Mnogo više od izvora slatkoće
Voće je jedna od rijetkih skupina namirnica koje je priroda napravila upravo u svrhu – da ih pojedemo! Mnoge voćke razvijaju svoje plodove upravo zato da bi privukle životinje njihovim mirisom i bojom te na taj ih način namamile da plodove pojedu, a sjemenke iz plodova rasiju dalje. Privlačnost voća koje nam nudi priroda usavršavana je tijekom milijuna godina prirodne selekcije.
Ljudi imaju prirođenu ljubav prema slatkom okusu koji prvi put kušamo iz majčinog mlijeka. Nakon majčina mlijeka prvi važan izvor slatkog okusa kod ljudi moralo je biti voće!
No, voće je, kao skupina namirnica, mnogo više od izvora slatkoće. Ima naglašenu aromu koja je rezultat kombinacije više stotina različitih kemijskih spojeva – mnogo više od bilo koje druge skupine namirnica. Voće je privlačno i svojom teksturom: sazrijevanjem omekša i postaje sočno, a što mu je jača boja, to je hranjivije.
Bogato je vitaminima, fitokemikalijama i antioksidansima koji imaju važne funkcije u metabolizmu stanica te vlaknima koja nakon konzumiranja voća usporavaju nagli porast šećera u krvi i osiguravaju dobru probavu.
Frutarijanizam
Budući da više od 10 godina proučavam razne stilove kuhanja i pristupa hrani, pratim prehrambene trendove, čitam znanstvene preporuke, a i mnogo toga isprobavam na sebi, primjećujem kako su se s godinama preporuke o jedenju voća prilično promijenile te svaki malo popularniji način prehrane ima svoje tumačenje: je li voće dobro jesti ili ne, u koje ga je doba dana najbolje jesti i u kojem obliku, koje odabrati… Evo nekoliko primjera:
Pokret pod nazivom frutarijanizam (engl. fruit: voće) mnogi smatraju ekstremnom granom veganstva. U ovom se pristupu prehrani na voće gleda kao na idealnu hranu za čovjeka i preporučuje se da u svakodnevnoj prehrani bude zastupljeno u što većem postotku, uz dodatak povrća i sjemenki.
Prehrana 80/10/10 dr. Douglasa Grahama
Sličan pristup ima i prehrana 80/10/10 (80 posto ugljikohidrata, 10 posto proteina, 10 posto masti) autora dr. Douglasa Grahama, koja je stekla mnogobrojne sljedbenike, pogotovo iz redova obožavatelja sirove prehrane. Iako vrlo slična frutarijanizmu (većina kalorija uzima se jedenjem velike količine voća), veća se važnost daje povrću, pogotovo zelenom lisnatom povrću te se savjetuje da u prehrani bude zastupljeno svaki dan.
Autor ovog principa prehrane uvjeren je u štetnost masnoća pa ne preporučuje redovito konzumiranje većih količina sjemenki i orašastih plodova. Budući da je voće hranjivo i lako probavljivo, oni koji nemaju ozbiljnijih zdravstvenih problema mogu ove načine prehrane slijediti kraći period u godini, poglavito tijekom ljeta, koje obiluje zrelim plodovima, i iskusiti povećanu energiju, bolju probavu, izgubiti koji kilogram...
No nutricionisti upozoravaju kako ova dva pristupa prehrani, kao i uostalom sve ekstremne, eliminacijske dijete, na duge staze uzrokuju nedostatak kalcija, proteina, cinka, vitamina D i B (pogotovo B12) te esencijalnih masnih kiselina pa nikako nisu preporučljive za djecu, adolescente, trudnice i dojilje.
Što makrobiotika kaže za voće?
Tradicionalni makrobiotički pristup prehrani voće pak tretira isključivo kao desert i nikako ga ne treba jesti sirovo i na prazan želudac, nego se preporučuje termički ga obraditi jer kuhanjem, tvrde, sirovo voće i povrće postaju lakše probavljivi. Savjetuje se konzumiranje malih porcija voća, i to ne češće od dva do tri puta tjedno.
Ne preporučuje se konzumiranje tropskog voća koje, kažu, hladi organizam. No, treba imati na umu da su te preporuke upućene osobama koje se liječe od ozbiljnih zdravstvenih tegoba, a simpatizeri makrobiotike koji su dobrog zdravlja mogu svoju prehranu proširiti i povećati unos sirovog voća i povrća, uz kuhane cjelovite namirnice koje su osnova tog pristupa prehrani.
Fit For Life
Istraživanje objavljeno u stručnom časopisu World Journal of Diabetes početkom 2015. godine pokazalo je da je makrobiotička prehrana bogata složenim ugljikohidratima iz žitarica, povrća i mahunarki. Vrlo malo proteina životinjskog podrijetla i šećera, pak, odlično je za prevenciju i liječenje dijabetesa tipa 2, no smanjen unos voća nije naveden kao važan faktor u tome.
Drugo istraživanje, objavljeno u časopisu Nutrition Journal 2013. godine, fokusiralo se na usporedbu porasta razine šećera u krvi oboljelih od dijabetesa tipa 2 koji su smanjili unos voća na samo 50 g dnevno i onih koji su nastavili jesti više voća. Pokazalo se kako preporuke dijabetičarima da reduciraju unos voća nisu opravdane i da bez neželjenih posljedica po zdravlje u svoju svakodnevnu prehranu mogu uvrstiti i nekoliko voćki.
Prehrambeni trend koji se pojavio 80-ih godina pod nazivom Fit For Life, a popularan je još i danas, fokusira se na pravila o ispravnom kombiniranju skupina namirnica. Voće i voćne sokove, prema ovom pristupu, treba jesti i piti isključivo same, na prazan želudac, u prvom dijelu dana – nikad popodne i navečer. To objašnjavaju činjenicom da je voće bogato enzimima koji pročišćavaju tijelo te ga je najbolje jesti rano ujutro jer stimulira probavu.
Na prazan želudac ili može s drugom hranom?
Također, navode i to da voće u kombinaciji s drugom hranom u želucu potiče fermentaciju koja uzrokuje nadutost, lošu probavu i druge tegobe. No nema znanstvenih dokaza koji bi podržali ove tvrdnje jer, iako voće pospješuje fermentaciju, kao starter za kruh, tvrdnja da isto čini i u probavi u znanstvenim se krugovima smatra potpuno neutemeljenom jer želudac svojom kiselinom uništava bakterije puno prije nego što one imaju priliku uzrokovati bilo kakvu vrstu fermentacije. Ipak, tvrdnje nutricionista su da je voće važan element uravnotežene prehrane čovjeka bez obzira na to u koje doba dana ga jedemo, na prazan želudac ili u kombinaciji s drugom hranom.
LCHF prehrana
Nešto noviji trend je LCHF (Low Carb High Fat) prehrana čiji autori kažu kako voće nije zabranjeno, ali da je vrlo važno ograničiti njegov unos. Prema njihovim mjerilima, voće sadrži previše ugljikohidrata, a budući da velik broj ljudi koji slijedi ovakvu prehranu želi smršavjeti, njima se savjetuje da voće u potpunosti izbace iz prehrane na neko vrijeme. Najmanje „lošim“ smatraju bobičasto voće, uz preporuku da ga se jede s punomasnim tučenim vrhnjem koje usporava apsorpciju šećera u krv.
Kao najproblematičniju točku ove i još nekoliko low-carb dijeta (dijeta sa smanjenim unosom ugljikohidrata) znanstvenici navode prevelik unos proteina i masnoća životinjskog podrijetla, a nedovoljan unos složenih ugljikohidrata iz cjelovitih žitarica, mahunarki, povrća i voća. Ako se takva prehrana slijedi dugi niz godina, smatraju, povećava se rizik obolijevanja od bolesti srca i krvožilnog sustava. No kako se trend izbacivanja ugljikohidrata iz prehrane pojavio početkom 21. stoljeća, još nema dovoljno dugotrajnih istraživanja koja bi mogla ocijeniti dobrobiti ili rizike takvog pristupa prehrani.
Pristupi prehrani koji se protive redovitom jedenju voća svoje stavove opravdavaju činjenicom da je ono bogato šećerima. Kako šećeri nisu dobri za zdravlje, ni voće ne bi trebalo jesti ako izbjegavamo konzumiranje šećera. Iako mi je jasno otkud dolazi taj zaključak, ne mogu se složiti s izjavom da je svaki šećer loš, tj. čestom izrekom: Šećer je šećer. Ona, naime, aludira na to da su svi šećeri isti, bilo da pojedemo šećer kao sastavni dio zrele breskve ili umiješamo žlicu bijelog šećera u kavu. Činjenicu da razlike postoje podupiru i znanstvena istraživanja.
Šećer iz voća nije isti kao rafinirani šećer
Slatko je okus koji predstavlja energiju koja hrani sav život. Zahvaljujući toj vrlo dubokoj privlačnosti koju imamo prema svemu što je slatko, hrana bogata šećerom je najpopularnija. Moderna prehrambena industrija to iskorištava te kao zamjenu za voće nudi slatke gazirane napitke i slatkiše upakirane u šarene vrećice – jer smo prirodno predodređeni da nas slatki okus i žarke boje privlače.
Istina je da konzumiranje hrane bogate rafiniranim oblicima šećera uzrokuje gojaznost, hrani viruse i bakterije te pogoršava već narušeno zdravstveno stanje bolesnih. No šećer iz voća nije isti kao rafinirani šećer, a jedući voće, unosimo još i pregršt nutrijenata nužnih za naše dobro zdravlje – sve to upakirano u ukusan plod koji je stvorila priroda!
Nitko nije pretio ili dijabetičar od voća
Zapitajmo se koliko bi zaista trebalo dnevno pojesti voća i tijekom koliko godina da bi samo šećer iz voća mogao biti uzrok nečije pretilosti ili obolijevanja od dijabetesa! U istraživanju iz 2013. godine pod nazivom Examining the Health Effects of Fructose (Ispitivanje djelovanja fruktoze na zdravlje) dr. David S. Ludwig navodi da je voće primarni prirodni izvor fruktoze i kako bi, da je fruktoza u velikim količinama toksična, kao što je rafinirani šećer, oni koji jedu velike količine voća morali imati štetnih posljedica po zdravlje. No, opservacijska istraživanja pokazuju da konzumiranje veće količine voća nije povezano s povećanom tjelesnom težinom ili većim rizikom razvoja bolesti uzrokovanih prekomjernom težinom.
Rafinirani šećer potpuno je osiromašen, izvađen „iz konteksta“ i koncentriran te u probavi uzima nutrijente iz tijela pa njime unosimo prazne kalorije. Voće se, pak, sastoji od vode, minerala, vitamina, masnoća, drugih hranjivih tvari, vlakana, pektina te nešto fruktoze i glukoze pa većina voća ne uzrokuje toliko drastičan rast šećera u krvi nakon konzumiranja kako to biva nakon unosa rafiniranih šećera.
Simbol plodnosti, obilja i zdravlja
Zato, prije nego što odlučimo koje ćemo voće jesti, koliko, na koji način i kada, nužno je promatrati sebe, svoje zdravlje, vlastitu reakciju na veću količinu pojedenog voća, osjećaj dok ga jedemo, kao i senzacije koje u tijelu imamo poslije. Ne zaboravite da je voće u svim kulturama, od davnina do danas, simbol plodnosti, obilja, sazrijevanja i zdravlja pa možda ne bi bilo mudro dopustiti da vam bilo tko priča priče o zabranjenom voću!
No, kao i u svemu, umjerenost je uvijek bila i bit će najmudriji odabir jer vrlo je lako, slijepo slijedeći prehrambene trendove, otići u ekstreme koji kratkoročno mogu polučiti željene rezultate, no dugoročno ne donose ravnotežu i zdravlje.
.png)
.png)
