Održati odnos životnim, njegujućim, protočnim i podržavajućim nije lako. To nam govore i statistike prema kojima se svaki peti brak u Hrvatskoj raspadne, ali i naša svakodnevica u kojoj se susrećemo s nebrojenim nesporazumima, povredama, nerazumijevanjima, željama i očekivanjima u partnerskom odnosu.

Načina da unaprijedimo vezu je bezbroj, ali nedostaje li nam motivacije i ustrajnosti te spremnosti da, dok odnos gradimo, doživimo i neke frustracije, malo toga će donijeti rezultate. Poručuje to psihoterapeutkinja s 30-godišnjim iskustvom dr. Jasna Burnać-Štefok, čiji je brak dulji od njezina bogatog radnog staža. Uz brojne psihoterapijske metode kojima pomaže obiteljima i partnerima, bavi se i relativno novom, tzv. imago terapijom partnerskih odnosa. Ono što me zaintrigiralo i navelo da je odaberem za sugovornicu bila je fotografija na njezinoj internetskoj stranici. Dr. Burnać-Šefok u zagrljaju svojeg supruga, dok se na njihovim licima ocrtavaju godine truda, predanosti i ulaganja u zajednički odnos, bila je dovoljna i jasna preporuka za ono što ova stručnjakinja ima reći.

„Ne vjerujem u terapiju u kojoj je terapeut na distanci, ne ulazi u stvarnu interakciju s klijentom, mada neke terapijske metode to zahtijevaju. Kako ćete nekoga naučiti da uspostavi i gradi odnos ako sami s njime ne uspostavite odnos, direktno mu ne prenesete neko znanje?“ kaže dr. Burnać-Štefok i odmah osvaja moje simpatije. Jedinstvena je i po tome što je kod nje glavni lijek razgovor, stoga i nije neobično da ju je privukla imago terapija koja se zasniva na tezi da je traume iz djetinjstva, koje su stvorile današnje neučinkovite obrasce ponašanja, moguće zaliječiti u partnerskom odnosu uz pomoć kvalitetne komunikacije.

Prihvatiti različitosti

„Autor imago terapije Harville Hendrix dao je način komunikacije koji partnerima omogućuje da čuju jedno drugoga. Mi ne čujemo 60 posto onoga što govori naš partner jer ga prekidamo i uskačemo sa svojim asocijacijama. Istovremeno ne razumijemo odakle dolazi konflikt. Teško nam je prihvatiti različitost i zaboravljamo da dolazimo iz različitih sredina, obitelji. Nije svejedno kakve poruke i svjetonazor dobivamo i upijamo iz svoje obitelji. Nismo svjesni da ono što smo iskusili u svojoj obitelji donosimo u najintimniji odnos i tražimo prihvaćanje. Osim toga, donosimo i neke nezadovoljene potrebe.

U odrastanju ne dobijemo sve što nam treba i postoji čežnja da se to zadovolji. Nalazeći osobu koja nam odgovara, s njom želimo realizirati ono što u djetinjstvu nismo mogli i često u odnosu nesvjesno budimo dječje traume. Partnerski odnos je velika šansa za liječenje prošlosti jer nam omogućuje da osvijestimo obrasce koji su nastali u djetinjstvu, a koje neprestano reaktiviramo. Sadašnjost nam daje šansu da nešto promijenimo. Stoga trebamo trenirati nove obrasce ponašanja“, kaže dr. Burnać-Štefok i navodi primjer. Često čuje kako djevojke kažu da nikada neće naći nekoga tko je ovisan o alkoholu jer su imale oca s tim problemom.

I dogodi im se upravo to. No to im daje novu mogućnost. Djevojka nije mogla kritizirati oca jer se štitila od zlostavljanja, ali sada s mužem može to ponovno proći, može ga kritizirati. Može mu prijetiti da će otići. Ponavlja se priča u kojoj ona može učiniti nešto drukčije. Ona tu priču može dovršiti, ali i ostati u njoj, čekati da se muškarac promijeni, jer je možda upila model majke koja nije ništa poduzimala. No tu se javlja mogućnost razumijevanja prošlosti.PageBreak

imago1
Shutterstock imago1

Nadopunjavanje

„Dijalog imago terapije omogućuje da se konačno čujemo i upoznamo svijet svojeg partnera koji je drukčiji od našeg. Ako uspijemo razumjeti tu različitost, i dalje možemo živjeti zajedno i realizirati se u odnosu, a da nam ta različitost ne smeta, nego, dapače, da nadopunjuje zajedništvo“, kaže dr. Burnać-Štefok i dopušta da zavirimo u njezin odnos. Kod odabira partnera najvažnije joj je bilo da je riječ o nemanipulativnom, poštenom i dobrom čovjeku koji ima temeljnu ljudsku dobrotu te da poštuje i uvažava ženski rod i da nema mačističko stajalište.

„I u mom odnosu, kao i u svakom, bilo je kriza i nezadovoljstava, no uvijek sam se vraćala tim osnovnim stvarima koje su za mene bile bitne. A krize su upravo nastajale kada bih uočavala različitosti i ne bih znala što bih s njima. Primjerice, bila sam brza u odlukama pa sam očekivala da će biti i moj suprug. Upravo tu je i meni pomogla imago terapija da osvježim i bolje razumijem svoj odnos. Danas kada suprug i ja imamo neke nesporazume, vježbe iz imago terapije pomažu nam da razvijemo empatiju za ono što drugi osjeća“, otkriva dr. Burnać-Štefok koja je imala sreću da joj se upravo suprug mogao pridružiti na edukaciji za ovu tehniku iako sam nije terapeut. Svojim komentarima pomagao je i njoj i drugim terapeutima da sagledaju složenost partnerskog odnosa iz drugog kuta.

Na toj radionici pokazalo se kako sami često nismo svjesni svojih ponašanja iako su ona partneru i više nego očita. „Povremeno u razgovoru suprug me je izbjegavao gledati u oči, što je mene frustriralo, ali on toga uopće nije bio svjestan. No to se promijenilo u imago treningu kada je uz doživljaje i iskustva drugih uočio i osvijestio da doista izbjegava kontakt očima. Upravo mu je to dalo mogućnost da istraži tu svoju naviku i da je počne mijenjati na naše obostrano zadovoljstvo.“ Upravo je zrcaljenje, tj. naše odražavanje u drugima, moć imago terapije.

Neovisni o terapeutu

„Imago me je prije svega privukao jer daje mogućnost partnerima da rade na odnosu neovisno o terapeutu. On nas uči eksperimentima dijaloga – kako slušati, kako dati vrijeme partneru da kaže što želi, kako doslovno ponavljati ono što je rekao kako bismo ga doista čuli te kako bi on čuo što je i na koji način rekao. Kada ponavljate, to je odražavanje, zrcaljenje, a tada svoj svijet nakratko morate ostaviti sa strane. Tada potvrđujete svijet svojeg partnera. To ne znači da se morate složiti s njegovim gledištem, nego da ste svjesni kako u komunikaciji između dvoje ljudi uvijek postoje dva gledišta te da objektivno gledište nije moguće.

Postupajući tako potvrđujemo subjektivni doživljaj svojeg partnera bez odbacivanja što partneru znači uvažavanje njegova svijeta. U dijalogu je važno suosjećanje, empatija koja dovodi do emocionalnog povezivanja i boljeg razumijevanja različitosti“, zaključuje dr. Burnać-Štefok i napominje kako bi svaki par trebao naučiti primjenjivati ovaj alat u preventivne svrhe jer smanjuje nesporazume i omogućuje rješavanje problema bez konflikta.