Freshman 15

Ne tako davno, vodila sam neprestanu borbu s viškom kilograma. Sve je počelo kad sam 1995. godine, nakon završene srednje škole, otišla na studij u Sjedinjene Američke Države. Brojenje kalorija do tad mi je gotovo bila nepoznanica, no tijekom te prve godine studija doživjela sam pravi šok: dobila sam deset kilograma u devet mjeseci. Nadmašila sam čak i tipični američki stereotip „freshman 15“, formulu koja kaže da će se tipičan američki student tijekom prve godine studija udebljati oko sedam kilograma.

Već nakon te prve godine studija, postalo mi je jasno da u američkoj hrani – barem onoj koju sam ja konzumirala – ima puno nečeg što jako deblja, ali tada još nisam znala što bi to moglo biti. Činilo mi se da jedem iste količine kao i prije, i nije mi bilo jasno zašto se kilogrami jednostavno lijepe za mene. Tog prvog ljeta u Zagrebu svojski sam se potrudila i zahvaljujući drastičnoj dijeti ponovno se vratila na svoju uobičajenu masu. No borba s kilogramima nastavila se za cijelog osmogodišnjeg boravka u Americi, pa čak i nakon što sam se 2003. godine vratila u rodni Zagreb. Poslije sam shvatila da sam u Americi usvojila krive prehrambene navike koje su se temeljile na prevelikoj količini rafiniranog bijelog šećera.

Trenutak buđenja

Osim debljine, u tom sam se razdoblju borila i s manjkom energije, letargijom, iscrpljenošću – simptomima koje sam „liječila“ velikom količinom kave. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi ti simptomi mogli imati veze s mojim načinom prehrane: u to vrijeme moja su omiljena jela i obroci obično uključivali bijeli kruh, rafiniranu tjesteninu, gazirana pića i obilje slatkog. Moj tipični međuobrok sastojao se od čokoladice i šećerom bogatog gaziranog pića. No budući da se većina ljudi oko mene hranila na isti način, nije mi padalo na pamet da promijenim navike. Kad bih željela smršavjeti, podvrgla bih se jednoj od instant-dijeta, smršavjela, i zatim se ponovno udebljala. I tako ukrug.

Možda bih se i danas nalazila u istom tom krugu da u proljeće prije tri godine nisam napravila nešto drastično. Umorna od borbe s kilogramima, odlučila sam svojem tijelu darovati predah od hrane i nekoliko dana ne jesti ništa. Pronašla sam mnoštvo uputa o tome kako očistiti organizam uz pomoć svježih sokova iz sokovnika te hrabro krenula u taj pothvat. Prvi i drugi dan bili su teški – neprestano sam razmišljala o hrani – no nakon toga počela sam se osjećati začuđujuće dobro: prvi put nakon mnogo vremena moje je tijelo prštalo energijom. Proradila su sva osjetila: boje i mirisi postali su intenzivniji, osjećala sam se lagano i sretno.

Više ne jedem šećer

U tih pet dana, koliko je trajalo gladovanje, shvatila sam puno značenje poznate izreke: ono smo što jedemo. Nakon tog razdoblja, počela sam polagano i oprezno unositi hranu u svoj organizam. Slušala sam svoje tijelo koje mi je, onako probuđeno i očišćeno, govorilo da iz prehrane izbacim rafiniranu tjesteninu, posebno bijeli rafinirani šećer. Počela sam izbjegavati čak i smeđi šećer (osim povremene kockice crne organske čokolade).

Kilogrami se nakon toga više nikad nisu vratili, a ni kronični umor koji sam godinama osjećala. Bilo je to kao da sam se nakon mnogo godina ponovno probudila u vlastitu tijelu. Kad sam nakon godinu dana takve prehrane na jednoj rođendanskoj proslavi popustila pod pritiscima slavljenice i pojela komad torte, osjetila sam puni učinak konzumacije bijelog rafiniranog šećera: moj um se iznenada „zamutio“, kao da sam se odjednom našla u oblaku šećerne vune. Nakon desetak minuta postala sam umorna i bezvoljna. Otad ne jedem šećer, čak ni u posebnim prilikama.PageBreak

šećer1
Shutterstock šećer1
Šećerna povijest

Rafinirani šećer, odnosno saharoza, nezdrav je za naše tijelo ponajprije zbog toga što je tijekom procesa proizvodnje lišen svih vitamina i minerala. Iz tog je razloga dr. William Coda Martin 1957. godine rafinirani šećer nazvao čak otrovom, pritom definirajući otrov kao bilo koju supstanciju koja uzrokuje ili može uzrokovati bolest. Rafinirani šećer tijelu ne daje ništa osim praznih kalorija.

Nema prirodnih vitamina i minerala koji se nalaze u šećernoj repi ili trsci, a kako bi probavilo rafiniran šećer, tijelo treba upravo te vitamine i minerale te ih uzima iz drugih izvora u našem organizmu. Tako ostajemo bez minerala poput natrija (iz soli), kalija i magnezija (iz povrća) te kalcija (iz kostiju). Konzumacija rafiniranog šećera smanjuje i razinu vitamina B, pa tako ostajemo i bez tog vitamina, važnog za rad mozga.

Istraživanja su pokazala da šećer uzrokuje propadanje zuba, višak kilograma, a uklanjanje šećera iz prehrane može izliječiti ili ublažiti mnoge bolesti poput dijabetesa, raka i srčanih bolesti, piše u svojoj poznatoj knjizi Sugar Blues (Šećerna tuga), napisanoj još davne 1975., američki pisac William Dufty. Dufty prenosi i zanimljivo istraživanje jednog od otkrivača inzulina, Fredericka Bantinga, provedeno 1929. godine u Panami. Banting je, naime, primijetio čestu pojavu dijabetesa među vlasnicima plantaža šećerne trske koji su jeli velike količine rafiniranog šećera. S druge strane, ustanovio je kako među lokalnim stanovništvom koje siječe i žvače sirovu šećernu trsku nema te bolesti.

Višak kilograma

Kako bi se obranila od naglog povećanja glukoze u krvi uzrokovanog konzumacijom bijelog šećera, gušterača ponekad luči previše inzulina da ukloni previše glukoze iz krvi. Nakon što gušterača svojim radom ukloni višak glukoze u krvi, ni tu nije kraj nevoljama koje šećer uzrokuje u našim tijelima. Višak glukoze organizam mora negdje pohraniti: taj se višak najprije sprema u jetru.

No budući da je kapacitet jetre ograničen, svakodnevna konzumacija rafiniranog šećera ubrzo dovodi do punjenja njezina kapaciteta. Višak se tada vraća u krv u obliku masnih kiselina i prenosi u najneaktivnije dijelove tijela: trbuh, stražnjicu, grudi, noge. Nakon što se i ta mjesta popune, masne se kiseline raspoređuju među aktivnim organima, poput srca i bubrega. Organi zbog toga usporavaju, što ima negativan utjecaj na cijelo tijelo – dolazi i do poremećaja krvnog tlaka.

Zašto ga se tako teško odreći

Lista negativnih učinaka šećera, nažalost, ni tu ne prestaje. Konzumacija rafiniranog šećera smanjuje apsorpciju vitamina C, što dovodi do slabljenja imuniteta. Šećer remeti ravnotežu bakterija i gljivica u crijevima, što može uzrokovati razne zdravstvene smetnje, a kad ga konzumiramo u kombinaciji s drugim namirnicama uzrokuje i zastoj probave. Konzumacija šećera povezuje se i s osteoporozom, alergijama, bolestima bubrega i jetre, hiperaktivnošću, migrenama... Nameće se pitanje: kad je šećer već toliko loš za organizam, zašto ga se tako teško odreći?

Mnogi će ljudi u šali priznati da su ovisnici o šećeru. No nedavna istraživanja to i potvrđuju. Američki znanstvenik Bart Hoebel na Sveučilištu Princeton već godinama istražuje ovisnost o šećeru na štakorima. Otkrio je da konzumacija bijelog šećera u mozgu pospješuje lučenje dopamina, što bi moglo objasniti zašto mnogi ljudi posežu za šećerom kad su tužni ili tjeskobni. Istraživanja na štakorima pokazala su i da se pri nedostupnosti šećera pojavljuju simptomi apstinencijske krize poput tjeskobe.
Možda se nije lagano odvažiti živjeti bez šećera kad je toliko sveprisutan u našim životima.

Osim u slasticama, šećer se nalazi u gaziranim napicima, sokovima, konzerviranoj hrani, kruhu, pivu, majonezi, kečapu, suhomesnatim proizvodima, čak i u cigaretama. No uz malo truda, šećer je moguće naučiti izbjegavati. A jednom kad izbacite rafinirani šećer iz prehrane i osjetite dobrobiti – uključujući više životne energije i manje kilograma – možda ga ni vi više nećete poželjeti konzumirati. Čak ni u posebnim prilikama.