Ne odustajte od ideala!

Očaran pa razočaran

Paradoks ideala je u tome što predstavljaju smjer prema cilju koji uvijek izmiče. Ideale nikad nećemo do kraja spoznati. Ako smo u stanju to prihvatiti, taj usmjereni put u beskonačno može nas oplemeniti i trajno inspirirati na bolji život, kako za sebe, tako i za druge.

Problem je samo ako ostane doslovan

Najveća pogreška u shvaćanju ideala jest vjerovanje da su oni konačni, dostižni. Ako ideal istine doživljavamo konačnim, zagovarat ćemo kreacionizam ili evolucionizam, smatrati da je istina ono što nam govori ratio ili ono što nam govori intuicija, ono što nam kaže majka ili ono što piše Louise Hay. Međutim, čak i letimično promišljanje o istini suočava nas s njenom krhkošću i ovisnosti o našem kutu gledanja. Zato ideal istine ne smije ostati mladenački doslovan, a samim time i krut.

Sve ono što mislimo i znamo samo su naše trenutačne, najbolje moguće interpretacije, teorije i stavovi koji sutra mogu biti zamijenjeni nekim novim, cjelovitijim, boljim. Ako smo se u stanju predomisliti, priznati pogrešku i dojučerašnju istinu zamijeniti novom, to je znak fleksibilnosti.

Odanost idealu istine koja nije konačna, a samim time i mrtva, nego je fleksibilna, a samim time i živa u svojoj promjenjivosti, u život unosi radoznalost. A radoznali um najbrže uči – želeći upoznati istinu, stalno je susreće, a zatim i napušta u ime neke nove istine. Tako ideal istine ostaje trajna inspiracija i poticaj na istraživanje.

Sloboda od ili sloboda za

Slično je i s idealom slobode. „Sloboda od“ je mladenačka. Želeći biti slobodni od ograničenja, roditelja, škole i svega ostalog što nas stavlja pred teret očekivanja, ograđujemo se i upiremo u nekom svom pravcu. No tako ograđeni, u odrasloj dobi ne možemo baš puno napraviti.

Ideal slobode mora doživ­jeti transformaciju i postati „sloboda za“ – sposobnost za preuzimanje odgovornosti za vlastite izbore i življenje prema uvjetima koji omogućuju veći stupanj slobode. Samim time, „sloboda za“ znači i prihvaćanje ograničenja. Ovaj transformirani ideal slobode uključuje realistično promišljanje odrasle osobe koja je odustala od mladenačkog ograđivanja i odlučila prihvatiti ograničenja kako bi napredovala u stvarnosti, a ne – poput mladića ili djevojke – u maštanjima.

PageBreak

Ideal ljubavi, dobrote, humanosti

Želimo li ideale njegovati trajno i u odrasloj dobi, trebamo ih upoznati u njihovoj paradoksalnosti. U svijetu koji sam po sebi nije pravedan (jer nema osobine čovjeka) ideal pravde možemo održati živim tako što ćemo izoštravati svoje „moralno čulo“ i kad god je to moguće djelovati u skladu s njime.

Ideal ljubavi, pak, zahtijeva uključivanje ljubavnih razočaranja i stalno učenje od vlastitog srca – što mu zaista čini dobro. Ideal dobrote je paradoksalan jer mora uključivati granice. Kako u svojoj dobroti ne bismo ušli u ulogu žrtve, dobrota prema drugima treba rasti zajedno s dobrotom prema sebi.

Ideal humanosti, ako ga njegujemo, može biti najinspirativniji jer uključuje cjelokupnu ljudsku prirodu i sve ostale ideale – istinu, ljubav, slobodu... Međutim, upravo je ideal humanosti, nakon većih životnih razočaranja, najteže probuditi. Ljudi iskorištavaju, muče, ubijaju, izgladnjuju, dominiraju...

Zastarjela tehnologija ideja

Lista negativnosti o ljudskom rodu mogla bi biti podugačka. Upravo u tome i jest paradoks ovog ideala. Ako slijeđenje ideala humanosti shvatimo samo kao istraživanje ljudske prirode, pri tom istraživanju naići ćemo na svašta. Ali, odemo li korak dalje i preuzmemo odgovornost za kreiranje – kako vlastitih životnih priča, tako i za kreiranje ljudske prirode – ostvarit će se prostor slobode.

„Kreiranje ljudske prirode“ možda zvuči apstraktno i pretenciozno, međutim, ono je itekako realno. Američki psiholog Barry Schwartz u jednom od svojih govora objašnjava „tehnologiju ideja“ – izraz koji je smislio kako bi pojasnio do koje nas mjere dobre i loše ideje vode u kreiranju vlastite, ljudske prirode.

Dok loša tehnologija prirodno nestaje s tržišta jer je zamjenjuje bolja tehnologija, kad je riječ o „tehnologiji ideja“, situacija je drugačija. Ako netko ima lošu ideju u koju dovoljno ljudi vjeruje, onda će početi stvarati sustave koji tu ideju potvrđuju. Kao primjer tvorca „tehnologije loše ideje“ Barry Schwartz navodi Adama Smitha, jednog od očeva ekonomije i industrijske revolucije.

Priča Adama Smitha o lijenim radnicima

Adam Smith krenuo je od uvjerenja da su ljudi po prirodi lijeni i kako ih na rad može motivirati isključivo novac. Iz tog uvjerenja stvorio je sustav tvornica u kojima ljudi rade na traci i izvode uvijek iste, monotone, zatupljujuće pokrete. Stvorio je uvjete u kojima ljudi postaju upravo onakvi kakvima ih je zamislio – lijeni i motivirani isključivo novcem. „To je primjer kako iz loše ideje nastaju uvjeti koji tu lošu ideju čine istinitom“, navodi Barry Schwartz.

Njegovati ideal humanosti u odrasloj dobi znači osvijestiti svoju odgovornost za kreiranje ljudske prirode stvaranjem i podržavanjem ideja koje rade za opću dobrobit.

Protuotrov za ogorčenost i beznađe

Primijenimo li taj ideal u svakodnevici, njegovanje ovog ideala može se odnositi na zalaganje za posluživanje zdrave hrane u vrtićima, modernizaciju školskog sustava, uvođenje pozitivnih promjena na poslu, širenje kvalitetnih informacija na društvenim mrežama, umjetničko djelovanje kako bismo pridonijeli raz­voju kulture, raščišćavanje obiteljskih obrazaca kako bismo svojoj djeci stvorili bolje emotivno polje odrastanja...  Njegovanje ovog ideala oplemenjuje sve aspekte života.

Istina, sloboda, ljubav, dobrota, pravda, humanost – ideali su čije buđenje i njegovanje postaje protuotrov za ogorčenost i beznađe. Probuđeni ideali osvjetljuju put i upravo zbog svoje beskonačnosti i nedostižnosti postaju trajna inspiracija za kreiranje boljeg svijeta.