Sirupi i likeri za hladne dane

Goranska brdašca

Tako smo ih mi djeca „brali“ – zavaljeni u to nisko grmlje borovnica koje su odrasli žnjeli metalnim češljevima s drvenim kutijicama, a djeca ih, tek svaku desetu bobicu, stavljala u lončiće, one plave s bijelim točkicama. Ostatak je, dakako, završavao u želucu. Mama nije tu, s tatom je i ekipom pravih berača, daleko od mene, vidim im samo vrhove glava na brdu. Smiju se, prepričavaju anegdote iz svih ranijih berbi.

Berba malina

Epizoda iz berbe malina datira pak iz mojih kasnih tinejdžerskih dana. Opet moj dragi Gorski kotar, neka od njegovih dubokih šuma, mama, teta Nada i ja. Tata, samotnjak kakav je uvijek bio, vjerojatno je koji kilometar dalje, naša stara crvena lada još dalje. Probijamo se kroz visoke grmove malina, ovaj put i ja sam ozbiljna beračica, to se sad od mene očekuje, bere se u velike kante, koje bi se u plodonosnim berbama praznile i po nekoliko puta. Malina je bilo u izobilju, a ni berača nije nedostajalo.

Idemo, beremo i pričamo, sad već i ja znam pokoju beračku anegdotu, a onu koja nam se tada dogodila prepričavam posljednjih dvadesetak godina. Idemo, beremo, odjednom nailazimo na pregažene grmove zdrobljenih ma­lina, kao da je tenk prešao preko njih. Teta Nada, iskusna beračica, zaključuje­ kako je tuda sigurno „prošao neki gradski stvor“, posve neprofesionalan i krajnje pohlepan.

Medin teritorij

A onda, nekoliko metara dalje, eto ga na „gradskog“ stvora – medo na stražnjim nogama, spreman, valjda, za obračun s onima koji su, ruku na srce, došli na njegov teritorij i kradu mu hranu. Stoji medo, gunđa; stojimo, potpuno nijeme i skamenjene, i mi. U tih nekoliko sekundi, dok nije pala odluka o bijegu, cijeli mi se moj mali život odvrtio u kratkom filmu. Gotovo je – pomislila sam – a da se pošteno još ni poljubila nisam. Jedina prisebna, teta Nada naredi nam da počnemo glasno pjevati, koliko nas grlo služi, i vraćati se natraške.

Sljedeće čega se sjećam su mama i teta Nada, obje pris­tojno „popunjene“, kako trče i pjevaju iz sveg glasa – jedna­ je uglazbila neku prastaru Kranjčevićevu, iz druge se orila neka Robićeva, ne pamtim što sam ja pjevala, mislim da je bilo nešto od Stonesa. Preživjele smo i, dakako, sutradan se vratile u berbu, samo na neko drugo mjesto. Valjalo je premašiti prošlogodišnje berbe ili barem nabrati koliko i lani. A onda, kod kuće, čudesa su nastajala od svega – od borovnica, malina i kupina, od bazge i smrekinih iglica, od gljiva, maslačka, stolisnika, o zimnici, onoj uobičajenoj, da i ne govorim.

Pašteta, hrenovke, salame

Sa 18 sam stigla u grad i, dakako, sve to zaboravila. Štoviše, u tom mi se urbanom početku činilo da sam zapravo „istraumatizirana“ tim silnim malinama i borovnicama koje sam pojela i popila, o golemim količinama domaćih marmelada i bazginu soku da i ne govorim. „Imaš odličnu krv“, uvijek mi je govorila mama, ponosna što me othranila goranska šuma. A ja sam samo bila željna onoga što su jela gradska djeca – paštete i hrenovki, salame, industrijskog soka za razrjeđivanje. Ne pamtim da smo kod kuće u hladnjaku ikad to imali.

Na putu kući iz škole nerijetko sam, baš kao i sva ostala djeca, haračila po tuđim vrtovima, onim prostranim u polju, i krala mrkve i korabe koje bih očistila tek površnim brisanjem o travu, grašak koji nam je bio najveća poslastica. Bio je to samo naš, sirovojedski pokret.

U grad sam, kao i svi, došla na studij i započela život na menzaškoj, domskoj hrani. Vrijeme je prolazilo, zaposlila sam se, zatim i udala, rodila dijete. S prirodom sam, usred grada, međutim, i dalje bila na „vi“.

Povratak na selo

Malo-pomalo vrijeme je činilo svoje i počeo mi se događati preobražaj. Otac, onaj vuk samotnjak s početka priče koji je prirodu obožavao i klanjao joj se, prerano je, izmučen bolešću, otišao od nas, ni kriv ni dužan. Nakon njegove smrti, već dobro načeta otporom prema „umjetnom“ životu kakav u gradovima vodimo i besmislenim poslovima koje radimo, a koji uopće nisu pravi poslovi, opet sam počela obožavati svoje selo. Ono koje je tata toliko volio, iz kojeg nikad nije odlazio i u kojem je sve, gotovo sve što mu je za život trebalo, stvarao sam, s mojom majkom.

Prve godine „povratka“ na selo vikendom, tamo gdje gotovo više nitko od dobrih starih ljudi iz moga djetinjstva ne živi, poželjela sam sama posaditi svoju hranu, i jesam. „Ištihala“ sam svoj prvi komadić vrta, pretvarajući ga iz tvrdog, zaraslog travnjaka u rahli komadić samo moga svijeta, koji će za koji mjesec proklijati. Malo mrkvice, peršina, nešto začinskog bilja i cvijeća. Bila sam sretna kao što dugo prije toga nisam bila. Otkrila sam zdravi umor koji obrađivanje vrta donosi i počela ga obožavati, a onda, već idućeg proljeća i ljeta, otkrila što još sve od svog sela i svoje šume mogu dobiti.PageBreak

Gledajući svoju djevojčicu kako bere maslačke, tu oko kuće, sjetila sam se prefinog sirupa od maslačaka koji mi je mama u djetinjstvu davala za poticanje apetita i svaku želučanu boljku. Teta Zdenka iz susjedstva pokazala mi je u travi iznad kuće kako točno izgleda stolisnik, a kako trputac. I tada je pala odluka – sama ću pokušati u svoju kuću vratiti okuse djetinjstva, najljepšeg na svijetu. Usput, naučila sam i svoju djevojčicu kako se jede sada moja mrkvica iz vrta, zajedno s malo zem­lje koja na njoj ostane nakon što se obriše o travu.

Njezin je otpor u početku bio velik jer je mrkvica bila „jako prljava“, no kad je okusila prvi zalogaj, povratka nije bilo – baš kao ja nekad, počela je haračiti po mom, našem malom vrtu, o travu brišući i mrkvicu i luk, vadeći slatki grašak iz njegove čahurice. Počela se, baš kao ja nekad, „posluživati“ sama i silno je u tome uživala – dijete u koje je dotad voće i povrće trebalo silom utrpavati otkrilo je novi svijet, svijet hrane koju može sama ubrati i s guštom pojesti. Kad je na selu, jede sve, sirovo i, kako to ona kaže, „novo“, ono što kupljeno na tržnici često i dalje ne želi okusiti.

A ja sam se bacila na svoju manufakturu. I djevojčicu i gradskog muža uposlila sam u branju maslačaka, mama me podsjetila da ih treba brati oko podneva, kad je vruće i kad su im cvjetovi posve otvoreni. Za sirup se beru samo cvjetovi, bez peteljki, i makar se to čini puno, 600 komada, koliko ih ide na tri litre vode, ubere se začas. Tri para ruku i posao je gotov za manje od pola sata.

Lijek na žlicu

Kako ne bi uvenuli, odmah nakon berbe vraćam se i stavljam ih u one tri litre vode, dodajem im na kriške narezana četiri limuna i četiri naranče, sve bez kore. Sutradan sve to procijedim kroz gazu, u tekućinu dodam dva kilograma šećera, a onda sve stavim na vatru. Kad tekućina uzavre, kuham je na laganoj vatri još oko sat i pol. Tijekom kuhanja povremeno je treba lagano promiješati, a zatim vrući sirup izliti u sterilizirane boce ili staklenke i odmah ih zatvoriti.

Sirup od maslačka cijele godine pije se kao lijek, na žlicu, jednu ili dvije dnevno, za jačanje i čišćenje organizma, kao regulator probave, a služi i kao sredstvo za poticanje apetita kod djece. Najbolje ga je uzimati prije jela premda je poprilično sladak. Moj ga dalmatinski svekar naprosto obožava pa pola onoga što proizvedem odlazi k njemu, na jug. Dida tvrdi da pomaže njegovoj žuči, a ja si laskam da moj povratak prirodi pomaže i drugima.

Sirup od smreke

Mojoj djevojčici u ovim hladnijim mjesecima, mjesecima prehlade i gripe, pomaže moj najdraži – sirup od smreke. Najdraži, jer sam ga u djetinjstvu, kako i dolikuje, dobivala „na kapaljku“, samo kad sam kašljala. Brati borove iglice u šumi, u proljeće, nije najlakši posao na svijetu, no opet, udruže li se obiteljske snage, može biti jako zabavan. Kad sam bila dijete, obavezno su mene i brata, tamo negdje sredinom svibnja, slali u tu „berbu“, oko kuće i malo dalje, s košarom u ruci. Mrzila sam taj posao, baš kao i branje šipka, no kako sam obožavala zimi piti taj sirup, to me zadržalo u berbi.

Iglice smreke beru se kod nas u Gorskom kotaru od početka do sredine svibnja, u krajevima sjeverozapadne, crnogorične Hrvatske i malo ranije. Brala sam ih i ove godine usred dana, kad je najtoplije, jer im je sok tada najljekovitiji. Požurila sam u kuhinju kako ne bi uvenule i ponovno upotrijebila prokušani recept. U staklenu teglicu na red smreke stavila sam red šećera pa slojeve ponavljala dokle god je bilo materijala, sjetivši se na vrijeme da posljednji red uvijek treba biti šećer. Tako popunjenu i zatvorenu teglu stavila sam na svoju gradsku terasu na sunce i pustila da odstoji tri tjedna, čuvajući je ipak od prejakog sunca kako se budući lijek ne bi ukiselio. Ponekad bih iz berbe došla navečer pa teglicu ne bih mogla staviti na sunce.

Tada pomaže vrlo lagana vatra, od koje se šećer također rastopi. Nakon tri tjedna smreka je pustila sok, koji u kombinaciji sa šećerom daje predivan sirup za grlobolju i kašalj na pragu zime. Važno ga je iz tegle procijediti kroz gazu i držati u što tamnijim bocama, po mogućnosti u hladnjaku. Kod upale dišnih puteva uzimaju se tri velike žlice dnevno. Baš kao i ja nekad, moja djevojčica obožava taj sirup u ovo doba, kao da jedva čeka da zakašlje ne bi li ga nažicala.

Sok od borovnica

Sirup maslačka dajem joj često, natašte, smreku samo kod upale, a u zimsko doba, ako ne maslačak, pije i sirup od borovnica. One su izvrstan izvor vitamina C, antioksidans općenito, pune su željeza, vlakana, folne kiseline, svega. Ne morate ih brati sami, pogotovo jer nije više sigurno kao nekad zalaziti u moje goranske šume. Kupujem ih ljeti na tržnici i prednost dajem onima iz djetinjstva, sitnijih bobica.

Princip je isti kao kod smreke – očišćene od sitnih peteljki i listića, borovnice se slažu u kombinaciji sa šećerom, stave na sunce, a onda jednostavno procijede i piju po želji. Pripravak je i snažan diuretik, koji mogu piti i oni s mokraćnim problemima.
Stolisnik mi je, kad je riječ o ljekovitom bilju, uz bazgu najveća ljubav – ima ga svaka planinska livada, skroman je, a moćan. Čaj od stolisnika, ponekad mi se čini, liječi sve želučane, a pogotovo ženske tegobe, ulje stolisnika čini pak čudesa za kožu, bilo da je riječ o crvenilu zbog sunčanja, ekcemima, ranama i tako redom. Popisu ljekovitih svojstava stolisnika, baš kao i mlade koprive, nema kraja.

Domaći likeri

Cvjetovi i listovi stolisnika beru se od lipnja do rujna, ponovno kad je vruće, a zatim se desetak grama prethodno osušene biljke u staklenki prelije litrom kvalitetnijeg ulja, poput maslinova. Staklenka se zatim zatvori pergamentnim papirom, umota u čistu krpu i stavi u lonac s hladnom vodom na čijem je dnu presavijena kuhinjska krpa. Kuha se na laganijoj vatri tri sata. Ohlađena gusta tekućina na kraju se kroz gazu prelije u manje bočice.

O svojoj proizvodnji likera neću puno, no činjenica je da se od domaće rakije i malo voća može namiriti dovoljno pića za goste tijekom cijele godine. Pravim, redom, rogačicu, višnjevaču, orahovicu, no najdraži mi je limunčelo od domaćih limuna sa Šolte. O tome neki sljedeći put.

Za ovu zimu opskrbila sam kućnu ljekarnu i u toplini svog doma uživam u podsjetnicima na djetinjstvo. No već sada jedva čekam proljeće da uskočim u gojzerice i - planinski put pod noge. Sve će opet biti tu, nadoh­vat ruke, besplatno, zdravo, prekrasno i tako inspirativno.