„To je došlo dotle da cijelo jutro razmišljam o tome s kim da taj dan odem na ručak“, kaže Melita. „Najradije bih otišla sama, ali to bi izgledalo kao da ih izbjegavam, pa bi se tek onda svi urotili protiv mene“. „A, recite mi, jeste li i vi tu i tamo skloni ogovaranju?“ oprezno sam upitala. „Naravno da volim ogovarati, svi to rade, zar ne?“ odvratila mi je. „Zapravo, ne rade baš svi“, odgovorila sam. „To radi puno ljudi, ali oni ne znaju što time gube“, rekla sam Meliti, koja je ostala zbunjena jer je bila uvjerena da je ogovaranje samo neka vrsta ispušnog ventila koja pomaže čovjeku da se rastereti. Nije u tome vidjela ništa loše. Naravno, znala je da to „nije u redu“ prema ljudima koje se ogovara, ali nije znala da ljudi koji ogovaraju time nešto gube.

Prividan osjećaj moći

Iz Melitine perspektive, kao i iz perspektive mnogih drugih, ogovaranje je prilično moćno sredstvo. Kada dvije prijateljice ogovaraju treću, one uz to negativno istomišljeništvo postaju jače, a i osjećaju se čvršće povezanima. Psihološka istraživanja pokazala su da razdvojene, pa čak i posvađane ljude mogu ponovno povezati dvije stvari: zajednički cilj ili zajednički neprijatelj. U slučaju ogovaranja stalno je prisutan zajednički neprijatelj – prijateljica, kolegica, susjeda... Stalno je tu netko komu se lijepe negativne etikete.

Ogovaranje zapravo proizlazi iz nemoći, a stvara prividan osjećaj moći. Kada se čovjek osjeća nemoćnim ili nedovoljno hrabrim da o stvarima razgovara i razriješi ih direktno, onda se ima potrebu „rasteretiti“ ogovaranjem. Cilj ogovaranja je dobiti istomišljenika, privući nekoga na svoju stranu kako bi se osjećali jačima i sigurnijima. Nije važna vjerodostojnost onog što se prepričava. Dapače, iskrivljavanje i napuhivanje priče je poželjno jer cilj nije podrobna analiza, već ocrnjivanje.

Većina nije isto što i svi

„I, što je u tome loše?“ pita se Melita koja voli ogovarati i koja se boji ogovaranja. Prije svega to što je sklonost ogovaranju poput loše droge. Čovjek se na nju navuče i funkcionira na toj razini svijesti: priča o ljudima, misli o ljudima i boji se što će ljudi misliti o njemu. To je krajnje neproduktivna razina funkcioniranja.

Ljude možemo podijeliti i prema onomu o čemu razgovaraju. Prema toj podjeli postoje oni koji pričaju o događajima, oni koji pričaju o ljudima i oni koji pričaju o idejama. Najkonstruktivnije je pričanje o idejama, a opet, jako je malo ljudi koji međusobno dijele svoje ideje. Uglavnom prepričavaju događaje i pričaju o ljudima. Kada sam ovo rekla Meliti, ona je to odmah povezala sa svojim životom. „Pa, zapravo, ja sam na ovom poslu već deset godina jer uopće nemam ideju što bih drugo radila“, rekla je. „Ja ustvari mrzim svoj posao, ali sam se, valjda kao i svi, navikla.“ Opet sam je morala ispraviti u vezi s ovim „kao i svi“. „Većina“ ipak nije isto što i „svi“.

Ono što je općeprihvaćeno ne mora biti ispravno

Tu smo došli do novog sloja problema. Melita je gajila uvjerenje da mora biti „kao svi“ kako bi u ovom društvu uopće mogla preživjeti. Mnogi ljudi smatraju da je ono što je općeprihvaćeno zapravo ispravno. Ogovaranje je, naravno, općeprihvaćeni način komunikacije i Melita je, nakon dolaska u osiguravajuće društvo, to prihvatila. Naprosto se prilagodila. Primijetila je da ljudi pričaju jedni o drugima, postala je kao oni i na taj način stekla osjećaj prihvaćenosti i pripadnosti.

Kada se prisjetila sebe od prije deset godina, sjećala se živahne mlade žene koja se uopće nije zabrinjavala oko toga tko što o njoj misli. Osim toga, bila je uvjerena da je u osiguravajućem društvu privremeno i da će za godinu-dvije pronaći bolji posao. Međutim, ispalo je da se previše „prilagodila“ i tako izgubila inicijativu. Počela je misliti „kao i svi“ – bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.

Loša droga

Meliti je trebalo više od godinu da se skine s loše droge zvane ogovaranje. Počela je s bliskim ljudima dijeliti svoja razmišljanja o tome kako bi mogla poboljšati svoj život i, malo po malo, ponovno su joj počele navirati ideje. Prešavši iz kategorije ljudi koji pričaju o ljudima u kategoriju ljudi koji pričaju o idejama, u Melitinu životu puno se toga promijenilo. Sve je manje primjećivala (ili umišljala) kako je ljudi „podlo gledaju“ i postala je puno mirnija, jer su joj se u glavi prestale vrtjeti priče na temu „tko je što komu rekao“. Neke prijateljice je izgubila, a s nekim prijateljicama je uspostavila puno bolji odnos. Ponovno se počela družiti s jednom starom prijateljicom s fakulteta koja joj je priznala da se udaljila od nje jer joj je dosađivala tračevima.

Melita trenutačno aktivno razmišlja o pokretanju vlastita posla. Puna je ideja, razvija poslovni plan i, za razliku od prije, ima puno više entuzijazma. Nije se još odlučila napustiti posao, vrlo je oprezna zbog krize, ali zna da hoće, jer se prisjetila sebe od prije deset godina. Prisjetila se one stare sebe koju puno više zanima vlastita budućnost od onog što drugi o njoj misle.