Prije otkrića vatre

Svjedoci smo da se gotovo svake godine rodi neki novi hir u prehrani i čudesno sredstvo, gotovo eliksir mladosti, zahvaljujući kojem pripadnici visokog društva blistaju od zdravlja i mladolikosti. Iako sirovojedstvo postaje trend, ono nije takav novi hir. U ljudskoj predaji postoji mit o Prometeju koji je sa svete planine Olimpa ukrao vatru i darovao je ljudima.

Prije Prometejeve pustolovine, tj. otkrića vatre, ljudi su jeli sirovu hranu pa stoga sirovojedstvo teško možemo svrstati među novovjeke koncepte prehrane. Neki izvori tvrde da je vatra otkrivena prije 300.000 godina, a neki da se taj događaj zbio prije čak 1,500.000 godina. Što god bilo istina, to nam govori da smo davno prije nego što smo naučili kuhati preživljavali kao sirovojeci.

Majčino mlijeko

Na trenutak se vratimo u sadašnjost, zaboravimo sve te teške godine evolucije i pogledajmo djetešce u majčinu naručju kojem je dovoljno majčino mlijeko da bi napredovalo i raslo. Pogodite što? To je djetešce sirovojedac! Naučeni obrazac da treba jesti kuhano, koji smo usvojili od majki i baka, navodi nas na to da tog malog, posve zadovoljnog sirovojeca preobratimo u biće koje će velik dio života biti uvjereno kako je važno pojesti nešto skuhano i „na žlicu“ da bi bilo zdravo i pravilno se razvijalo.

Mudrost starih naroda

Povijesni zapis na koji se najviše sirovojedaca poziva kao na dokaz da je sirovojedstvo oduvijek bilo zastupljeno u ljudskom društvu jest Esensko evanđelje mira, što ga je otkrio i preveo mađarski filozof Edmond Bordeaux Szekely. Riječ je o drevnim tekstovima velike duhovne, književne, filozofske i poetske vrijednosti koji se podudaraju s dijelom teksta Svitaka s Mrtvog mora. U njima se opisuju navade iznimno skromnih esena, zajednice Židova koji su živjeli u razdoblju između 2. stoljeća prije Krista i 1. stoljeća poslije Krista.

Temelje svojeg učenja ta je zajednica dijelila s učenjima drevne Perzije, Egipta, Indije, Tibeta, Kine, Grčke i mnogih drugih zemalja. Stoga ne iznenađuje navod u tim knjigama da su i pitagorejci antičke Grčke slijedili principe esena, kao i Feničani, pripadnici aleksandrijske škole filozofije u Egiptu, a eho tih učenja imao je važan utjecaj i na razvoj zapadnjačke kulture, uključujući razvoj gnosticizma, kabale i kršćanstva.

Životni vijek i do 120 godina

Eseni su živjeli na obalama jezera i rijeka jednostavnim životom u zajednicama posve ravnopravnih članova. Budući da su živjeli u povoljnim klimatskim uvjetima, uz relativno malo napora mogli su uživati u brojnim raznovrsnim plodovima prirode. Imali su vlastiti ekonomski sustav u kojem nije bilo bogatih i siromašnih i mnogo su vremena posvećivali proučavanju drevnih studija o edukaciji, astronomiji i iscjeljivanju. Bili su veliki zagovornici posta i konzumiranja isključivo sirovih namirnica, a za iscjeljivanje ljudi i životinja koristili su se ljekovitim biljem.

Svaki su dan započinjali prije izlaska sunca kupanjem u hladnoj vodi, obavljanjem fizičkih poslova nužnih za normalno funkcioniranje zajednice i objedom u miru i tišini. Nikada nisu jeli meso i nisu konzumirali fermentirane tekućine. Večer su posvećivali proučavanju drevnih skripta i druženju. Takav jednostavan način života osiguravao im je dugovječnost, nerijetko i više od 120 godina, te su bili glasoviti po iznimnoj snazi i izdrž­ljivosti. U svojim su djelima prije svega izražavali kreativnost ljubavi, a među najpoznatijim su esenskim imenima Ilija, Ivan Krstitelj te Isus.

Slavni sirovojeci

Rimski prirodoslovac Plinije, aleksandrijski filozof Filon, rimski povjesničar Josip i mnogi drugi njihovi suvremenici u svojim su djelima esene slavili kao „iznimnu rasu, veličanstveniju od ijedne druge u poznatom svijetu“. Vjerojatno je to bio i izravan poticaj Sokratu, Platonu i mnogim velikim umovima antike da usvoje njihove navade, među njima i sirovojedstvo.

Prihvatili mi te podatke kao predaju ili kao istinit povijesni zapis, to nimalo ne umanjuje činjenicu da su ljudi velik dio svog postojanja tijekom povijesti bili sirovojeci. Dokazuje to i činjenica da svako novorođeno biće to i danas jest. Usprkos svim divnim stvarima koje nam je vatra omogućila - razvoj tehnologije i toplinu za hladnih dana, kao i Prometejev dar znanja obrade kovina - ponekad ne mogu ne zapitati se gdje i kad smo zastranili pa smo sve to izokrenuli i hrana nam je postala više otrov nego lijek. Kad bolje razmislim, možda nije ni važno, važno je osvijestiti ovaj trenutak i učiniti ga prekretnicom nabolje.