosti. On je proučio nekoliko naraštaja Eskima s Aljaske i primijetio kako je kod roditelja koji su živjeli tradicionalnim životom lovaca i ribiča kratkovidnost prisutna tek u manje od 2% slučajeva, a kod njihove djece koja se školuju u američkom obrazovnom sustavu i žive modernim životom, čitaju i gledaju televiziju, ona je veća od 60%.

Vidljivi svijet je iluzija

Danas oftalmolozi kažu kako će tijekom života 90% ljudi oboljeti ili patiti zbog ovih ili onih tegoba s očima. Neki će stručnjaci reći da je to čovjekova prilagodba suvremenom životu, produkt obrazovnog sustava, neprirodnih radnji, među koje spadaju i čitanje i gledanje televizije. Oftalmolozi i optometristi će nam dati naočale i preporučiti da se naviknemo. Kao da smo se pomirili s time da kao vrsta jednostavno ne vidimo prst pred nosom. No moderna znanost tu će ipak uskočiti sa svojim spoznajama i dati rješenje, samo, moramo zaboraviti sve što su nas o svijetu i nama samima do sada učili.

Naš vidljivi svijet samo je iluzija koju stvara um primajući informacije putem osjetila. Suvremeni fizičari znaju ono čega mi tek moramo postati svjesni, a to je da je sva materija samo vibracija, istovjetna bilo kojem elektromagnetnom valu, dakle svjetlosti. Ono što nazivamo atomom skup je manjih jedinica koje se ne sastoje od čvrste tvari, nego većinom od praznog prostora i malim dijelom vala energije. Onaj dio svijeta koji percipiramo očima je, opet, samo manji dio spektra elektromagnetske energije koja nastanjuje ovaj svijet i koju smo u stanju izmjeriti.

Mi vidimo onaj dio između ultraljubičaste i infracrvene, dok su tu još kozmičke, gama, rendgenske zrake, radiovalovi, električna energija, da spomenemo samo neke. O svjetlosti, koju smatramo temeljem funkcioniranja vida, zapravo, osim što smo svjesni da postoji i što radi, ne znamo ništa. Čak je i Albert Einstein jednom napomenuo kako ni nakon 50 godina kontemplacije nije uspio shvatiti o čemu se tu radi. Zašto? Pa svjetlost, zapravo, nikada ni ne možemo vidjeti, vidimo samo predmete koje obasjava.PageBreak

U našem gledanju stvari ne radi se samo o onome što vidimo, odnosno o načinu na koji naše oko prima svjetlost odbijenu od stvari. Radi se o tome na koji način naš um tumači ono što vidi. I želi li to uopće vidjeti. O stvarima sudimo kao o dobrima ili lošima na osnovi svojih dosadašnjih iskustava. Isto tako, sliku o onome što vidimo stvaramo prema onome što imamo pohranjeno u memoriji. Rupe naš um popunjava onime što već ima u sebi. A tu stvarno ima svačega. Iskustva različitih terapeuta pokazala su koliki je problem u načinu na koji funkcionira naš um.

Naučeni smo razmišljati kako bismo prekrili osjećaje. Oni ostaju u nama neprobavljeni, neproživljeni, dok umu šaljemo jasnu poruku kako želimo da ih sakrije od nas. I on to nastavlja raditi, a jedan od načina da to učini jest da nas odsiječe od vanjskoga svijeta koji u nama budi neželjene osjećaje. Ima li boljeg načina za to nego zatvoriti kanal koji je zadužen za 90% naše komunikacije s vanjskim svijetom?

Sada kada su nam neki znanstvenici otkrili prirodu našeg vida i da su tegobe s vidom bolesti koje nemaju veze s nasljednim faktorima, nego s načinom na koji živimo, a neki terapeuti nas upozorili na pravi uzrok problema, vrijeme je da „skinemo naočale i progledamo“. Izbor metoda koje nam stoje na raspolaganju za otpuštanje nagomilanog stresa, a prije svega potisnutih emocija, zaista je bogat.

Meditacija za bolji vid

William Bates dao je svoje metode, a u knjizi Jacoba Libermana, koja je prevedena i kod nas, naći ćete sustav vježbi, cijeli program napravljen s ciljem otpuštanja potisnutih emocija i buđenja vida. Prema njegovu shvaćanju trebamo živjeti otvoren život, život bez napora, a naš vid treba biti otvoren vid, vid bez napora. Što god radili, treba na nas djelovati oslobađajuće jer slab je vid posljedica „zarobljavanja“, sužavanja svijesti i nepoznavanja vlastitih potencijala.

Kako bismo se naviknuli na to, moramo ponovno naučiti treptati, recimo. Oči se u prirodnom stanju neprestano pomiču i treptanje je spontano i stalno. Za opuštanje tijela možemo se „ljuljati“. Tijelo vrtimo, zajedno s nogama, u jednu pa u drugu stranu, promatramo tijelo i puštamo da nam, otvorenih očiju, stvari same dolaze u fokus. Cijelo vrijeme potrebno je držati pozornost na dahu, a sve te vježbe rade se bez naočala i leća.

Ključna metoda na putu poboljšanja vida je i meditacija, koju preporučuju i dr. Liberman i dr. Bates. Kada u meditaciji obratim pozornost na oči, osjećam toliki nakupljeni stres da mi se ponekad zavrti u glavi. Napetost i bockanje prostiru se cijelim tijelom i osjećam se kao da gorim. Svjestan sam da je stres koji osjećam povezan s nečim što sam potisnuo, što dosad nisam želio vidjeti. O čemu se radi i nije previše važno – znam da to jednostavno trebam otpustiti. A meditacija je ustvari otpuštanje i opuštanje. Ne radimo ništa, ne želimo ništa i nismo ništa.

Nekoliko vrsta vida

U tom opuštanju uma i tijela mi opuštamo i svoja osjetila, puštamo misli da teku, emocije da se jave i tijelo da obavlja što već mora obavljati. I tada shvaćamo, imamo to iskustvo, da mi nismo vanjski svijet, nismo naše tijelo, nismo naše misli ni naše emocije. U nama se budi svjesnost o nama samima kao biću koje se prostire i izvan njih.

Zahvaljujući meditaciji uvjerio sam se i kako postoji nekoliko vrsta vida te kako oči nisu onaj organ kojim vidimo. Mi, zapravo, vidimo svojom sviješću i sposobni smo „vidjeti“ puno više nego što oko može zamijetiti. Opisane, ali i mnoge druge metode koje pomažu ravnoteži duha, uma i tijela, poput vježbi disanja, mogu gotovo na čudesan način poboljšati vid. A što se mog vida tiče, vjerujem da su, kao što se govori, samim time što sam na duhovnom putu s dugom i jakom tradicijom, putu meditacije i joge, moji problemi na putu prema rješavanju i da se samo trebam prepustiti.