Više adaptacije, manje kreacije

Kad smo bili djeca, stalno smo nešto kreirali. Gumica je mogla postati automobil, stolac je mogao postati konj, plahta je mogla postati čarobni ogrtač koji nas je mogao učiniti nevidljivima. Djeca miješaju stvarnost i maštu, a mi to nazivamo običnom igrom. No, što je tu obično? Obično je samo zato što smo se naviknuli da to djeca čine. I uobičajeno, odrastajući, to čine sve rjeđe.

Obitelj i društvo traže i očekuju sve više adaptacije, a sve manje kreacije. Prilagođavamo se školskom sustavu, prilagođavamo se poslovima, prilagođavamo se stalno… I takvi, prilagođeni, sve više zaboravljamo ushit ispunjenosti, onaj poseban osjećaj vrijednosti i smisla koji donosi kreativnost.

Kao djeca, mnogi od nas, nažalost, prolaze prilagodbu koja uključuje obezvređivanje ili negiranje naših kreativnih potencijala. Narukvice od papira, obojene flomasterima, precizno izrađen konj od plastelina, terarij za mrave napravljen od šalice za čaj...

Mali je broj roditelja koji imaju emotivnog kapaciteta za obraćanje pažnje na kreativnost svoje djece. Više je onih koji kreativnost djeteta uopće ne primjećuju, a neki od njih upravo taj dio obezvređuju jer je on i u njima obezvrijeđen. Neki, pak, plješću sve što dijete napravi samo zato što je to njihovo dijete, a ne zato što se iskreno dive onomu što je ono napravilo, pa kreativnost djeteta opet ostaje obezvrijeđena.

Kad tome pridodamo školski sustav koji zatire kreativnost, a potom i poslove na kojima se potiče kompetitivnost i realizacija rezultata koji služe jasno definiranim ciljevima, nije nimalo čudno što se većina nas nađe u tridesetima, četrdesetima ili pedesetim godinama života bez osjećaja da radimo nešto što iznutra, po nekim vlastitim kriterijima, zaista vrednujemo.

Maštanjem do cilja

Što blokira kreativnost?

Sandy Gallagher: Tajna kreativnosti

Isplati li se kreativnost?

Na svu sreću, proces gubitka kontakta sa svojom kreativnošću nije ireverzibilan. Sve je moguće vratiti natrag, sve se može ponovo probuditi. Samo je potrebna važna promjena u postavljanju prioriteta. Što je zaista važno i prema kojim kriterijima? Da, važno je pobrinuti se za egzistenciju, zarađivati, raditi sve ono što društvo od nas očekuje. Znači li to da se bilo kakav oblik kreativnosti – poput pisanja poezije, dizajniranja doma, izmišljanja i pričanja priča djeci, kuhanja, oslikavanja namještaja, šivanja odjeće ili aranžiranja cvijeća – jednostavno ne isplati?

Isplati se. Uvijek! Osim kada je kreativnost zapravo bijeg od stvarnosti, pa nas vodi u negiranje egzistencijalnih problema. No ako kreativnost nije bijeg, nego odabir koji vrednujemo, ona se uvijek isplati. Samo, njena isplativost nije direktno vidljiva jer kreativnost nije poslodavac čijim kriterijima udovoljavamo da bismo zaradili plaću. Njena isplativost mjeri se u količini životne energije, entuzijazma, smisla i osjećaja vrijednosti.

A nakon što primimo jednu takvu „plaću“, imamo puno više kapaciteta za sve ostalo što se od nas očekuje – za obavljanje posla, odlazak u banku i poštu, za posvećivanje djeci i izlaske s prijateljima. Kreativnost može navodnjavati sve aspekte našeg života, samo joj prije svega moramo posvetiti pažnju, pogledati ispod kojeg se kamena skrila. Je li obezvrijeđena ili prekrivena sramom, možda odbačena zbog krivnje zato što mislimo da radimo nešto beskorisno?

Kad smo okrenuti svojoj kreativnosti, na poseban način osluškujemo sebe i kreativno djelo koje stvaramo, makar ono bilo samo ručak začinjen maštom i improvizacijom, govori nam nešto o nama. Kad kreiramo, na poseban smo način povezani s vanjskim svijetom. Ima nas više u toj stvarnosti jer smo u nju ušli s onim izvornim u sebi, sa svojim stvaralačkim potencijalom, hrabrošću da učinimo nešto jedinstveno, s hrabrošću da budemo.

Kreativnost pruža paralelnu stvarnost

Kreativnost je prirodna, neizbježna i sveprisutna. Stalno kreiramo ideje o drugim ljudima, o budućnosti, o samima sebi. Sama naša percepcija svojevrstan je kreativni tijek. I mnogo je bolje usmjeriti svoju kreativnost u neko kreativno djelo nego pustiti svojim kreativnim potencijalima da se kaotično bave kreiranjem beskrajnih dijaloga i fantaziranjem o kojekakvim situacijama koje ionako nikad ne ispadnu onakve kakvima smo ih zamišljali.

Svoju kreativnost trebamo udomiti. Udomiti je u bilo koji kreativni proces koji nas privlači. U šivanje zastora, oslikavanje stakla, izradu lampi, stvaranje glazbe, smišljanje što originalnijih dječjih maski za maškare… U ono što budi našu znatiželju, ono što volimo istraživati, u ono što naše oči čini sjajnijima.

Nemate vremena za to? Presložite prioritete. Možda možete odvojiti samo dva sata tjedno, ali za ta dva sata možete napuniti svoje baterije za cijeli tjedan. Ne dopustite da vaš najljepši izraz u ovomu svijetu, vaša kreativnost, ostane skrivena. Ako vas je strah, sram, ako osjećate krivnju ili se bojite obezvređivanja – nađite siguran prostor za vrijeme koje će biti samo vaše. Kao odrasli ljudi to možete.

Kad živite svoju kreativnost, imate paralelnu stvarnost koja se isprepliće sa svakodnevicom i obogaćuje vaš život, čini vas više živima. No, to nije moguće ako ne uvidite njezinu vrijednost, važnost, njezin potencijal transformacije. Zato i pišem ovu kolumnu – da bih vas podsjetila na ono što kreativnost zaista jest. Kreativnost ste vi, u najsuptilnijem mogućem obliku. I zašto kao takvi ne biste u ovom svijetu bili prisutniji? A svijet će s vašim kreativnim tijekom postati za nijansu svjetliji.